twirl-dječak sa šibicama

želja za putovanjima, dalekim svjetovima,..nevjerica da bi zemlja mogla biti zbilja okrugla, nagnala je mog twirla da se u to sam uvjeri i oplovi svijet
(tada još nije znao da ga je na to nagovorio kapetan kuka, u njemu)
zaposlio se na jedanom od velikih brodova trgovačke mornarice
..i tako se, našao u to vrijeme (prijelaz milenija) na tom mjestu (catania, sicilia, italia)...
luka u cataniji se nalazi u samom gradu
(za razliku od većine drugih, koje su desetcima kilometara udaljeni od gradova kojima služe za opskrbu)
prvo veče, nakon napornog radnog dana, odluči twirl izaći u grad. između broda i grada prostiralo se veliko, noću pusto i mračno lučko postojenje,..
ok, ne posve mračno, ali posve pusto.
ničeg se naš twirl nije tada plašio, kad je još u ratu savladao strah od mraka i mračnih šuma...
tako je krenuo sam...
put je bio možda dva kilometra dug, a negdje na pola puta, zamrla je buka brodova, a nije se još čula vreva grada.
u tom međuprostoru u sablasnoj tišini, začuo se zvuk, nezemaljski, režanje koje kao da dolazi od zvijeri iz paklenih dubina. s lijeve strane. okrenuvši glavu, ugledao ga je. iz mraka je iskočila zvijer. vidio je njene crvene oči, plamteće. vidio je presijavanje ogromnih zubi, namjenjenih klanju, trganju, proždiranju... vidio ju je kako poprima oblik velikog krvoločnog psa, sjajne, crne dlake. čak i da nije bio hipnotiziran, ne bi mogao niti stigao reagirati. pas se zatrčao punom brzinom, došao mu je već na dva, tri metra, u zaletu pred posljednji skok.
-gotovo je. -prošlo mu je kroz glavu.
bilo je jasno da pas ne bi zagrizao u ruku koju je ispred glave postavio, nagonski obranbeno. išao bi u vrat. i tad se desilo nešto, što si ne može ni dan danas twirl objasniti.
niodkud (jer bila je čistina uokolo, vidio bi ga), niodkud se stvorio drugi pas. veliki pas svjetložućkaste dlake, srednje dužine. nešto poput zlatnog retrivera, samo većeg i kraće dlake. kažem poput, jer niti crnog niti svijetlog nije poslije pronašao u knjigama, kao predstavnika neke od psećih pasmina.
u trenutku skoka crnog psa, zlatni mu se zabio u bok i oborio ga na zemlju. počela je stravična borba ta dva psa, ...
netko će me možda osuditi što nisam ostao, dograbio nešto u ruke i pomogao zlatnom. no nisam. nije mi čak niti palo na pamet, da bih mogao.
jedino što mi je u tom trenu bilo važno, je pobjeći, trkom čovjeka koji je bio osuđen na smrt, pa uspio izmaći.
i tako sam ušao u grad, koji je sav svjetlucao od božićnih lampica i ukrasa...zaboravio na pretrpljeni strah i opasnost, uživajući u gradskoj vrevi.
vraćajući se, imao sam nekakvu željeznu štangu u ruci koju sam putem pronašao, i krenuo čvrsto put broda, osvrćući se.
primjetio sam zlatnog. kako na nekih 30 metara gleda svoja pasja posla, ne obazirući se na mene, uopće. crnog nije bilo.
prošao sam tih dva kilometra, a zlatni je išao pored mene, čas naprijed čas nazad, ali niti jednom se nije približio. nije me niti jednom niti pogledao. samo je bio tu. u blizini.
dva tjedna je twirl izlazio naveče u grad, dva tjedna bi ga zlatni pratio od broda do izlaza iz luke. dva tjedna ga je dočekivao na povratku i pazio da sigurno dođe na brod. niti jednom se približivši.
crnog twirl nije više vidio, osim one, prve večeri.
kad sam se, nakon putešestvija svijetom, vratio u hrvatsku, prišla mi je neka nepoznata žena,
koja mi se nasmješila i uputila riječi:
- znadete li vi kako vam se zove anđeo čuvar?-
pogledah je zbunjeno.
još jednom se nasmješila i već je nestala u gomili.