nedjelja, 19.02.2006.
Vizija budućnosti
Kada započinjemo svoj samostalni život imamo toliko snova, želja, vizija...Maštamo o savršenom životu...o onome što smo oduvijek željeli...Ali kako vrijeme prolazi često se odmaknemo od toga što smo si zamišljali...skrenemo sa puta...svojom voljom ili tuđom...Te snove i zaboravimo...jednostavno dođu druge stvari...ne važnije, ali u tom trenutku nam se čine kao jedina opcija...
Prošle godine sam slušala jedno predavanje, te smo imali za zadatak da opišemo sebe za 10 godina...Dobili smo započete rečenice i trebali smo ih završiti svojim snovima...
Moja vizija budućnosti izgledala je ovako:
Za 10 godina ...
1. Imat ću 31 godinu.
2. Izgledat ću, nadam se prosječno. Nastojat ću ostati u formi pomoću fitnes klubova i uravnotežene prehrane. Držat ću do svog izgleda, te prilagoditi svoj stil odijevanja (i ostalog) trendu tog vremena. Najvažnije će mi biti da se osjećam ugodno u svom tijelu.
3. Živjet ću u (gdje, geografski) u nekom srednjem gradu u hrvatskoj. Veliki gradovi me ne privlače zbog velike gužve i zagađenosti. Kako sam odrasla na selu uvidjela sam mnoge prednosti sela i manjih gradova za odgoj djece. Nemam želju otići iz RH, ali ako me posao ili ljubav odvedu u nekom drugom smjeru ne bih se (jako) protivila.
4. Živjet ću sa suprugom i otprilike dvoje djece u obiteljskoj kućici s vrtom. Htjela bih imati u to vrijeme jednu curicu (Ema) od otprilike 5 godina, te dečka Danijela (otprilike 3 godine). Nadam se da ću imati sretan brak, pun ljubavi.
5. Bavit ću se s poslom koji će mi pružati zadovoljstvo i financijsku sigurnost. Kako me jako zanima ekonomska propaganda i odnosi s javnošću nadam se da ću biti zaposlena u tom području. Ako bih imala mogućnosti pokrenula bi vlastito poduzeće koje bi se bavilo tim područjem.
6. U životu će mi biti važne sljedeće vrijednosti: vjera, moral, poštenje, iskrenost. Kao i dosad imat ću visoka moralna načela i principe. Neću podleći utjecajima, te ću ostati vjerna sebi. Na prvom mjestu će mi biti obitelj i vjera, a karijeru i sve ostalo ću prilagoditi tomu. U svom poslovnom životu neću na nepošten način dolaziti do ciljeva.
Na sljedećem predavanju profesorica je obradila te naše radove i komentirala ih...Rekla je kako joj je bilo zanimljivo to čitati...kako smo mi mladi puni entuzijazma, nade...vidimo svoj život savršeno...ali da će nam biti teško ispuniti svoja očekivanja...
Ja se nadam da ću za 10 godina biti barem približno svojoj viziji...zadržat ću taj zadatak pa ću usporediti...nadam se da neću biti previše razočarana tom usporedbom...
- 14:38 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 17.02.2006.
Svakome po zasluzi...
Kaže se "krv nije voda"...ne nije, ali nije ni zlato...Smatram da se poštovanje treba zaslužiti, da to ne dolazi samo po sebi, samo zato što si nekome možda u rodu...
Uzmimo na primjer onu moju sestričnu koju sam spominjala u postu "Prijatelj se u nevolji poznaje!". Ja sam nju na početku zajedničkog života smatrala ne samo sestričnom nego i prijateljicom...ali ona me je cijelo vrijeme namjerno pokopavala i povrijedila...i ja sam je prestala poštovati...shvatila sam kakva je zapravo...i to je bilo to za mene...To što smo u rodu ide samo toliko da je pozdravim kada je sretnem...ništa drugo...Međutim, mnogi naši poznanici su me osuđivali, kako mogu biti takva prema svojoj sestrični...No oni nisu znali cijelu priču, nije ih ni zanimala, ali su meni sudili na temelju onoga što su znali...To me stvarno povrijedilo...ali nisam se s njima objašnjavala...jer nisam se htjela spuštati na njezinu razinu i tračat ju (što se za nju nije moglo reći da je radila isto)...
