Smrt je nepredividiva...i svakog trenutka mogu nestati...a što će iza mene ostati? Nemam materijalne imovine...sve što mogu ostaviti su uspomene i lijepe riječi, djela...
Nedavno mi je umrla baka...kada sam bila kod kuće mama me zamolila da s njom presložim bakine stvari da može urediti sobu za drugu primjenu...To je bilo zaista neobično iskustvo...kao da sam virila u nečiji život...sjećanja su mi navirala...kap suze se skotrljala niz lice...Sva pisma...razglednice koje je za života primala...stare fotografije...Stare stvari...Čak je čuvala razglednice koje sam ja sama izradila kada sam bila mala za 8 mart (dan žena) i njoj dala...Kada je bila živa rekla je mami da želi da se s njom pokopaju pisma koja je dobivala od svog muža koji je bio u ratu...i poginuo..Tako da su to stavili s njom da je prati u vječnost...
To me je potaklo na razmišljanje ... Smrt može pokucati i na moja vrata iznenada...pa sam odlučila da ću sastaviti pismo /oporuku za moje bližnje ... da znaju da sam ih volila, ako budemo u tom trenutku posvađani...
Nedavno sam na netu našla jedno takvo pismo koje je otac napisao maloj kćeri...duboko me taknulo pa želim da ga i vi pročitate (budite strpljivi i čitajte do kraja jer stvarno vrijedi vašeg vremena)
PISMO KATARINI
Predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što želim reći tebi odnosi se na sve tvoje vršnjake, zapravo na sve vas koji će te 2000. godine imati oko 20 godina.
Kad budeš čitala ovo što ti sad pišem, mene vjerojatno više neće biti. Zato ovo pismo ima i vrijednost testamenta jer mislim da drugi neću pisati zato što ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja.
Ne želim te ni savjetovati, ni upozoravati, ni bodriti, niti činiti bilo što slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjećaje, mišljenja i uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti.
Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to neovisno o njenoj vrijednosti, što smatram još važnijim.
Tko zna što ćeš ti raditi za dvadeset godina? Tko zna kakva li ćeš biti? Tko zna hoćeš li i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu ?
Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine.
Protiv tebe će se udružiti sile, a naročito jedna – strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveza i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti.
Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očigledno, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojeg se svatko može primorati da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju.
Strah je najbolji put kojim se svatko može primorati da se odrekne svoje autonomije, neovisnosti i, na kraju, slobode.
Sada se ničega ne plašiš, i to je za mene veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znakove onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glavu djece.
Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima.
U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci prava ste utjeha. Dakako, nadam se da će to vječito trajati, da ćeš uvijek biti takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Uspiješ li u tome, imat ćeš, po mome mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu Mjeseca, objasnila si mi da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si to ti učinila i pokazala si mi kako si to učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno njime tresnula o zemlju. Imala si tada osamnaest mjeseci.
Tvojoj mašti i mašti tvojih vršnjaka nema zapravo granica.
Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svoju svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet. Pretjerujete.
Ali odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su “praktični”, “realni”, “konkretni”.
Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo siromašnih i bogatih, da je oduvijek bilo bijede, stoga i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko tko je pokušao nešto izmijeniti srljao ravno u propast.
Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.
Ako nešto nije već ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje isto tako.
Ako i nakon dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje, kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, osobito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i slugu; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo – utopija.
U tvojoj kući bit će 2000. godine još uvijek, barem se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova.
Bit će tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama što su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstva duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti.
Ja, opet smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem posve drugom: tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini više i bolje, znači drukčije.
Pjesnik i filozof Džubran je rekao: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret, koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne možemo izaći, čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drukčije izazivaju – strah.
Eto, ta riječ se opet vraća. Reći će ti da je strah čuvstvo koje obuzima svakoga.
Da, točno je. Ali strah ne uništava svakoga. Tebe neće, na primjer, i ne samo zbog tvojega dječjeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad svoje osobe. Oni koji, i kada odrastu ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
To su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i čuvstva koja me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo koje ti ostavljam samo je djelić moga života.
Učini od svoga, razumije se, samo ono što ti sama budeš željela.
Napisao Marcello Bernardi, talijanski pedijatar i psiholog
Komentari:
I sama sam, kad sam bila u bolnici i rodila svoju djevojčicu željela napisati takvo pismo koje bi ona pročitala kada već bude znala čitati, a to bi bilo , eto, sada kada ima deset godina i već puno razumije. Tada je bilo nažalost, uza svu sreću i puno muka, imala sam carski rez, boli, mala bebica sa svime što uz to ide, veliko nerazumijevanje bivšeg muža...i nisam to nekako stigla učiniti. Nikad to neću prežaliti. To je jedna praznina koju ne mogu s ničim ispuniti. Vrijeme tako brzo proleti i već si nekako sredovječan...a čini ti se..jučer je sve to bilo. (Mima 03.03.2006. 18:47)
wow,pismo je onak ma ne znam dobro napisano,posebno onaj dio o strahu,i lijepo si ono napisala ono o baki..pusa :0) (lina% 03.03.2006. 19:52)
duboko pismo...volio bih da ta djevojka i ostane vjerna prvenstveno sebi... (run'N'gun 03.03.2006. 22:08)
mislim da sam negdje procitala slicno pismo, fora :-) dosta je emocionalno, a sta se tice pisama i slicno. tko zna, mozda i mene pukne nesto pa napisem nesto kako treba. (Teeja 03.03.2006. 23:20)
velikog sina sam uvik poticala da čuva svoje prijatelje,to su iz djetinstva cure i dečki iz kvarta,i oni su mu za cili život sigurna luka.Nadam se da će i mali sin imat toliko prijatelja.A ja ih volim i ljubim svaki dan.Kad me ne bude znam da neće biti sami... (prosinac 03.03.2006. 23:37)
Ejla,evo mene. Sve sam pročitala i mogu ti reći da me dirnulo,svaka je riječ u tome pismu istinita.stvarno. Možda i ja jednog dana,odlučim napisati nešto takvo,ali mislim da je zasad prerano o tome razmišljati. Nastavi tako,odličan ti je post. Kiss:) (girl_015 04.03.2006. 11:12)
pismo je uistinu lijepo i posebno.. (Loch_Ness 04.03.2006. 14:04)
Mislim da se upravo po strahu djeca razlikuju od odraslih. Nas sputava, njih to što ga nemaju oslobađa. Ono što ipak njih čuva od svih opasnosti potpunog neimanja straha su upravo ti "prestrašeni" roditelji. :) Mislim da svako životno doba nosi svoje prednosti, a jedna od prednosti odraslih je da mogu sasvim svjesno reći djeci koliko ih vole. Pismom, riječima, pogledom ... kako god. (pegy 04.03.2006. 14:20)
Post je objavljen 03.03.2006. u 15:06 sati.