Um

Pročitah (kod smetlara), parafraziram

Svaki je nadgrobni govor istinit, kazuje o čovjeku kakav je trebao biti.

(Pa sad recite da moj post o bogatstvu u korištenju otpada nije pronicav!)

Stara izreka veli:"Umoči čovjeka u vodu i, tek što mu se osuši odjeća na njemu, isti je kao prije".

Kao dijete ostajala sam time iznenađena. Recimo, budem na sprovodu i osoba suze lije, ma svisnut će od tuge. Sutradan, već se s nekim grohotom smije. Gdje je tu stalnost, upitate se. Sjećanje na jučer, poštovanje.

Odrasla sam i stekla iskustvo. Osobno nisam osoba burnih iskaza emocija. Prije će me proglasiti hladnom, mirnom, što već. (Evo dobrog mjesta da objasnim naslov svog bloga, oprostite na digresiji. Kad sam otvarala blog, stalno poruke "postoji blog s tim imenom" pa rekoh, ovaj je pojam dovoljno rijedak (sarkazam, sarkazam) i dovoljno me dobro opisuje; mislim da sam više "um" nego "srce".) Dakle, da nastavim, kanut će mi suza za dragom osobom i neću je niti skrivati niti naglašavati ali s tugom ću živjeti još neko vrijeme. I smijati se s radosnima, istodobno, jer sve treba dijeliti. Naučio me život. No, izreku s početka barem bih u svom slučaju modificirala:
-umoči čovjeka u vodu (vode)
-OSUŠIT ĆE MU SE ODIJELO
-naizvana isti bit će "bogatiji" nego prije (zna li izvući pouku, implikacije doživljenog na sebe).

"Tko je tu zakopan?"
"Djed."
"Zašto je baka zakopala djeda?"
(Hm ...) "Umro je, kad čovjek umre onda ga pokopaju u zemlju, u grob."
"Od čega je djed umro? Od bake?"
(???)

Što to (trogodišnje) dijete zna?

Plašite li se? Visina, dubina? Ne, ne mislim fizičkih. Onih duhovnih.

Gledati široko, sveobuhvatno koliko je to nekome ograničenom moguće oduvijek nastojim. I sve ostaje u trudu i stremljenju. Nikad dovršeno, nemoguće je. Duboka je tajna čovjek, neistraživa. Oni bližnji, s kojima živim svakodnevni život, tko su? Tko sam ja sama? Znam što želim biti. Trudim se to postati. Previše pitanja, malo odgovora!

"Bojiš li se visine", vidjeh napisano i potaklo me to na pisanje. Bojim li se visine? Velikih djela? Izdvajanja od prosječnosti. Pa ... ponekad skratim korak, sustegnem se od poleta. Zašto? Iz obzira prema drugima, najčešće. Iz bojazni koje će biti posljedice, nevoljkosti da mijenjam ustaljeno. Fali mi hrabrosti!

Bojim li se dubina? Dubina osjećaja. Strah me razotkriti ranjivost ogoljele, svima dostupne duše? Da, i to. Ma, čvrsta sam ja i hrabra naizvana - dok ne počnem postavljati pitanja.

No, evo nečeg prizemnog što spada pod ovaj naslov. Uz Muža često gledam sportska događanja. (Drugačije od njega, naravno, onako uzgred uz druge poslove.) Vaterpolo, nogomet, tenis, košarku, rukomet, skijanje, ... Plaše li se to Hrvati uspjeha, pitam se često. Sve ide dobro, tik pred pobjedu često se primjeti popuštanje. "Pa nisam valjda tako dobar, neću se valjda izložiti na prvom mjestu, odudarati. Dovoljno će biti i manje.", kao da čujem da to govore.

Ljudi, hrabri budimo. Postavimo ciljeve i onda uložimo sebe da ih ostvarimo. Ništa manje nije dovoljno dobro!

"Sve je lako kad si mlad". Tako pjesma kaže. I tako danas, u svojim srednjim godinama mislim. Hm ..., gdje su granice mladosti? Gdje ih sami postavimo?! S 15 godina smatrala sam ne-mladima one s 25. S 25 bila sam, naravno, još mlada. U 30-toj sam se udala. Nisam prestala biti mlada.

U ovoj prvoj mladosti (15-25) puno toga nije bilo lako. Sve je TREBALO biti lako (upravo kao u pjesmi) gledano iz današnje perspektive. No živjela sam u ondašnjosti: nesigurna u svoj izgled, u sukobu s bližnjima, mučena "svjetskom boli", probijala se trnjem studija (kako li sam to preživjela?)... Sve je prošlo. I bilo je dobro tako kako je bilo. S današnjim iskustvom vidim da je moglo biti manje stresno. Ali, to znam danas. Život uči.

I dobro je da nikad ne znam baš sve.

Ne, nisam nepristojna. Znam da se pri spominjanju drugih i sebe upravo ovako postupi, prvo drugi, onda ja. O nečem drugom želim pisati, o svojim ograničenjima(?).

