twirl-dječak sa šibicama

i tak, čitam ja kruletov blog, da se malo nasmijem prije spavanja...
i čitam kak je iskako iz vlaka, i mislim si, ovaj nije normalan, mogao se ubit, polomit,
ljudi nisu svjesni koliko je iskakanje iz vlaka opasno, ja nebi nikad više iskako iz vlaka...
ček. ček, ček. nikad više??? ali, ali....ja nisam nikad iskako iz vlaka...
-jesi, jesi, twirle- reče mi sjećanje i podastre slike, kao dokaz....

ljeto '88.
nakon godine dana provedene u šapcu, u redovima neprijateljske vojske, pustiše twirla kući.
njega i još dvojicu drugova. jednog zagrepčana i dva slovenca...
kako se u godini dana nismo uspjeli dosta napričati,
dogovor je bio da oni na putu u sloveniju
provedu neko vrijeme kod nas u zagrebu.
ja i frend smo vukli šibice koji će si kojeg slovenca uzet za (po) doma
mene je zapao marko, a njega tomaž.
marko,...nježan, plah, pomalo smotan, umjetničko-štreberski tip sa očalama moše pijade.
dok je tomaž bio preslika boba rocka, u slovenskom izdanju.
....vak se uz truckanje probija kroz noć prema zagrebu,
...svi kunjaju, a meni padne na pamet blistava ideja.
zašto bi se vraćali na istok sa glavnog kolodvora,
kad vlakovi uvijek stoje na crvenom svijetlu signala,
u mom kvartu, čekajući slobodan prolaz.
probudih marka, i objasnih mu plan. a njemu ionako nije dano da se ne složi s istim.
pošli smo u zadnji vagon
(potpuno suprotna taktika od kruletove, koji je iskakao na početku lokomotive)
otvorili vrata i čekali da se vlak, koji je počeo usporavati i zaustavi, na signalu.
ali vraga, upalilo se zeleno, i vlak je počeo ubrzavati, umjesto da stane.
marku je iz ruke ispala (dragocjena ) torba, i on se bacio za njom
vidio sam u svjetlu koje nestaje, kako se ispružio svom svojom dužinom po nasipu uz prugu,
i pomislio, gotov je, ubio se
da sam bolje razmišljao, shvatio bih, da ako je mrtav, nema potrebe da i ja stradam
ali nisam razmišljao
vlak je već ubrzao skoro na normalnu brzinu, a ja sam morao izaći,
nisam marka mogao ostaviti onakovog.. da umre dok ga ne nađu, ako i je preživio
niš. bacih torbu. pričekah da prođe slijedeći električni stup, i vinuh se u zrak..
mili bože, isuse kriste, majko božja i svi sveci
znam samo da sam se sklupčao nekako,
nakon što sam u doskoku zaroao po oštrom kamenju i otkotrljao u grmlje...
slomio nisam ništa, ali sam bio potpuno izgreban, poderan, krvav, izubijan
nisam se dugo usudio pomaknuti, da nebih primjetio npr,
kako mi se lubanja otkotrljala
tek kad sam ustanovio da sam zbilja živ, izvukao sam se iz grmlja
u daljini se čuo marko, kako dolazi prugom, veselo pjevušeći neku slovensku popevku...
da sam znao da mu nije niš, nebih iskakao, naravno...
nije mu bilo niš
no dobro,..živi smo., jedini je problem sad to što ovo mjesto na kojem smo iskočili..
ono je negdje u okolici dugog sela, a ne zagreba, prevarilo me crveno svjetlo...u noći
do jutra smo došli, do mene
preneraženoj obitelji sam,
nakon što su me pitali zar smo se tukli sa čoporom bjesnih vukova, samo rekao;
a zamislite samo kako tek "oni" izgledaju!
teorije druge dvojice, o našem nestanku iz brzog vlaka,
koji se nije nigdje zaustavio putem, sam zaboravio. nažalost.