Sjećanja su kao vremeplov koji nas vraća u prošlost...u vrijeme radosti, tuge, bola...Neka sjećanja su vesela...njih se rado sjećamo...neka su bolna...pa ih se sa suzama prisjećamo...
Kakva god bila...sjećanja su dio nas...i to nam nitko ne može oduzeti...ona nas definiraju...uče nas da ne napravimo iste greške...
Ne mogu reći da se sjećam djetinjstva potpuno...Jednostavno su mi sjećanja izbljedila...izgleda da imam kratkoročno pamćenje...Ali nekih se stvari sjećam...to su više isječci...kao scene iz filma ili slike iz albuma...
Ne znam zašto su mi neke stvari ostale u pamćenju...naoko nevažne, ali su me oblikovale...
Sjećam se par stvari iz rata...
Scena kako ja i brat trčimo preko igrališa pokušavajući što prije stići kući...jer je svirala uzbuna...Saginjemo se kako bi prošli ispod bodljikave žice koja je bila postavljena...gledam u nebo...i vidim raketu kako nas preljeće...i pada u našu ulicu...trčimo dalje...dvije kuće do moje ja stajem...nemam više snage...ni koraka...tata dolazi i grabi me...u naručju me nosi u sklonište...
Nekada me neki miris ili okus vrati u djetinjstvo...Sjećam se kad sam prvi puta probala kiflu...znam da sam pomislila kako ima okus po vegeti...banalno, ali to mi je ostalo...
Ili svoje prve zaljubljenosti...taj dečko mi se činio tako lijep da sam mislila da nema ljepšeg bića od njega...
Iako mi je djetinjstvo bilo djelom opečaćeno ratom, sjećam ga se kao doba bezbrižnosti...igre i maštarenja...
Post je objavljen 13.03.2006. u 13:58 sati.