srijeda, 29.03.2006.
Životna scena
Prijateljica mi je jednom rekla: život je kao jedna velika scena…postoje glavni glumci, sporedni glumci i statisti…
Glavni glumci su osobe koje su ti najbliže… tvoja obitelj, prijatelji, ljubav…do njih ti je stalo i njima je stalo do tebe…njihovo mišljenje ti treba biti važno…ali ne presudno…to su osobe bez kojih ne možeš, jer ipak su oni glavni glumci u tvom životu…
Sporedni glumci su osobe koji se nalaze u tvom životu, ali možeš bez njih…oni su tu da upotpune tvoj život…to su poznanici, poslovni prijatelji, daljnji prijatelji…Kada su tu dobro ti je, ali ti ne nedostaju kada ih nema…
Statisti su obični prolaznici…nekada igraju neku ulogu…ali većinom ih i ne primjećuješ…tu su da stvore masu…
Ti si taj koji odlučuje tko će dobiti kakvu ulogu…ti biraš glavne glumce…neka budu uvijek uz tebe…sporedne glumce ćeš mijenjati tokom života, kao što se i ti mijenjaš…a statisti, oni su jednostavno tu…
I ti si dio nečije scene…nekom si glavni glumac…pazi da tu ulogu dobro odradiš…nekada si sporedni glumac…i nemoj da te previše pogađa što nećeš biti glavni…a u većini si slučajeva statist…jer koliko ima ljudi na Svijetu toliko je i životnih scena…
- 22:10 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.03.2006.
Obećanja
Koliko sam puta gledajući tuđe greške rekla sama sebi: ja to neću tako…ja neću biti takva…ja neću raditi takve pogreške…obećajem si….I koliko sam puta to prekršila…Kada se nađemo u takvoj situaciji shvatimo da stvari nisu onakve kako su se nama činile…da tu ima još puno toga što mi nismo znali…pa smo sudili prema tome što smo vidjeli…
Sada gledam svoje rođake…Vjenčali su se prije tri godine, ona je bila trudna…nisu oni tinejdžeri koji su se zatekli u takvoj situaciji…on je prešao tridesetu, a ona je 10 godina mlađa od njega…I dijete je došlo na svijet…sada mali ima 3 godine i presladak je…Ali oni ga zanemaruju…nikada se ne igraju s njim, ne posvećuju mu svoje vrijeme, ponašaju se kao da im on smeta…Samo mu stave crtiće u dvd i tako cijeli dan gleda to, samo da njima ne smeta…Odvezu ga kod bake na čuvanje dok su na poslu i ne dođu po njega do navečer pred spavanje…da se oni mogu na miru igrati na komp ili izležavati…
Znam da biti roditelj nije lako…ali ne treba stavljati svoje slobodno vrijeme ispred djeteta…i obećala sam si da ja neću tako…igrat ću se sa svojim djetetom i kada sam umorna…posvetit ću mu makar dio svog vremena svaki dan…nadam se da ću to obećanje ispuniti…
Kada sam bila mala čula sam svoju mamu kako priča sa svojom prijateljicom..rekla je kako je njezina mama uvijek pravila razlike između nje i njezine sestre…sestri je bilo sve dopušteno…a njoj su sve prigovarali…Obje su pušile, ali mama je samo njoj prigovarala a sestra je mogla slobodno…Nju su forsirali a sestra je radila sve što je htjela bez ograničenja…
I mama je rekla da si je obećala da ona neće biti takva…da neće praviti takve razlike između svoje djece…Ali ona upravo to radi…isti slučaj je samnom i mojom sestrom…ona može biti bezobrazna koliko hoće i raditi što hoće ništa joj ne govore…a ja čim napravim i najmanju grešku ili se nečemu usprotivim ponašaju se kao da sam nekoga ubila…a mene to pogađa…jer se trudim da im budem dobra, ali kada vidim kako sestra nema ni trunke obzira prema njima i ništa joj ne govore to me boli…
Mama nije ipak ispunila svoje obećanje…ponavlja iste greške…pitam se dali ću ja biti ista…
- 10:55 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
utorak, 21.03.2006.
Samoća
Ponekada uživam u samoći...tada se posvetim samo sebi...svojim interesima...stavim sebe na prvo mjesto...