Drugi primjer je moja sestra...ona je jednostavno takva osoba da se ja s njom ne bih nikako družila da si nismo u rodu...Volim je, ali je takav karakter i to što smo sestre ne mijenja tu činjenicu...Ona je egocentrična, razmažena osoba koja gleda samo na svoju korist...Mislim da sam dovoljno racionalna da to vidim...i iako će ona meni rijetko pomoći, ja njoj ipak priskočim u pomoć kada joj to treba, upravo zato što smo sestre...Ali to ne mijenja moje mišljenje o njoj...
Ne znam dali ćete misliti kako je to okrutno ali ima jedna izreka: "Kako posiješ, tako ćeš i žeti"...ja se po njoj ravnam...i po još jednoj :"Što ne želiš da se tebi radi, nemoj ni ti raditi drugima"...Iako to baš ne pomaže puno...jer koliko se god ja trudila da pokažem sestri da bi trebala biti malo suosjećajnija, imati obzira...ona to ne prihvaća...
Ali ja ću se i dalje truditi...
Pusa svima :)
- 15:15 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 15.02.2006.
Romantična večer...hm...
Izvješće sa Velentinova!!
Prvo sam utrošila 3 sata na spremanje, frizuru šminku...ali sve u svemu nije ispalo loše...obukla sam novu suknjicu i fino se sredila...Kao što sam rekla s dragim sam se dogovorila da idemo na večeru..i tako smo se našli na trgu...Dobila sam prekrasni buketić sa srcem i ružom i još slađi poljubac...Zaputili smo se prema planiranom odredištu...hm planiranom, ali samo smo u sebi to isplanirali...nismo se sjetili provjeriti jel treba što rezervirati ili tako...naravno bilo je puno...
Nismo se obeshrabrili...krenuli smo dalje...pa ima u gradu sigurno 1000 restorana/pizzerija...Mi smo ih obišli sigurno pola...i nije nigdje bilo mjesta...za ne povjerovat...i one najzabačenije pečenjarnice i fast food-ovi su bili puni...Ja sam se toliko ubedirala...pa ne idemo mi stalno na romantične večere...i sada kad smo se odlučili (i dotjerali) nemamo gdje...
Hodali smo sat vremena po gradu i ništa...već smo i postali jako gladni...I onda smo otišli u jedino slobodno mijesto...sram me i reći (smijat ćete se) ali mi smo proslavili Valentinovo u McDonaldsu!!!!!! Uzeli smo si meni isjeli...pomislila sam kako je sve ispalo glupo...
Ali onda je zasvirala moja omiljena pjesma Hero od Enrique Iglesiasa, dragi mi je rekao kako sam prekrasna...pretvorilo se u romantičnu večer...unatoč ambijentu (i maloj djeci koja su trčkarala okolo, iako ne znam što su u 22h radili budni, ali to je na njihovim roditeljima)...Rekao mi je kako ćemo sutra (tj. danas) napraviti reprizu Valentinova i otići na pravu večeru...Ostali smo tamo malo i onda se zaputili u njegov stan na nastavak romantične večeri...i bilo je čarobno.....neću o detaljima :)))
Pozdrav!!!
- 16:01 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 14.02.2006.
Stižu me sjećanja...
Život može biti pun radosti...boli...sreće...tuge...žaljenja...Ali jedna je činjenica sigurna...samo se jednom živi i nema povratka...život nema reprizu... ( kao što je rekla blogerica milena88 )
Ali ostaju nam sjećanja na te trenutke...
Ovih dana sam listala po svom starom dnevniku...prisjećala se onih "davnih vremena"...i smijala se...kakvi su me samo onda problemi mučili...sada je to tako smiješno...
"14. veljače 2000."
"Dragi dnevniče, Valentinovo je. No, ja se nisam ničemu nadala. Tako je i bilo..."
"21. svibnja 2000."
"Sinoć sam bila u disku. Napokon sam nagovorila mamu da me pusti. Nije bilo loše, ali ništa posebno..."
"18. listopada 2000."
"Dragi dnevniče, napokon sam skupila hrabrosti i pitala .... da mi bude plesač i on je pristao. Tako je sladak..."
I što sam više čitala to mi je bilo jasnije kako ja cijeli život za nečim žalim...U srednjoj školi sam se osjećala većinu vremena kao "autsajderica"...imala sam prijatelja, ali mi se činilo da su oni nekako povezaniji...osjećala sam se jadno...Imala sam osjećaj da su svi bolji od mene...
