Na svaki dan Svih svetih imam isti "problem". Posjetim grobove pradjedova, prabaka, dviju baka, djeda, krsnih kumova, tetka. Izgleda puno? Meni je premalo! Uzmem lampiona koliko trebam i bude mi žao. Žao što mi je nemoguće pomoliti se na grobovima onih koji mi i nisu rodbina ali su mi dragi. Koji su me odgajali, koje sam ja odgajala (nažalost i tih ima), koje sam sretala i bili su mi dobri, od kojih sam se učila jednostavnosti i skromnosti, koje su drugi zaboravili. Obuzme me tuga zbog nemoći da promijenim to stanje.
Bez brige. Utješim se vjerom da iskrena molitva u duhu dostigne i njih ma gdje im bio spomen.
Post je objavljen 03.11.2005. u 08:21 sati.