Od kad znam da se druge, starije i nepoznate, u struci mi i mlađe od sebe oslovljava s "Vi", gotovo ne mogu s novo upoznatim ljudima prijeći na "ti". Bilo mi je čudno to ovdje na blogu gdje je vidim običaj oslavljati ljude s "ti". (Zapravo je to i gramatički točno, da se u indirektnom obraćanju nepoznatoj osobi ne koristi "Vi", ne?). Primjetite da se u komentarima sustežem od direktnog obraćanja!( Ali, učim polako, na blogu mi prisnost godi.) Na bivšem sam poslu kolegicu stariju 5 godina od mene gotovo tri godine "persirala"; prestala sam kad mi je zaprijetila da ću svaku daljnju grešku "platiti" gutljajem nečeg žestokog!

Dalje, kad već spominjem ograničenja, imam fizičku odbojnost prema psovkama. Naježim se. Pročitam li ih, bodu mi oči. Znam da ih ljudi koriste u svrhu pojačavanja dojma (!), opet niti "najnevinije" ne mogu podnijeti. U mojim je očima totalno ocrnjena tvrtka koja je na jumbo plakat stavila "Fucking good" (na engleskom može) u hrvatskom prijevodu. Okretala sam glavu od toga mjesta kao da znam da je na njemu kakav egzibicionist na djelu. Brrrr.....

Molim, budimo pristojni

Što sam starija, primjećujem, sve se manje čudim stvarima oko sebe. Jer sve "znam". Za sve imam gotove kategorije, pretince u koje mogu spremati događaje, pojave, pojmove. Ne smatram to napretkom. Štoviše, ne volim što je tako. Malo me stvari iznenadi i začudi.

"Mama, zašto je sad noć?"
"Sunce je otišlo na spavanje."
"Zašto je sunce otišlo na spavanje?"
"Umorilo se, da se odmori."
"Zašto se umorilo?"
"Cijeli dan je sjalo."
"Zašto je cijeli dan sjalo?"
"Da imamo svjetlost i da nam bude toplo."
"Zašto ...

Znaju roditelji za takva zapitkivanja! Nikad gotovo odgovaranje. U kom trenu odrastanja se to izgubi?

Bijah jučer na misi i čuh propovijed koju želim s vama podijeliti.

Nedjeljno je čitanje o zamci učenih za Isusa:"Treba li plaćati (stranoj vlasti) porez?" "Dajte caru carevo ...[a Bogu božje]". MI smo slika božja, njemu pripadamo.

I ispriča propovjednik sljedeću priču: Otac radio neki "važni" posao, a maleni mu sinčić smetao. Pa mu otac iz novina izvadi poster svijeta, iskida ga u male dijelove i kaže:
"Evo, igraj se, složi kartu svijeta, zalijepi dijelove i donesi mi pokazati".
No eto malenog začas s obavljenim poslom.
"Pa kako ti je uspjelo tako brzo?"
"Tata, s druge strane karte svijeta je slika čovjeka."
Složio mali sliku čovjeka i dobio cijeli svijet!

Od kad objavih jučerašnji post (gosti i čišćenja), razmišljam o nečem: jaoh, ljudi me ne poznaju, po onome što sam napisla mislit će da je s ove strane zaslona netko neuredan ili nemaran. A važno mi je kakav dojam ostavljam. Uz to želim analizirati svoju pretjeranu sklonost redu.

Daklem, jest, priča vam netko tko i previše drži do reda. Tko na poslu ima uredan stol (tj. takvim ga ostavi, u toku rada vlada "kreativni nered"), knjige u ormarima složene po područjima (struka, za dušu, najnoviji interesi, dječja psihologija,...). Doma rublje prostirem barem po veličini ako ne ništa drugo(!). Tako je Muž dobio komentar: "Kako je to prostrto rublje?" kad se jednom na kraju dana on ponudio to učiniti namjesto mene (koje li zahvalnosti!, a samo su malene hlačice visjele kraj velikih). Tolerancija na (ne)urednost doma ipak mi nekako raste s brojem djece :)! Međutim redovne stvari tipa pranja podova, urednosti kuhinje i imanja stvari na svojim mjestima nisu predmet rasprave. Pa opet, par puta godišnje iznenadim udomaćene pauke zadiranjem u "njihove" životne prostore, natjeram ih na privremen uzmak, pronađem ispod kreveta (fotelje, ormara) koju kokicu (kad smo ih zadnji puta jeli?), igračku kojoj je nestalo traga, rasparenu čarapicu, ...
Ma, sve je to normalno.

Hrvatskoj, Zagrebu dolaze gosti. Europski čelnici. Da vidite uređivanja! Čiste živice, obrezuju grmlje, ravnaju humke vrijednih krtova, boje stupove, kose travnjake. Da kose - doslovce škaricama skidaju vlati koje kosilice nisu mogle srušiti. Sve se glanca.