I sada ima više stvari za čime žalim, nego onih zbog kojih se radujem što sam napravila...kao da mi život prolazi a ja ga ne živim, samo životarim... Koliko sam si puta rekla: dosta, nema više žaljenja, a onda sve po starom...Ne ističem se u društvu jer mislim da moje mišljenje neće prihvatiti, da su njihove fore zabavnije...Opustiti se mogu samo među uskim krugom prijatelja...biti svoja...kao i pred vama...
Ali nadam se da ću se uspijeti promijeniti...da neću više žaliti za prošlošću...
I donosim vam dio pjesme budućim generacijama (Zvonko Bogdan)
Prošle su mnoge ljubavi
Prošli su mnogi životi
I ovo naše prolazi
A vaše dolazi
Sve što se zbilo nestat će
I ovo naše prestat će
A vaše vrime doći će
Ali i proći će
I poslije svega ostat će pisma
Koju će pivati svi
I niko nikad saznati neće
Da si u pismi ti
I samo ti jedino ti
Moja ljubavi
Uzalud laži prevare
Uzalud zamke zavere
Ne vridi suze kajanje
Kad život jedan je...
P.S. večeras idem na večeru s dragim...budem vam pisala kako je bilo...
Pusa i sretno Valentinovo svima...
- 18:45 -
ponedjeljak, 13.02.2006.
Nešto je čudno u zraku...
Ne znam jeli ovaj vikend bio puni mjesec...ali nešto čudno je bilo u zraku...nestvarno...Pogotovo u subotu...Pričala sam s prijateljicom i ona mi je to potvrdila...i njoj je subota bila u nekom tajnom obavijenom raspoloženju...Kaže da su svi bili nešto živčani...svađali se jedni s drugima zbog sitnica...bez pravog razloga...
I ja sam se posvađala s dečkom...i to preko google dopisivanja...nisam ni znala da tako brzo mogu tipkati kada sam ljuta...A sve je počelo bezveze...njegovim pozivom da izađemo van s njegovim društvom...Ja sam mu iskreno odgovorila da nemam baš novaca za izlazak...on se odmah naljutio...ne zove on mene da ja njih častim...Znam to, ali meni je bilo malo glupo, jer samo već bili izašli nedavno s njima i ja nisam ni onda imala novaca pa su oni častili...bilo mi je bezveze da opet idem ako nemam...Rekao je da je baš glupo što sam to rekla...e pa onda je to mene naljutilo...Ja sam bila iskrena i nisam izmišljala neke razloge a on tako...Kao imam je njega, šta će meni novci...Na to sam rekla (napisala) da je nisam sponzoruša...To je njega još više razbijesnilo.
Stvarno mi nije bilo jasno zašto se svađamo...ali kao da me nešto tjeralo da nastavim...neki inat...nisam odustajala...Završilo je tako nakon tisuću ispisanih slova i riječi...da sam izašla s njima...Tamo sam se osjećala baš neugodno...znam to drušvo i stalno smo zajedno...ali tada je mi bilo kao da sam prvi puta s njima...samo sam šutila...
Prijateljica i ja smo zaključile da je moralo biti nešto što je utjecalo na raspoloženja ljudi...ljudi udaljenih stotine kilometara...Jer već se i prije događalo da nam objema bude takav dan...
Kakva je vama bila subota...jeste i vi bili pod utjecajem tog mjeseca???
Pozdrav svima :)
- 13:08 -
nedjelja, 12.02.2006.
Pahuljice...
Jutros je osvanuo snijeg na mom prozoru...Odvojila sam vremena da promatram taj slobodan pad pahulja...To njihovo lepršanje i igra na vjetru baš umiruje....
I onda sam pomislila kako smo mi ljudi tako slični tim pahuljama...Kažu da ne postoje dvije iste pahulje...svaka je jedinstvena...kao i mi....Svaki čovjek je unikat...iako stvoren na sliku Božju, neponovljiv je...A pahulje su tako krhke kao i mi...
One lebde na vjetru krećući se prema svom cilju...Ali ponekad ih vjetar mimo njihove volje skrene s tog puta...Koliko smo puta mi sišli sa svog zacrtanog puta...ne našom krivnjom...
