Um

Na putu do posla prolazim drvoredom. Kolnik prekriva otpalo lišće pa kako koji automobil prođe vrtloži ga te ono započne ples. Veseo, nestašan. Tako vole plesati i moja djeca. Bude u plesu i utrkivanja, padova, smijanja. Radost sama. Djetetu ne treba povoda za veselje. Vesela su i bez razloga. To je karakteristika koja mi se kod njih sviđa. Ima ih još. Primjerice, uvijek su nečim zabavljena. Stalno nešto rade: igraju se, "čitaju" (ova četica moje djece nije još pismena), crtaju, režu, listaju, ... Nikad im nije dosadno. Dani su im prekratki za sve što žele napraviti. Zapravo, najviše mi se sviđa što se svom snagom znaju zauzeti za ono što žele. Tko je ikad vidio djetešce kako pokušava složiti kulu od kockica zna o čemu pričam. Djeca ne odustaju. Pokušavaju, trude se, ustraju koliko im njihova kratkotrajna koncentracija to dopušta. Rijetko koriste negaciju. Ona "znaju" plesati, pjevati, "mogu" to napraviti, znaju što žele. Pa ako i precijene sposobnosti, je li to važno? Mislimo da djeca slučajno tako brzo uče i napreduju?

Ne bismo li svi trebali biti kao djeca?