|
Stara izreka veli:"Umoči čovjeka u vodu i, tek što mu se osuši odjeća na njemu, isti je kao prije".
Kao dijete ostajala sam time iznenađena. Recimo, budem na sprovodu i osoba suze lije, ma svisnut će od tuge. Sutradan, već se s nekim grohotom smije. Gdje je tu stalnost, upitate se. Sjećanje na jučer, poštovanje.
Odrasla sam i stekla iskustvo. Osobno nisam osoba burnih iskaza emocija. Prije će me proglasiti hladnom, mirnom, što već. (Evo dobrog mjesta da objasnim naslov svog bloga, oprostite na digresiji. Kad sam otvarala blog, stalno poruke "postoji blog s tim imenom" pa rekoh, ovaj je pojam dovoljno rijedak (sarkazam, sarkazam) i dovoljno me dobro opisuje; mislim da sam više "um" nego "srce".) Dakle, da nastavim, kanut će mi suza za dragom osobom i neću je niti skrivati niti naglašavati ali s tugom ću živjeti još neko vrijeme. I smijati se s radosnima, istodobno, jer sve treba dijeliti. Naučio me život. No, izreku s početka barem bih u svom slučaju modificirala:
-umoči čovjeka u vodu (vode)
-OSUŠIT ĆE MU SE ODIJELO
-naizvana isti bit će "bogatiji" nego prije (zna li izvući pouku, implikacije doživljenog na sebe).
|