Prije spavanja s djecom molimo. "Oče naš", "Zdravo Marijo", "Anđele čuvaru mili". Još i ne znaju sve, naučit će. Na kraju svega izrečemo svoje zahvale i prošnje. Zahvale počinju s "Hvala Ti", za ono što smo taj dan proživjeli. U početku to smo govorili Muž ili ja. Sad dvoje starije djece govore sami. Zanimljivo je čuti čega se od dana sjećaju! To ni izdaleka nisu stvari koje ja pamtim. Poslije zahvala su prošnje: da budemo zdravi, dobro se naspavamo, .... Ili, u dječjoj verziji:"da idemo na more"(tek što smo se vratili), "da nam dođu gosti", "da se igramo s bakinom macom". Eh, što je zanimljivo - otkad djeca sama iznose zahvale i prošnje, sve one počinju s "Hvala Ti". Ništa čudno za zahvale. U stvari ne bi smjelo biti ništa čudno ni za prošnje! (Makar:"Hvala Ti da idemo na more" (!) uhu ne zvuči najispravnije.)Nije li pravo da molimo s povjerenjem da već primamo to što molimo? Zato ne želim djecu ispravljati u govoru ma kako to zvučalo. Neka me i u tome uče!
Post je objavljen 04.10.2005. u 08:33 sati.