Volim priče svog djeda. Priča o davnim vremenima (on je '22. godište prošlog (!) stoljeća). O vremenu kad su u selu dobili struju. Pa je njegov otac navečer kad bi pao mrak rekao ženi: "Daj opuhni (žarulju!), idemo na spavanje". O vojačenjima koja je prošao za drugog svjetskog rata. O vremenu kad se puno radilo, od jutra do mraka, na ruke, osim pomoći volova ili konja. I sve se stiglo napraviti, bilo je puno družine u kući, po tri generacije zajedno. Danas se živi drugačije. No, ne bih sad o tome. Priča mi djed i o školovanim ljudima svoje mladosti. Učiteljima i župnicima. (Ma, tko je onda išao liječniku. Djed je prvog vidio na pregledu za vojsku.) I kad tako priča djed, kaže i: "Prvi učitelj koji je tu bio u službi ..., tu je službovao i župnik ... " Nekako mi se čini da je među ostalim stvarima o kojima djed priča, a koje su izumrle, nekako izumrla i "služba". Danas više nitko ne želi biti u službi. Ali, svi bi bili na položaju. Pa ako si i u službi u kojoj imaš pod sobom jednog podređenog, moraš to naglasiti jer onda to znači da si zapravo na položaju. A to strašno dodaje tvojoj slici pred svijetom!
Post je objavljen 17.11.2005. u 11:51 sati.