Ako ćemo iskreno, nije mojom zaslugom, ali, ljudi, ja ne gledam televiziju. S posla, vrtića dođemo poslije 16 h. Treba prigristi, otići s djecom van da se istrče (a sada i smrznu malčice) prije mraka. Treba nešto skuhati za taj ili sljedeći dan. Večerati. Pročitati koju priču djeci prije spavanja, počistiti za svima. Staviti prljave stvari na pranje. Iskoristiti večernji mir za učenje i posao donešen doma. Leći na zasluženi, zbog dobi djece i ometani, počinak.
Na TV-u pogledamo tek "Hrvatsku danas", uz posao i buku djece i crtić. "Dnevnik" HRT-a je postao crna kronika, ne treba se njime trovati. Ma, zapravo, ništa od toga što prikazuje ta kutija nije važno. Samo krade vrijeme, ionako kratko, koje čovjek može posvetiti sebi i bližnjima. Važni su neredi u Francuskoj? Informiranost o katastrofama diljem svijeta? Pa da se čuje i opet na sve samo ravnodušno slegne ramenima? Kao da nije katastrofa jedan izgubljen ljudski život, a kamoli njih deseci tisuća? Ne volim postati neosjetljiva. Ne želim da me muče svi svjetski problemi. Sebično? Možda. Kradljivaca vremena ima puno. Pođem li listali novine, obavezno pročitam po koji članak. Prođe vrijeme. Nisam ništa pametnija. Grizem se zbog stvari koje sam zbog toga propustila.
Mislim da ljudi namjerno daju krasti si vrijeme života. Lakše je sjesti pred televizor, uz novine i prepustiti se ponudi makar vas i ne zadovoljava, nego primjerice izaći van i prošetati otvorenih čula, otići na pjevanje, gimnastiku, posjetiti bliske ali daleke, popričati sa zapostavljenima ... . Toliko ima stvari koje nikad neću stići probati da nemam vremena prepuštati se serviranom. Voljela bih naučiti latinski, svirati gitaru, svladati glagoljicu, naučiti o vrtlarenju. Putovati (sanjaj,sanjaj).
Odužih. Zaključak: ne treba buku svijeta puštati u se bez kontrole.
Post je objavljen 16.11.2005. u 08:57 sati.