Kaže se "krv nije voda"...ne nije, ali nije ni zlato...Smatram da se poštovanje treba zaslužiti, da to ne dolazi samo po sebi, samo zato što si nekome možda u rodu...
Uzmimo na primjer onu moju sestričnu koju sam spominjala u postu "Prijatelj se u nevolji poznaje!". Ja sam nju na početku zajedničkog života smatrala ne samo sestričnom nego i prijateljicom...ali ona me je cijelo vrijeme namjerno pokopavala i povrijedila...i ja sam je prestala poštovati...shvatila sam kakva je zapravo...i to je bilo to za mene...To što smo u rodu ide samo toliko da je pozdravim kada je sretnem...ništa drugo...Međutim, mnogi naši poznanici su me osuđivali, kako mogu biti takva prema svojoj sestrični...No oni nisu znali cijelu priču, nije ih ni zanimala, ali su meni sudili na temelju onoga što su znali...To me stvarno povrijedilo...ali nisam se s njima objašnjavala...jer nisam se htjela spuštati na njezinu razinu i tračat ju (što se za nju nije moglo reći da je radila isto)...
Drugi primjer je moja sestra...ona je jednostavno takva osoba da se ja s njom ne bih nikako družila da si nismo u rodu...Volim je, ali je takav karakter i to što smo sestre ne mijenja tu činjenicu...Ona je egocentrična, razmažena osoba koja gleda samo na svoju korist...Mislim da sam dovoljno racionalna da to vidim...i iako će ona meni rijetko pomoći, ja njoj ipak priskočim u pomoć kada joj to treba, upravo zato što smo sestre...Ali to ne mijenja moje mišljenje o njoj...
Ne znam dali ćete misliti kako je to okrutno ali ima jedna izreka: "Kako posiješ, tako ćeš i žeti"...ja se po njoj ravnam...i po još jednoj :"Što ne želiš da se tebi radi, nemoj ni ti raditi drugima"...Iako to baš ne pomaže puno...jer koliko se god ja trudila da pokažem sestri da bi trebala biti malo suosjećajnija, imati obzira...ona to ne prihvaća...
Ali ja ću se i dalje truditi...
Pusa svima :)
Post je objavljen 17.02.2006. u 15:15 sati.