Kada sam bila dijete bilo nas je 9-ero u kući...o svojoj sobi sam mogla samo sanjati...do srednje škole nisam imala ni vlastiti krevet...dijelila sam ga sa sestrom...a onda sam dobila mjesto u kuhinji...A teško je imati vremena za sebe kada je puna kuća...jedina prostorija sa ključem je bila kupaonica...žudila sam za samoćom...čekajući da svi odu spavati...da ostanem barem malo nasamo sa svojim mislima...pokušavala sam pisati dnevnik, ali nisam mogla od ukućana...
Sada živim u stanu sa bratom i sestrom...i opet nemam svoju sobu...Ali znam cijeniti one kratkotrajne trenutke samoće...kada samo na par sati znam da ću ostati sama...Odmah se opustim...imam i ritual za opuštanje...Odvrnem glasno glazbu...skuham si kavu...zapalim cigaretu (iako nisam pušač) i opustim se...Osjetim kako punim baterije...nekada samo plešem po stanu...nekada skoknem na blog...jednostavno uživam...
Jedva čekam da završim faks pa da se mogu odseliti...živjeti sama...opuštati se ...raditi što hoću...imati svoj kutak...svoje carstvo slobode...
P.S. sutra idem kući na tjedan dana pa vas čitam kada se vratim. Pozdrav
- 23:40 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.03.2006.
Vrtlog života
Život je poput vjetra...poigrava se s nama kao laganim listom...
Ponekad nas može vinuti u nebesa...u beskraj...
i onda pomislimo da smo na vrhu svijeta...nedodirljivi...
Isto tako nas može strovaliti u provaliju...baciti na dno...
i onda smo nemoćni...bez mogućnosti izbora...
Često se samo poigrava s nama...
želi vidjeti koliko smo jaki...predani svome cilju...
Nekada nas makne sa našega puta...samo da vidi koliko smo borbeni...
Ne želi nas poraziti...
želi iskušati našu volju...volju za životom...
created by tweety u trenutku inspiracije[lol]
- 10:38 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.03.2006.
Hy :)
Dragi moji virtualni prijatelji, nemojte misliti da sam vas zaboravila...sačuvala sam komadić torte i za vas... :)
Dobila sam puno poklona...od nakita...majica...ukrasa...jednu ružu (znate od koga:) i mp3 pleyer...Ove godine mi se sviđaju svi pokloni...Gosti upravo otišli...nije bilo ništa posebno...malo družanje uz karte i tortu...
Do čitanja....
- 22:53 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 17.03.2006.
Duhovnost odozdo
Jeste li ikada imali osjećaj da neki potpuni stranac govori upravo vama? Da vas opisuje tako točno kao da vas zna u dušu?
Ja sam to iskusila...bila sam na susretu kršćanske mladeži...Kako nisam nikada bila na takvom susretu nisam znala o čemu se radi. Skupilo nas se 30tak studenata i mladi kapelan.
Govorio nam je o duhovnosti odozdo...Tumačio je kako Bog od nas ne zahtijeva savršenstvo...da zna da nismo bezgrešni...i da nas unatoč tome voli....
Kako ne treba željeti biti netko drugi…treba biti zadovoljan sobom i voljeti se….
E pa to je kod mene kritična točka…biti zadovoljan sobom…voljeti se…
Dugo sam smatrala da su svi bolji od mene…da ja nemam ništa važno za reći i da nikome moje mišljenje nije važno ni vrijedno. Imala sam nisko samopouzdanje i život je prolazio pokraj mene. Nisam se hitjela u ničemu isticati…bila sam nesretna…Ali shvatila sam da me ne može nitko cijeniti ako se sama ne cijenim…I sada sam u procesu preobrazbe…Pokušavam se promijeniti…ne dopustiti si više da se sama sputavam.
Ta spoznaja i preobrazba je pokrenuta upravo tim susretom…Potpuni stranac mi je rekao kako svatko nešto vrijedi i kako se treba krenuti od ljubavi prema samom sebi…
Bilo mi je gotovo jezivo to slušati…kako opisuje baš mene…gotovo smiješno da nije tužno…
Krećem puna nade da se mogu promijeniti…prestati ovisiti o tuđim mišljenjima…prestati misliti da je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu…prestati željeti biti netko drugi…skinuti masku i prihvatiti se…znam da neće biti lako…ali to moram napraviti…zbog sebe…
Ovog jutra, kada je Gospodin otvorio prozor Raja, vidio me i upitao:
"Dijete moje, što je tvoja najveća današnja želja ? " .. Odgovorila
sam: "Gospodine, čuvaj osobu koja ovo čita, njegovu obitelj i njegove
prijatelje. Oni to zavrjeđuju i ja ih jako volim".