Nastavila sam ih promatrati kako padaju prema zemlji...i tope se u dodiru s njom...kao da nisu nikada ni postojale...Ali kada se udruže...onda mogu stvoriti snježnu planinu...jaču od kamena...samo ako se drže zajedno...I sjetite se samo veselja djece kada se pahulje udruže...njihovog smijeha...igre...
I mi, kada bi se držali zajedno, pomicali bi planine...jer zajedno smo jači...zajedno možemo promijeniti svijet...Samo moramo imati dovoljno hrabrosti da pokušamo...jer svijet ostaje na nama...i što mi od njega napravimo to ćemo predati svojoj djeci...
- 14:40 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
petak, 10.02.2006.
Ljudska dobrota
Živimo u kaotičnom svijetu, punom zlobe i mržnje...Koje god novine otvorimo, gdje god pogledamo nailazimo na naslove poput: "Nestali pronađen mrtav u štali zatrpan slamom"..."Na kredit kupio kalašnjikov i izrešetao ženinu braću"...
I onda se dogodi nešto što vrati vjeru u ljudsku rasu...nadu da ima još dobrote u ljudima...
Priča je o supertati i njegovoj Valentini koji su gostovali u "Sanji"...priča me ganula do suza...
Radi se o jednom jednostavnom čovjeku sa teškom sudbinom...Žena mu je u 7 mjesecu trudnoće doživjela moždani udar...nisu je mogli spasiti...ali dijete je preživilo...Kako on nije imao uvijete da se brine za malo dijete smjestili su je u dom...ali on se nije predavao...Gladovao je kako bi uspio vratiti svoju kćer...I uspio je...
Svoj dom od 28 kvadratnih metara ispunio je ljubavlju...sam se brinuo kako njoj ne bi ništa nedostajalo...Ali pravo čudo se dogodilo kada su novine objavile njegovu priču...pokrenuo se val ljudske dobrote...paketi su stizali sa svih krajeva, kako bi mu olakšali život i brigu za Valentinu...čak je dobio i novi auto na korištenje...da sigurno prevozi svoju curicu...
Ipak nisu ljudska srca toliko otvrdnula...još ima nade za nas...nije sve crno...
A njegove oči zračile su dobrotom i blagošću...zahvalom...To je tako jednostavan čovjek da on ne shvaća zašto je on poseban...pa samo se brinuo za svoju kćer...Po njemu se vidi dokle doseže ljubav prema djetetu...
A trebali bi objevljivati više takvih priča o dobroti...a ne samo crne kronike...
- 12:32 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 09.02.2006.
"Ljubav na prvi pogled"
"Ušla sam u prepunu sobu, gledala izbezumljeno u lice stranaca... i onda su nam se pogledi sreli...sve oko nas je nestalo...kao da smo sami na svijetu...bila je to ljubav na prvi pogled..."
Kako se približava Valentinovo odlučila sam se malo pozabaviti tom temom...
Postoji li ljubav na prvi pogled??? Ja u to ne vjerujem...jer ljubavi treba dati vremena, ne događa se u sekundi...Taj prvi pogled može se odnositi samo na fizičku privlačnost....ništa drugo. Jer u jednom pogledu u oči ne možeš otkriti jeli to osoba kakvu ti tražiš...Čak ni u prvi par susreta se ne otkriva ono pravo...jer priznajte, svi mi u početku poznanstva malo "glumimo"...Više se predstavljamo kao ono što bi smo htjeli biti a ne ono što jesmo...
Ja sam kategorizirala taj put do ljubavi u nekoliko koraka:
1. SIMPATIJA: to je ona prva naznaka da ti se netko sviđa...fizička privlačnost...možda u početku to ni ne shvaćaš, ali jednostavno ti se netko uvuče u snove, u misli....
2. ZALJUBLJENOST: onaj prekrasan osjećaj "leptirića" u stomaku, ne prestaješ misliti na tu osobu...u sedmom si nebu...ne nalaziš mu mane...
3. LJUBAV: onda dolazi ono pravo, duboki osjećaj povezanosti, neopisive sreće...kada vidiš i mane te osobe, ali prihvaćaš ih kao njegovo obilježje...
Samo sam jednom došla do trećeg koraka...i taj osjećaj još traje....dugo je to bila samo simpatija, dok nije preraslo u nešto više...sada se zaljubljenost i ljubav isprepleću....
Pročitala sam u nekom časopisu da zaljubljenost može trajati samo 6 mjeseci, da poslije toga nestaju "leptirići" u stomaku, ali to se kod mene nije još dogodilo i nadam se da neće.
