twirl-dječak sa šibicama

(iz priručnika za preživljavanje izvan divljine, za muškarce)

....žena je čovjekov prirodni neprijatelj.
sve je upućivalo na to da je tomu tako
nije bilo nigdje niti jedne nelogičnosti
ništa što bi uopće dalo naslutiti da stvari nisu onakve kakvima se čine..
...sve do nedavno.
cijeli moj svijet, sagrađen na tom dubokom uvjerenju, se u trenu srušio. nestao
spoznaja da žena nije čovjekov prirodni neprijatelj me toliko šokirala, da sam na žene počeo gledati sasvim drugačijim očima. očima čovjeka probuđenog iz mraka zablude
tog prosvijetljenog dana sam boravio u prirodi.
do zuba naoružan opremom i znanjima potrebnim za borbu protiv prirodnog neprijatelja...
no, koliko god dugo da sam čekao, stišćući čvrsto oružje u ruci, šćućuren u grmlju. nisu se pojavile.
u prirodi nije bilo prirodnih neprijatelja.
zaključak se nametnuo sam
žena uopće nije čovjekov prirodni neprijatelj, niti to može biti, kad uopće ne postoji u prirodi u integralnom obliku...
ona nije prirodni neprijatelj
već samo neprijatelj
a ako nije prirodni, onda mora biti umjetni
dakle, žena je čovjekov umjetni neprijatelj
što se više maže ratničkim bojama
to su joj namjere nedvojbeno strašnije
što više skriva i "popravlja" prirodni izgled, na koji su muškarci, evolucijski uvjetovano, imuni
time više pokazuje tendenciju da pomoću te obrnute mimikrije, zaobiđe muškarčev obranbeni sustav,
te od njega učini ono što je ženama oduvijek primarni cilj, pripitomljeni muškarac, papučar.
a papučar je oblik života, koji žena najviše prezire, od svih do sada poznatih...
zašto onda ona mora pod svaku cijenu učiniti to, ostavit ćemo za neku drugu analizu...
mehanizam po kojem se muškarac pretvara u papučara je jednostavan. samim time i funkcionalan. besprijekorno.
nije to , kako neki misle, princip manjeg otpora.
jer muškarci nisu rođeni kao takvi, pa ih samo treba gurnuti da se (po)skliznu niz grotlo vulkana na čijem je dnu veliko ništavilo.
oni niz to grotlo silaze sami. ne baš zdrave pameti, ali svojevoljno ( iako ispranih mozgova). vjerujući kako čine veliko, junačko djelo, kojim će zadiviti svoju maskiranu osvetnicu...
no, kad stignu na dno, situacija je sasvim drugačija od očekivane
onda su na dnu.
a zoro osvetnik je skinula masku...
skoro sve maske, osim viklera, u kojima neodoljivo podsjeća na svoju majku, kojoj su se zajedno smijali, nekoć
njih skida samo kad ide u vanjski svijet, ne za nesretnika koji konačno shvaća
da dno nije samo dno
već dno dna
i bolje mu je da ne gleda previše prema gore, jer stijene po kojima se spustio su prestrme da bi se po njima ponovo popeo, čak i da ima u sebi snage, volje i želje, a nema...
sunce
njega viđa samo rijetko..oko podneva, ako ima sreće
ostatak života provodi u polumraku ili mraku
tu i tamo
osjeti podrhtavanje tla pod nogama
no, erupcija koja bi ga mogla izbaciti van iz te klopke,
ako se i dogodi,
izbacit će ga u takvom stanju,
sprženog moralno i materijalno
da će više ličiti na nekog šišmiša
nego na velikog, gordog zmaja,
kakav je bio nekoć
u divljini