- 15:37 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
srijeda, 15.03.2006.
Godine prolaze...
Kada sam bila klinka odrasli su mi govorili: sada jedva čekaš rođendane ...da ti je što prije napuniti 18...a godine ti sporo prolaze...kada napuniš 20-tu godine će letjeti i nećeš ih moći zaustaviti...
Sada vidim...bili su mudri...
U nedjelju mi je rođendan...23 godine...i ne mogu vjerovati...Kao da sam još jučer bila klinka...gdje su nestali svi ti dani, godine...Ne mislim da sam stara...samo starija...
A prije sam mislila da je netko od 23 godine star...hm kako sam se prevarila....
Ali vidim koliko sam ostarila kada se uhvatim u razmišljanju da su 18-sto godišnjaci za mene klinci (bez uvrede, ne svi :)...da su oni 5 godina mlađi...
Kao da sam jučer upisala faks…a sada sam već pri kraju…stvarno je vrijeme proletilo…
Ne bojim se starosti i starenja…ali ne mogu se još zamisliti…ja to ne primjećujem…
S godinama se osjećam zrelijom…vidim da godine ipak donose mudrost…
Ima jedan djedica M. u zgradi…ima preko 70 godina…a mlad je…Uvijek nasmijan…ništa mu nije teško…uvijek se osjeća dobro…
Pitam ga: jel vam treba pomoć u čišćenju snijega?
Odgovara: ma može Čika M. to sam…
On mi daje nadu da starost ne donosi samo ogorčenost i nezadovoljstvo…kao u većini slučajeva…da se može dostojanstveno stariti….
U nedjelju ću praviti tortu za društvo…nadam se da će biti dobro…
Svi ste pozvani…pa svratite na krišku torte…:)
- 15:58 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.03.2006.
Sjećanja iz djetinjstva
Sjećanja su kao vremeplov koji nas vraća u prošlost...u vrijeme radosti, tuge, bola...Neka sjećanja su vesela...njih se rado sjećamo...neka su bolna...pa ih se sa suzama prisjećamo...
Kakva god bila...sjećanja su dio nas...i to nam nitko ne može oduzeti...ona nas definiraju...uče nas da ne napravimo iste greške...
Ne mogu reći da se sjećam djetinjstva potpuno...Jednostavno su mi sjećanja izbljedila...izgleda da imam kratkoročno pamćenje...Ali nekih se stvari sjećam...to su više isječci...kao scene iz filma ili slike iz albuma...
Ne znam zašto su mi neke stvari ostale u pamćenju...naoko nevažne, ali su me oblikovale...
Sjećam se par stvari iz rata...
Scena kako ja i brat trčimo preko igrališa pokušavajući što prije stići kući...jer je svirala uzbuna...Saginjemo se kako bi prošli ispod bodljikave žice koja je bila postavljena...gledam u nebo...i vidim raketu kako nas preljeće...i pada u našu ulicu...trčimo dalje...dvije kuće do moje ja stajem...nemam više snage...ni koraka...tata dolazi i grabi me...u naručju me nosi u sklonište...
Nekada me neki miris ili okus vrati u djetinjstvo...Sjećam se kad sam prvi puta probala kiflu...znam da sam pomislila kako ima okus po vegeti...banalno, ali to mi je ostalo...
Ili svoje prve zaljubljenosti...taj dečko mi se činio tako lijep da sam mislila da nema ljepšeg bića od njega...
Iako mi je djetinjstvo bilo djelom opečaćeno ratom, sjećam ga se kao doba bezbrižnosti...igre i maštarenja...
- 13:58 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
subota, 11.03.2006.
Lice iza maske...
U samoći sobe skidam svoju masku...i gledam se...jesam li to stavrno ja...
Toliko dugo sam pod njom da se ne prepoznajem...i osjećam se ranjivo...