A što dolazi poslije ljubavi....često tada javi mržnja...prouzročena ljubomorom, netrpeljivosti i zlobom...Ali ljudi ostaju zajedno... zbog neke navike ili nekog po njima "opravdanog" razloga...i onda bude sve gore...
Ali da završim u sretnom tonu...
"Nekome si sve na svijetu..
Netko se brine zbog tebe...
Netko misli na tebe
Nekome nedostaješ
Nekome si cijeli svijet
Neko te voli..."
Volite i vi nekoga...Pozdrav :)
- 22:39 -
utorak, 07.02.2006.
Sjena budućnosti...
Ovo pišem tebi...moja budućnosti
Šaljem poruku u vječnost svemira...plavetnilo neba...
...i nadam se da će je sudbina dovesti do tebe...
Jer želim znati: Jesi li sretna?
Dali je život sve ono što si se nadala?
Ono o čemu si sanjala, maštala...
Jesi li ispunila sve svoje snove?
Dali si ljubljena...i dali ljubiš?
Ima li radosti u tvom životu...dječjeg smijeha??
Reci mi...
Dopire li sunce i do tvog prozora?
Jesi li nekome zraka sreće u životu? Usrećuješ li druge?
Želim znati...odgovori mi...
A ako te život razočarao...ne, to mi nemoj reći...
Pusti me da maštam...nemoj mi ubiti nadu...
Jer znaš da sam jaka...možda mogu pobijediti sudbinu
...možda mogu promijeniti...dodirnuti zvijezde...
...možda...jer nada umire zadnja...
Created by tweety u trenutku inspiracije
- 22:51 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
Grižnja savjesti...
Moram vam se ispovjediti...priznajem imam grižnju savjest, pa si moram olakšati dušu...Nadam se da me nećete previše osuđivati...
Radi se o tome da sam slučajno otkrila sestrin blog!!!Nisam tražila, čak nisam ni znala da ga ima...Htjela sam ostaviti komentar na jedan blog i kad sam htjela poslati skužila sam da je upisana nekakva šifra...i otišla sam na taj blog...priznajem bila sam znatiželjna...ali nisam znala čiji je...Nisam pročitala cijeli post...ali sam u nekoliko rečenica skužila da se radi o njoj i prestala sam čitati...
Sada mi je bed zbog toga jer sam i ja stalno inzistirala da ostanem anonimna...Neću nikada otići na taj blog, obećavam i sebi i vama...Ali ne znam dali sada da kažem sestri da sam slučajno našla pa neka si otvori novi...ili da šutim??? Jer stvarno ja to neću više čitati, neću doći u iskušenje...
Pomozite mi da odlučim!!!
Ali sada me strah da i ona nije tako otkrila moj blog, jer i ja nisam znala da se treba odjaviti svoj link u komentarima. A to nikako ne bih voljela. A ne mogu je ni pitati, jer znam da je neiskrena pa mi može slagati, jer to njoj nije nikakav problem. A i takva je osoba da ako zna za blog, ona će ga stalno čitati i neće mi reći. Šta da radim??? Pomozite!!!!!!
Zanima me dali se nekako može promijeniti taj naziv posta (malo da izmjenim, npr. samo da bude "tweety" ili sl.) a da sadržaj bloga ostane od prije. Tako bih se mogla osigurati da mi ga ona neće čitati. Jer na njezinu savjest ne mogu računati...Ako znate kako se to može napraviti ili gdje mogu naći upute, molim vas, javite!!!
- 11:46 -
nedjelja, 05.02.2006.
Zastani i pomiriši ruže...
Živimo u užurbanom svijetu...sve je danas "fast"... fast food, fast cars...A gdje žurimo, hoće li nam nešto pobjeći? Ili nas netko proganja? Ne znam. Ali da bi se prilagodili današnjem svijetu moramo juriti 100 na sat. Dan nam je prekratak. I tako nam prolazi cijeli život...
Jeste li se zapitali da li nešto propuštamo!? Kao kad jurimo autom pokraj prekrasnog pejzaža...a ni ne primijetimo ga, jer jednostavno nemamo vremena usporiti...
Uvijek kao da smo korak do sna...kada bi samo još malo ubrzali, uspjeli bi...Ni ne mislimo kako naša krhka tijela to možda neće izdržati...pa ni onako čvrst auto ne može izdržati jurcanje...
