|
Plašite li se? Visina, dubina? Ne, ne mislim fizičkih. Onih duhovnih.
Gledati široko, sveobuhvatno koliko je to nekome ograničenom moguće oduvijek nastojim. I sve ostaje u trudu i stremljenju. Nikad dovršeno, nemoguće je. Duboka je tajna čovjek, neistraživa. Oni bližnji, s kojima živim svakodnevni život, tko su? Tko sam ja sama? Znam što želim biti. Trudim se to postati. Previše pitanja, malo odgovora!
"Bojiš li se visine", vidjeh napisano i potaklo me to na pisanje. Bojim li se visine? Velikih djela? Izdvajanja od prosječnosti. Pa ... ponekad skratim korak, sustegnem se od poleta. Zašto? Iz obzira prema drugima, najčešće. Iz bojazni koje će biti posljedice, nevoljkosti da mijenjam ustaljeno. Fali mi hrabrosti!
Bojim li se dubina? Dubina osjećaja. Strah me razotkriti ranjivost ogoljele, svima dostupne duše? Da, i to. Ma, čvrsta sam ja i hrabra naizvana - dok ne počnem postavljati pitanja.
No, evo nečeg prizemnog što spada pod ovaj naslov. Uz Muža često gledam sportska događanja. (Drugačije od njega, naravno, onako uzgred uz druge poslove.) Vaterpolo, nogomet, tenis, košarku, rukomet, skijanje, ... Plaše li se to Hrvati uspjeha, pitam se često. Sve ide dobro, tik pred pobjedu često se primjeti popuštanje. "Pa nisam valjda tako dobar, neću se valjda izložiti na prvom mjestu, odudarati. Dovoljno će biti i manje.", kao da čujem da to govore.
Ljudi, hrabri budimo. Postavimo ciljeve i onda uložimo sebe da ih ostvarimo. Ništa manje nije dovoljno dobro!
|