...jer ona je moj štit...čuva me od ljudske zloće...iako i ispod nje teku hladna suze...
Probala sam izaći bez nje...ali ne mogu...nemam dovoljno hrabrosti...
...jer što ako se nikome nesvidim...strah me da neću biti prihvaćena...ovakva kakva jesam...
...i zato stavljam masku koju su drugi stvorili...postajem ono što oni žele da budem...
Ali nisam jedina...mnogi stavljaju masku...
masku za prvi susret...i onda je sloj po sloj skidaju...ali nikada do kraja...
Vremena se mijenjaju i mi s njima...odbacujemo stare maske i stavljamo nove...
Sanjam o tome da ću jednom imati snage skinuti masku zauvijek...
...i izbrisati sve nacrtane osmijehe...
biti prava JA...licem u lice...ranjiva...nesavršena...obična ja...
Ali za sada to ostaje samo san...
...jer još nisam dovoljno jaka...
...ne vejrujem u sebe...ne vjerujem drugima...
...ali doći će i moje vrijeme..kada ću biti slobodna...napokon...
A vi...nosite li i vi masku???
- 22:15 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
četvrtak, 09.03.2006.
Snaga molitve
Znam da ne vjerujemo svi u isto...znam da nas ima različite vjere...znam da nije svačija vjera jednako snažna...znam da ima nevjernika...ali znam da je moja vjera jaka...
Želim vam pisati o snazi molitve iz svog osobnog iskustva...
Prije nešto više od 4 godine bila sam na misi u svojoj crkvi (kod kuće)...misu je predvodio fratar koji ide po župama prenoseći molitvu za Slugu Božjeg Petra Barbarića...Uzela sam taj letak sa molitvom...i molila se...I sama sam se iznenadila koliku snagu ima ta molitva...jer mnoge molitve i želje su mi se ostvarile po njegovom zagovoru...Stvari koje su mi se činile neostvarivima su se obistinile...
Moje najveće postignuće putem te molitve je uspjeh na faxu...u četiri godine sam uspjela položiti gotovo sve ispite (ostao mi je još jedan)...sitnice koje su se poklapale su bile nevjerojatne i ne mogu reći da je sve to bila samo slučajnost...jer tolike slučajnosti se ne mogu dogoditi...Ispite za koje je trebalo više sreće nego znanja sam bez problema prolazila...Kada sam trebala dati svoj zadnji uvjet za četvrtu godinu bila sam na kraju snaga...učila sam danonoćno...ispit je bio težak a ja nisam bila spremna...učila sam ga samo tjedan dana...U tu nedjelju prije ispita sam otišla na misu...i tamo je bio taj fratar...ponovno nakon 4 godine...i pričao je o njemu...to mi je bio znak...ne mislim da je bila slučajnost da nakon 4 godine na drugom mjestu ponovno se susretnem sa tom molitvom...Ispit sam položila...a nisam znala gradivo...
Taj primjer i još mnogo drugih su mi potvrdili da me Bog čuje preko saveznika...
Preporučujem i vama tu molitvu...kada mislite da nema izlaza...kad se osjećate bespomoćno...
DEVETNICA PETRU BARBARIĆU
Izmoli svaki dan kroz 9 dana:
1. jednu desetinu krunice. Ako možeš, izmoli čitavu krunicu.
2. sljedeću molitvu:
MOLITVA ZA PROGLAŠENJE PETRA BARBARIĆA BLAŽENIM
Gospodine Isuse Kriste, udostoji se proslaviti svoga vjernog slugu Petra i daj da po njegovom uzoru sve više ljubimo Tvoje Presveto Srce i vjerno Ti služimo u čistoći tijela i duše.
Nebeska Kraljice i naša Majko Marijo, izmoli svojim svemogućim zagovorom u Boga da Tvoje odabrano dijete bude naskoro uzvišeno na čast oltara.
Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske, moli za Petrovu beatifikaciju. Amen
3. Nastoji se ispovjediti i bar jedanput za devetnice pričestiti
- 15:57 -
Komentari (27) - Isprintaj - #
utorak, 07.03.2006.