Često i sama se toliko "upletem" u obveze da pomislim: da je dan barem duži za koji sat uspjela bih sve obaviti." I onda sam pod stresom jer ne stignem sve...kao da mi sve izmiče kontroli...nemam vremena za sebe...
Dan sadrži 86 400 sekundi...a mi nemamo vremena...
Trebamo odvojiti vremena za one male stvari koje nam uljepšavaju dan...što je nekoliko tisuća sekundi naspram 86 400...a samo nam toliko treba da se posvetimo sebi...da "pomirišemo ruže"...i treba samo nekoliko sekundi da nekom uljepšamo dan...jednim osmijehom...koji ne košta ništa...a vrijedi puno...
Nemojte dopustiti da vam život projuri...jer povratka nema...usporite...
I nešto za nas žene...da vam uljepšam dan...
I stvori Bog ženu...
Kada je Bog kreirao ženu, dugo je radio. Jako, jako dugo.
Jednom od anđela to je bilo čudno pa se pojavio u njegovoj
radionici i pitao:"Zašto se s njom baviš tako dugo?"
Bog je odgovorio: "Jesi li možda vidio uputstva za
sastavljanje?"
Mora bit vodootporna, ne smije biti od plastike, mora imati
više od 200 gibljivih dijelova, koje je moguće zamijeniti,
njeno tijelo mora besprijekorno funkcionirati, čak i kad se
hrani malim količinama hrane i pije samo dijetalno piće.
Mora imati ugodnu vanjštinu koja će se svidjeti svima, ali mora
imati i toplu, nježnu i divnu dušu. Mora biti jaka i trpjeti
sve nedaće, biti stabilan stup podrške i meko rame za plakanje.
Mora imati naručje u kojem mogu sjediti čak četiri djeteta
istovremeno.
Njen poljubac mora ozdraviti sve, od raskrvavljenih koljena do
slomljenog srca. I za sve navedene uloge, koje mora obaviti,
ima - pogledaj u paket - samo dvije ruke"
Anđeo je zastao na tren u čudu, kada je čuo koje su sve
funkcije napisane u uputi za sastavljanje i rekao: "Samo dvije
ruke? I to pri standardnom modelu? To je previše posla za jedan
dan, završi to sutra"
"Ne, neću," protestirao je Bog, "sad sam već tako blizu tome da
završim ovu kreaciju, koja mi je prirasla srcu, da se ne želim
zaustaviti. Već se zna sama ozdravljati i lako radi osamnaest
sati na dan. "
Anđeo se približio i dotaknuo ženu pa u čudu progovori "Ali
Bože, napravio si ju tako meku"
"Zaista je meka", složio se Bog, "no napravio sam ju
istovremeno i čvrstom. Nemaš pojma što sve može istrpiti i što
sve može postići"
"Hoće li znati i misliti?" pitao je anđeo.
"Ne samo to", odgovorio je Bog, "znat će procjenjivati i
pregovarati, odlučivati i zauzimati se..."
Anđeo je u tom trenutku nešto opazio, podigao ruku i dotaknuo
ženino lice.
"A joj, mislim, da pušta. Rekao sam ti da je to previše posla za
jedan dan." izjavi pobjedonosno anđeo.
"Ništa ne propušta", razljutio se Bog i zagrmio "To je suza."
"Čemu suze?" upitao je anđeo.
Bog je odgovorio: "Suza je mogućnost, da izrazi svoje veselje,
bolest, brigu, razočaranje, ljubav, osamljenost, žalost i
ponos."
Anđeo je bio istinski očaran: "Bože, ti si genije, na sve si
mislio. To, što si napravio, je poštovanja i obožavanja
vrijedno. Žena je čudo."
ŽENE znaju da poljubac i zagrljaj liječe slomljena srca. Donose
veselje, ljubav i nadu, suosjećajne su i žive za ideale.
No, iako savršen, Bogu se ipak potkrala greškica. Žene, naime,
često zaboravljaju koliko zaista vrijede...
- 22:58 -
petak, 03.02.2006.
Hrabar je onaj tko pobijedi sebe...
Jeste li ikada razmišljali je li ona slika koju vidite kada stanete ispred ogledala zaista odraz vas...ili je to samo vaše viđenje, vaša percepcija. Ne znam zašto, ali mi je ostala u pamćenju jedna definicija percepcije...
