Iskoristili smo nedavno ono lijepo, sunčano jesenje vrijeme i otišli s djecom u zološki vrt. Tu, u Zagrebu. Posljednji put smo bili lani, kako djeca ne pamte dugo, valja avanturu ponoviti s vremena na vrijeme. (Da, ako ste vidjeli roditelje s troje male djece s balonima od kojih su baloni gotovo veći od dvoje manjih, to smo bili mi. Naravno da baloni nisu dočekali večer dana!)
U početku obilaska bili smo razočarani. Zatvorili su sve ptice, a klinci su se veselili patkicama i labudima. Raspoloženje su nam popravili prerijske lisice i neke slične sitne, živahne životinjice. Bilo im je vrijeme ručku. Jedna je na jednoj mrkvi sjedila, drugu glockala. Sviđaju nam se medvjedi, lavovi, vukovi, slonovi, bojimo se tuljana zbog njihovog glasanja. Nasmijali smo se mladuncu nekih dugorepih majmuna, zafrkant mali, peckao je sve ostale. Uglavnom, lijepo provedeno okopodne. U vrtu stalno nešto rade: vidjeli smo novi termitnjak s okolišem uređenim u stilu drevne Afrike ... i vrlo zgodnu novost - kavez za čovjeka. Ne, nema stalno nastanjene izloške, posjetitelji mogu ući i osjetiti ih (dva su) sami. Nismo ušli. Već su oba kaveza bila zauzeta, a i bojali smo se da ove naše primjerke ljudskih mladunaca nećemo moći izvući van. Natjerao me taj kavez na razmišljanje o opravdanosti čovjekove "vlasti" nad drugim živim bićima. Tako sam odgajana, no voljela bih da sam u tom pogledu više hinduist. Ispravnije je štovati sav život. I američki Indijanci su tako činili, ne?
Post je objavljen 04.11.2005. u 09:15 sati.