Paradoks
Slušam najavu za vijesti… U UN-ovoj Agenciji za hranu - zabrinutost. Uskoro bi mogli ostati bez sredstava kojima se prehranjuje gotovo 4 milijuna Kenijaca. Zaliha žitarica potrajat će do travnja, no ostale namirnice nestat će do kraja ovog mjeseca … potrebno je više od 220 milijuna dolara. …U međuvremenu, u Keniji suša i glad od koje je dosad umrlo više desetaka ljudi….Zatim odmah iza toga slijedi…. Večeras se održava 78. dodjela nagrada američke Akademije filmskih znanosti i umjetnosti Oscar….
Koji paradoks….u jednom dijelu svijeta ljudi, djeca doslovno umiru od gladi, na drugom dijelu se pripremaju glamurozne večere kiča…ljudi koji imaju novaca ko „blata“ brinu se kakvu toaletu obući…i ne razmišljaju o toj tragediji…
I ona se pitam: kuda ide ovaj svijet??? Kako može postojati toliki jaz…kako ljudi ne vide da srljamo u propast??
Davno sam slušala jednog svećenika kako priča o događajima koji će navijestiti početak kraja…i sve se više bojim da smo blizu…i pitam se: dali smo toga svjesni…i još bitnije jesmo li spremni…
Rekao je:
• kada ne bude razlike između spolova…a danas nas razdvaja samo tanka linija…
• kada svijetom budu harale prirodne katastrofe…koje su prisutne
• kada cijeli svijet bude gledao smrt jednog važnog čovjeka…to me je najviše dotaklo...jer cijeli svijet je gledao posljednje dane jednog pobožnog čovjeka Pape Ivana Pavla II, cijeli je svijet putem tv-a gledao njegov posljednji ispraćaj…
…jesmo li stvarno blizu…
- 10:52 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
petak, 03.03.2006.
Nasljedstvo
Smrt je nepredividiva...i svakog trenutka mogu nestati...a što će iza mene ostati? Nemam materijalne imovine...sve što mogu ostaviti su uspomene i lijepe riječi, djela...
Nedavno mi je umrla baka...kada sam bila kod kuće mama me zamolila da s njom presložim bakine stvari da može urediti sobu za drugu primjenu...To je bilo zaista neobično iskustvo...kao da sam virila u nečiji život...sjećanja su mi navirala...kap suze se skotrljala niz lice...Sva pisma...razglednice koje je za života primala...stare fotografije...Stare stvari...Čak je čuvala razglednice koje sam ja sama izradila kada sam bila mala za 8 mart (dan žena) i njoj dala...Kada je bila živa rekla je mami da želi da se s njom pokopaju pisma koja je dobivala od svog muža koji je bio u ratu...i poginuo..Tako da su to stavili s njom da je prati u vječnost...
To me je potaklo na razmišljanje ... Smrt može pokucati i na moja vrata iznenada...pa sam odlučila da ću sastaviti pismo /oporuku za moje bližnje ... da znaju da sam ih volila, ako budemo u tom trenutku posvađani...
Nedavno sam na netu našla jedno takvo pismo koje je otac napisao maloj kćeri...duboko me taknulo pa želim da ga i vi pročitate (budite strpljivi i čitajte do kraja jer stvarno vrijedi vašeg vremena)
PISMO KATARINI
Predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što želim reći tebi odnosi se na sve tvoje vršnjake, zapravo na sve vas koji će te 2000. godine imati oko 20 godina.
Kad budeš čitala ovo što ti sad pišem, mene vjerojatno više neće biti. Zato ovo pismo ima i vrijednost testamenta jer mislim da drugi neću pisati zato što ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja.
Ne želim te ni savjetovati, ni upozoravati, ni bodriti, niti činiti bilo što slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjećaje, mišljenja i uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti.
Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to neovisno o njenoj vrijednosti, što smatram još važnijim.
Tko zna što ćeš ti raditi za dvadeset godina? Tko zna kakva li ćeš biti? Tko zna hoćeš li i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu ?
Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine.
Protiv tebe će se udružiti sile, a naročito jedna – strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveza i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti.
Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očigledno, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojeg se svatko može primorati da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju.
Strah je najbolji put kojim se svatko može primorati da se odrekne svoje autonomije, neovisnosti i, na kraju, slobode.
Sada se ničega ne plašiš, i to je za mene veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znakove onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glavu djece.
Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima.