"Percepcija je odraz vanjskog svijeta u našoj svijesti"
Kako mi sebe vidimo je samo odraz u naše svijesti...drugi nas možda ne vide tako...ne gledaju istim očima...
Prije nekoliko tjedana gledala sam Oprah show u kojem je bila najavljena jedna mlada žena riječima: toliko se užasava svoga izgleda da ne može normalno izaći na ulicu...ima osjećaj da svi gledaju u nju...ne gleda se u ogledalo koliko je boli kada vidi svoj odraz...osjeća se kao čudovište...želi umrijeti. Pomislila sam, jadna cura, sigurno je imala nekakvu nesreću u kojoj joj je unakaženo lice. I onda je cura izašla pred kamere...ostala sam "paf"...ona je bila normalna...i ne samo to, bila je lijepa...Nije mi bilo jasno o čemu se radi...I onda je Oprah objasnila kako ta cura misli da je rođena ružna, da takvo "čudovište" kao ona ne zavrjeđuje da se kreće među ljudima... ??? A cura je bila ne prosječna, nego lijepa, zgodna, vitka cura sa slatkim licem...Kako je ona mogla imati tako iskrivljenu sliku o sebi...Svi mi mislimo da smo manje više lijepi/ružni...ali ovo nisam mogla shvatiti. Nju to progoni...ne može imati normalan život.
Ali, onda sam se sjetila...i ja sam bila takva...Iz nekog razloga (čak se ne sjećam ni kojeg) sam u 2. razredu srednje škole odjednom postala opsjednuta svojom težinom...Sa svojih 53 kilograma i 162 cm sam se smatrala predebelom...krenula na dijetu i u samo par tjedana se spustila na 46kg...I još sam razmišljala kako sam debela...Svi su mi govorili da sam "kost i koža" (što sam i bila) a ja nisam mogla vjerovati da oni to misle...Jela sam samo 1 puta dnevno i to nešto malo...kruh nisam jela mjesecima, niti jednu mrvicu...a slatko nije dolazilo u obzir...Svaki put kad sam se pogledala u ogledalo samo sam vidjela ogroman stomak, predebele noge..."kako oni mogu misliti da sam ja mršava?" pitala sam se...Sada shvaćam da su imali pravo, ja sam imala iskrivljenu sliku sebe... Ali ja sam se izvukla iz toga...prepisujem to pubertetu...I sada nisam potpuno zadovoljna svojim tijelom, ali malo tko jeste...Više ne težim za tom bolesnom mršavošću. Idem na fitnes i nastojim se učvrstiti koliko mogu...i opet imam 52kg i ne smatram se predebelom...
No, mnogi se nisu izvukli...mnogi se još bore sa tom bolešću...jer to i jeste bolest...koja odnosi mlade žrtve...
I ta cura iz Oprah od nje boluje...i ona joj uništava život...No nitko joj ne može pomoći...on mora pobijediti sama sebe...jedino se tako može izvući...shvatiti kako ona sama stvara takvu sliku o sebi...ispraviti taj "krivi spoj" koji joj šalje njezin mozak...Naravno i psihoterapija koju će dobiti će pomoći...ali ona je ta koja to mora pobijediti...
- 22:00 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.02.2006.
Milka mmmmmmmljac
Obooožavam čokoladu...pogotovo Milka, jer stvarno je najbolja...I još kad vidim kako ti svisci naporno rade da bi je napravili...Baš sam gledala novu reklamu za Milka praline za Valentinovo...I počela sam razmišljat kako je dobra ta reklama...kao i sve Milkine...baš su pogodili s tim sviscima...uživiš se u priču...ne razmišljaš o velikim tvornicama...trakama na kojima ide čokolada, velikim strojevima...nego zamišljaš male vrijedne svisce koji pažljivo umotavaju čokoladu kako bi je mi mogli jesti...Ili ona Luflee´, kako se onaj medo prodrma...
Zašto ne bi zamislili da to stvarno ti svisci prave...i da ima ljubičasta krava...tako je ljepše...da pustimo maštu. Pa pogledajte samo malu djecu...njima je super...oni to stvarno vjeruju, kao i u Djeda Mraza, Uskrsnog zeku...Bila sam nedavno ispred Turbo Limača i tamo su bile nekakve maskote mede i zeke...kako su se djeca samo smijala i radovala...