Što me podsjeti na slične procedure kad mi doma pimamo goste. Što me, opet, sjeti pročitanog u "Zlatnoj knjizi kuharstva" Mire Vučetić a u poglavlju o primanju gostiju. Prepričavam: budući da uzorna domaćica kuću uvijek drži u redu, prije primanja gostiju mora tek razmisliti o jelovniku objeda i promijeniti ručnike u kupaonici (!). Ima li uzornih domaćica?

Da zaključimo što je Muž primjetio već za naše kućanstvo: morali bi gosti dolaziti češće.

Bijah s djetetom u čekaonici neki dan. Neka me starija gospođa upitala je li mi to jedino dijete. Ne, imam troje djece. "Joj, a gde budu si posel našli?" Samo malo, najstarije ima tek 5 godina!

Potaklo me to na razmišljanje. Vremena se mijenjaju. Mislim da dolazi vrijeme kad se posao mora stvarati a ne tražiti. Osobno, imam dobar udoban posao i sva je prilika da ću u njemu uz neka napredovanja ostati do mirovine. Sretnica? Po svom mišljenju ne. Ne volim baš statiku. Imam puno potencijala, talenata i volim promjene. S vremena na vrijeme razmišljam o mogućnostima daljnjeg djelovanja. Uvjerila sam se iz prošlosti da "imam nos" za posao. Kako?

Prije 8 godina bila sam u Egiptu. Turistički. (Ako pitate, ne bih ponovila. Vrućina, prašina, vreva, crijevne infekcije pokvare doživljaj veličajne stare civilizacije). Siromašni su. I da su odjeveni svilom i zlatom, vode nemaju, siromašni su. Vidjela sam tada da je voda budućnost. Kakva nafta! Voda. I eto, brzo je došlo i nas do toga da se izvori kupuju, cijene, čuvaju.

U čemu je još budućnost? U smeću. Da objasnim. Svijet se guši u smeću i sve više shvaća da mora prerađivati sirovine. U nas se do sada tek malo počelo odvajanjem stakla, PET ambalaže, papira, bio-otpada. Kupite odlagalište smeća i počnite preradu! Eto prihoda.

Ne sviđa vam se? Budućnost je i u uslužnim djelatnostima. Kakvi restorani! Znanje(!) treba prodavati. Prvo ga steći, naravno. Ljudi sve više žele raditi na sebi i platiti onoga koji će ih u tome podučiti. Psihologija učenja, rada s ljudima, vodstva ljudi. Otvaraju se privatni vrtići, starački domovi, ljudi se zapošljavaju sami. Ta u nas je proizvodnja slaba, u trgovini radnike izrabljuju. Zašto ljudi ne žele biti sami svoji gazde? Često nešto (g)radimo (kad čovjek živi u kući stalno mora ulagati i uređivati), problem je naći (dobrog) majstora. Znaju biti zauzeti i po pola godine unaprijed. Znači da ima mjesta za one koji žele raditi. Da li u nas ljudi radije zdvajaju kako su socijalni slučajevi nego što se primaju posla? Da, čini se.

Uzimajte novce bogatima. Žele biti lijepi i zdravi, to plaćaju.

Trend je povratka prirodi. (Postoji li neiskvarena? Nisam sigurna). Poljoprivredu zatiru. Sijte ljekovito bilje, od voćaka trešnje. Sadite jagode. Previše se držimo tradicije. Budimo okretni. Sadite ruže. Prerađujte latice u ulje. Tržište je veliko. Probajte pronaći u našim drogerijama ružinu vodicu. (Za neupućene, najbolje prirodno kozmetičko sredstvo za njegu lica, čišćenje i njega sve odjednom!). Ako uspijete naći, pogledajte otkud je. Njemačka? Čista polja pored olovno sivog Dunava?

Da, stvarati treba posao. Za sebe i svoju djecu.

Prije spavanja s djecom molimo. "Oče naš", "Zdravo Marijo", "Anđele čuvaru mili". Još i ne znaju sve, naučit će. Na kraju svega izrečemo svoje zahvale i prošnje. Zahvale počinju s "Hvala Ti", za ono što smo taj dan proživjeli. U početku to smo govorili Muž ili ja. Sad dvoje starije djece govore sami. Zanimljivo je čuti čega se od dana sjećaju! To ni izdaleka nisu stvari koje ja pamtim. Poslije zahvala su prošnje: da budemo zdravi, dobro se naspavamo, .... Ili, u dječjoj verziji:"da idemo na more"(tek što smo se vratili), "da nam dođu gosti", "da se igramo s bakinom macom". Eh, što je zanimljivo - otkad djeca sama iznose zahvale i prošnje, sve one počinju s "Hvala Ti". Ništa čudno za zahvale. U stvari ne bi smjelo biti ništa čudno ni za prošnje! (Makar:"Hvala Ti da idemo na more" (!) uhu ne zvuči najispravnije.)Nije li pravo da molimo s povjerenjem da već primamo to što molimo? Zato ne želim djecu ispravljati u govoru ma kako to zvučalo. Neka me i u tome uče!