U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci prava ste utjeha. Dakako, nadam se da će to vječito trajati, da ćeš uvijek biti takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Uspiješ li u tome, imat ćeš, po mome mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu Mjeseca, objasnila si mi da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si to ti učinila i pokazala si mi kako si to učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno njime tresnula o zemlju. Imala si tada osamnaest mjeseci.
Tvojoj mašti i mašti tvojih vršnjaka nema zapravo granica.
Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svoju svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet. Pretjerujete.
Ali odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su “praktični”, “realni”, “konkretni”.
Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo siromašnih i bogatih, da je oduvijek bilo bijede, stoga i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko tko je pokušao nešto izmijeniti srljao ravno u propast.
Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.
Ako nešto nije već ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje isto tako.
Ako i nakon dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje, kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, osobito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i slugu; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo – utopija.
U tvojoj kući bit će 2000. godine još uvijek, barem se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova.
Bit će tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama što su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstva duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti.
Ja, opet smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem posve drugom: tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini više i bolje, znači drukčije.
Pjesnik i filozof Džubran je rekao: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret, koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne možemo izaći, čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drukčije izazivaju – strah.
Eto, ta riječ se opet vraća. Reći će ti da je strah čuvstvo koje obuzima svakoga.
Da, točno je. Ali strah ne uništava svakoga. Tebe neće, na primjer, i ne samo zbog tvojega dječjeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad svoje osobe. Oni koji, i kada odrastu ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
To su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i čuvstva koja me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo koje ti ostavljam samo je djelić moga života.
Učini od svoga, razumije se, samo ono što ti sama budeš željela.
Napisao Marcello Bernardi, talijanski pedijatar i psiholog
Komentari:
I sama sam, kad sam bila u bolnici i rodila svoju djevojčicu željela napisati takvo pismo koje bi ona pročitala kada već bude znala čitati, a to bi bilo , eto, sada kada ima deset godina i već puno razumije. Tada je bilo nažalost, uza svu sreću i puno muka, imala sam carski rez, boli, mala bebica sa svime što uz to ide, veliko nerazumijevanje bivšeg muža...i nisam to nekako stigla učiniti. Nikad to neću prežaliti. To je jedna praznina koju ne mogu s ničim ispuniti. Vrijeme tako brzo proleti i već si nekako sredovječan...a čini ti se..jučer je sve to bilo. (Mima 03.03.2006. 18:47)
wow,pismo je onak ma ne znam dobro napisano,posebno onaj dio o strahu,i lijepo si ono napisala ono o baki..pusa :0) (lina% 03.03.2006. 19:52)
duboko pismo...volio bih da ta djevojka i ostane vjerna prvenstveno sebi... (run'N'gun 03.03.2006. 22:08)
mislim da sam negdje procitala slicno pismo, fora :-) dosta je emocionalno, a sta se tice pisama i slicno. tko zna, mozda i mene pukne nesto pa napisem nesto kako treba. (Teeja 03.03.2006. 23:20)
velikog sina sam uvik poticala da čuva svoje prijatelje,to su iz djetinstva cure i dečki iz kvarta,i oni su mu za cili život sigurna luka.Nadam se da će i mali sin imat toliko prijatelja.A ja ih volim i ljubim svaki dan.Kad me ne bude znam da neće biti sami... (prosinac 03.03.2006. 23:37)
Ejla,evo mene. Sve sam pročitala i mogu ti reći da me dirnulo,svaka je riječ u tome pismu istinita.stvarno. Možda i ja jednog dana,odlučim napisati nešto takvo,ali mislim da je zasad prerano o tome razmišljati. Nastavi tako,odličan ti je post. Kiss:) (girl_015 04.03.2006. 11:12)
pismo je uistinu lijepo i posebno.. (Loch_Ness 04.03.2006. 14:04)
Mislim da se upravo po strahu djeca razlikuju od odraslih. Nas sputava, njih to što ga nemaju oslobađa. Ono što ipak njih čuva od svih opasnosti potpunog neimanja straha su upravo ti "prestrašeni" roditelji. :) Mislim da svako životno doba nosi svoje prednosti, a jedna od prednosti odraslih je da mogu sasvim svjesno reći djeci koliko ih vole. Pismom, riječima, pogledom ... kako god. (pegy 04.03.2006. 14:20)
- 15:06 -