A mi odrasli previše analiziramo, uključujemo razum...kada bi se nekada ...makar nekada trebali prepustiti mašti...i vjerovati u nemoguće...Prepustite se....
P.S. nedavno sam na jednom blogu pročitala pismo koje je neki otac napisao kćeri da ga pročita kada bude 2000-ta godina i jako mi se svidilo, ali sam zaboravila na čijem je blogu bilo, pa ako netko zna neka mi javi...Hvala!
- 19:35 -
srijeda, 01.02.2006.
Prijatelj se u nevolji poznaje!
Želim vam pisati o jednom izgubljenom prijateljstvu...izdanom povjerenju...boli i prevari...Kako sam se već povezala sa vama želim vam ispričati tu priču...da se i vama ne dogodi...
Sve se to odigralo prije par godina...odigrano je prava riječ...jer sam ja bila izigrana...samo neki pijun...Nju sam smatrala najboljom prijateljicom...srodnom dušom...znale smo se cijeli život...Zajedno smo išle u vrtić i osnovnu školu, a u srednjoj smo postale nerazdvojne...stalno smo "visile" zajedno...I kako to obično biva...netko je stao između nas...u našem slučaju to nije bio nikakav dečko...nego jedna "prijateljica"...
Ta prijateljica je ujedno i moja rođakinja, sada bivša cimerica, pa je to sve ispalo komplicirano...Ne znam što da vam napišem o njoj...smatram je pokvarenom do srži, manipulatoricom i prevaranticom, koja je spremna na sve da dobije što želi...Naravno, nisam uvijek imala takvo mišljenje o njoj...ali ubrzo nakon što smo počele živjeti zajedno shvatila sam kakva je...ali što sam mogla, morale smo živjeti zajedno...nije bilo izlaza...No ona se nije na to obazirala...računala je da ću ja uvijek popustiti, prešutjeti...i tako je bilo.
Moja "najbolja prijateljica" i rođakinja su isto bile prijateljice, ali su stalno bile u sukobu...ja sam izglađivala stvari...tješila prijateljicu kad bi je ova ponižavala...
I onda jednog dana, mislim da ću ga se uvijek sjećati, sve se srušilo...Saznala sam da me osoba, za koju sam mislila da nema ni trunke zlobe i pakosti iznevjerila...Nju sam smatrala najboljom osobom na svijetu...a onda je slijedilo razočaranje...veliko...
Njih dvije su se jednog dana (kako sam saznala preko treće osobe) odlučile pomiriti...i usmjeriti protiv mene...Prijateljica je sve moje tajne prenosila njoj...sve kako bi me mogle kontrolirati...sve je to trajalo skoro godinu dana...a ja nisam ništa primijetila, jer sam naivno vjerovala svojoj prijateljici...Nisam mogla vjerovati...ali što sam više razmišljala o tome...neke su se stvari složile...situacije koje sam zanemarivala, jer nisam ni u snu sumnjala u nju, sada su mi postale jasne...Nije me začudilo što je cimerica to sve napravila...ali od prijateljice to nisam očekivala...
No nisam se mogla suočiti s njima...ni do danas...jer stvari su bile komplicirane...ja sam morala živjeti s njom...pa sam šutila...još jednom progutala sve...S "prijateljicom" se isto nisam smjela suočiti, jer su bile u "dosluhu"...Ona je jedno vrijeme pokušavala stupiti u kontakt sa mnom...kao da vidi što se ja ljutim na nju...a danas, (valjda je shvatila) spusti glavu kada prolazi pored mene...ne može me ni pogledati u oči...Ne da mi se, a i mislim da nema svrhe preispitivati sve godine prijateljstva...je li ona takva uvijek bila ili je se promijenila...to sada ionako nije važno
Ni sa cimericom nisam više dobra, odselila se...jer dogodila se kap koja je prelila čašu...i ona se samo pokupila...Nije bilo riječ o meni, ali kad je taknula u osobu do koje je meni stalo nisam više mogla šutjeti...Ali o onome nismo nikada pričali...raspravili to...
Sada znam koliko sam bila mlada i naivna u to vrijeme...nisam trebala preći preko puno stvari, sada sigurno ne bih...ali sad je kasno...sve je to prošlo...ali sjećanja ostaju...Samo znam da od tada dobro pazim kome ću se povjeriti...sada kada sam vam to ispričala nadam se da me nećete iznevjeriti...
- 13:18 -
