|
Danas teška tema. Znam dva (sigurno i trećeg skoro) braka koji to prestaju biti. Muž i žena se prestaju razumijeti, zanimati jedno za drugo, žive zajedno ali pričaju samo službeno "djece radi". Ne razumijem. Čuvati ljusku jajeta u kojoj jezgre nema? Koga to zadovoljava? Ne pate li? Ne fali li im duha i života? Zašto se osuđuju i kažnjavaju? A izgovor je bijedan. Zbog djece; kao da djeca ne vide jasno da tu nešto ne štima. Pa oni će svojoj djeci prikazati nešto nenormalno normalnim. Zbog povrijeđenog ponosa, dokazivanja drugome da si jači, neovisniji, više neosjetljiv?
Nije mi jasno. Ali jasno mi je da se svađa lako dogodi. I meni. I durenje. Svak' drži svoju stranu. U pravu je. Povrijeđen je. Ne želi oprostiti. Teško se ispričati. Pa prolaze dani. I sve teže prekinuti šutnju. Ma, svađajte se ljudi! Tražite svoja prava, dajte drugima njihova, razgovarajte, popustite malo. Što bi se vama dopalo, uradite drugome. Ništa nije statično. Život, osobe, prilike, mijenjaju se. Niti brak nije izuzetak. Nije sve pjesma. Ali, u problemima se očituje jakost. Ta, nismo djeca. Ljutnja i durenje kao stalno stanje nisu li znak nezrelosti, sitnež duha?
Vjerujte u ljubav kako je opisuje sv. Pavao. Na njoj treba raditi. Ona nije stalna. Gotovo jednako kao dar, ljubav je stvar odluke i truda. Bojimo se djelovanja? Lakše se prepustiti struji i plakati nad sudbinom? Kriviti drugoga? Zar kažnjavati najnevinije?!? Kakav je to primjer djeci? U kakve će oni veze sutra ući i što će od ljubavi očekivati? Zar ono što su vidjeli?
To niti jedan roditelj sigurno ne želi svome djetetu!
|