diary for us

From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
....
Kaže nam veliki Edgar Allan Poe.

Još kao dijete od desetak godina imala sam suicidalne misli ili bih imala tako neki scenarij u glavi kako auto leti prema meni i ne može se zaustaviti, a ja onako spora ne uspijevam se maknuti na vrijeme. Zašto? Ne znam. Možda sam previše gledala one tada popularne španjolske sapunice u kojima takvih scena nije nedostajalo. Uvijek sam se osjećala manje vrijednom. Zašto? Ne znam. Ljudi me u zadnjih par godina brzo prihvaćaju, cijene moj izgled (a što me u zadnje vrijeme sve više iritira jer imam osjećaj da mi samo zbog toga ljudi i prilaze), a često čujem i pozitivne komentare o mojim postupcima. Obitelj me cijeni, čak i kad previše kritiziram nečije postupke. Studiram, ponekad radim, imala sam period kada sam intezivno pisala, pomažem čim više mogu, dobro kuham i nisam pretjerano lijena te mi ljudi često daju do znanja da to zaista i cijene. Ali, ja sam oduvijek bila iznimno osjećajno derište, samo što to nisam nikada pokazivala. Ne volim pričati o osjećajima čak ni najbližim mi ljudima, ali nemam problema dijeliti to s vama ovdje koji ne znate tko stoji iza ovih slova. Lako mi je nasmijati druge ljude, ali sebe je puno teže. Možda nisam sve u životu napravila onako kako mislim da sam trebala, ali tu sam gdje sam i izgleda da je sve u redu. ALIIIII... DOSTA MI JE VIŠE SMIJATI SE NA SILU. Radujem se nekim sitnicama kao što su ugodni proljetni dani ili novim knjigama, ali ispod mog osmijeha često se krije neka nelagoda i nemogućnost da se onako iskreno posvetim životu. Prije nekoliko sam godina imala period kada nisam mogla zaspati do jutra, a onda sam bila nesposobna probuditi se. Imala sam period kada bih se čim više družila i sve samo da ne budem sama jer kad bih bila sama plakala sam i to često bez razloga. Onda bi došli oni dani kada se ne bi usudila izaći van iz kuće jer sam se osjećala jako neugodno pred ljudima. Jednom mi je prilikom prijateljica rekla da sam jedina osoba koju često viđa, a da se nismo posvađale i da nisam imala ispade bijesa. To me začudilo jer ja sam stalno nervozna i dovoljna je sitnica da popi*dim. Trenutno se istovremeno osjećam nepoželjno i poželjno u "vlastitoj" kući. A moram paziti na svačije emocije i ideje jer mi je još teže kada povrijedim koga. Bile su noći pune mojih suza i jecaja. Kada sam živjela s cimericom u sobi noću bi odlazila i zatvarala se u kupaonu da se isplačem. Nedavno sam opet imala napadaj panike. Nakon toga sam sjela na pod i jecala. U tom trenutku su me otkrili članovi obitelji od kojih nastojim skrivati taj dio sebe. Mrzim kad se to desi jer me još jače stegne oko srca kad vidim tu tugu u očima drugoga. I zbog toga, ali i zbog srama se trudim sakriti što dalje od ljudi. Prije nekoliko sam godina, kada sam imala kao i ovih dana nikakav apetit, neprospavane noći i nikakvu koncentraciju, tražila načine kako si pomoći. Možda sam to trebala učiniti i prije jer to nije bio jedini put da sam se osjećala nikako pa i bez neposrednog povoda. Iskreno, suicidalne misli više i nemam i okrivljavam se jer je i to razlog zašto se osjećam sebično. Pogotovo sada kad imam dovoljno godina da vidim koliko mogu doprinijeti društvu i nakon što sam se u nekoliko navrata uvjerila koliko negativno odlazak bližnjih može utjecati na žive. Prije par godina kad sam nakon par sličnih epizoda pomislila da mi možda treba pomoć guglala sam sve simptome i zaključila da ipak nije depresija. Ali, nisam znala što je niti sam imala volje obratiti se stručnjacima jer uvijek mislim da je to prolazno. Uostalom, ja jesam imala osjećaj nepripadnosti, budila bi se s odvratnim osjećajem u prsima, koncentracija mi je bila na nuli, bilo mi je teško pomaknuti se, ali opet s druge strane dobro sam i funkcionirala i često se smijala. Ja sam ustajala svaki dan iz kreveta, bez obzira na to koliko spavala i djelomično riješavala svoje zadatke, a još uz to bih kao i svaka mlada osoba izašla van, družila se... Rekla sam si da to sigurno nije depresija. I eto me već par dana nervoznu. Nakon što sam već par dana imala osjećaj tuge pa nervoze, a uz to izvršavala svakodnevne zadatke i postigla jako dobre rezultate u ovoj online nastavi, na sve to sam načula razgovor kojim nije bilo rečeno vjerojatno, ali sam ga ja protumačila kao da sam višak. A i inače se tako osjećam nekad i to kraj tih istih ljudi koji su me zvali da pokupim stvari i da budem "doma" za vrijeme ove pandemije. Pa dobro, ja nisam depresivna, ja ne ležim cijeli dan u krevetu i dobro funkcioniram. No, nekad se smijem i ugađam drugima, a iznutra umirem. Želim postići savršene rezultate, ali onda prođu dva dana, a da se ne pomaknem pa poslije žalim i plačem za izgubljenim vremenom. Znam da je ovo loša samoanaliza, ali otprilike tako to izgleda. E, a onda guglam i tražim kako se razbuditi, kako se riješiti ovog odvratnog osjećaja.. Jer nisam depresivna, ali.. E onda naiđem na pojam high functioning depression.. I shvatim da imam sve simptome. Je li to moguće? Ma nije, nije.. Uvjeravam se. A ne mogu ni znati sve dok ne potražim stručno mišljenje.. Ali, toga me strah. Možda su samo faze, uvijek su samo faze, tješim se. Možda mi za 5 dana bude bolje. Evo, danas mi je bolje nego jučer, primjerice. Još nisam zaplakala, da bila sam malo nervozna ujutro i sad sam sva osjetiljiva kako pišem o ovome, ali bolje sam. A i čini mi se da mi je koncentracija mrvicu bolja.. Čak sam i doručkovala. Iako puno puta jedem jer se prisilim. Biti će bolje, za dan, dva, tri.. Bude. Uvijek je. Nikad ne bude savršeno, ali uvijek može biti bolje.

Zašto ovo pišem?
Pa, prvi je razlog sebičan. Jer o ovome ne mogu pričati uživo i želim s nekim podijeliti svoje iskustvo. Isto tako voljela bih da ovaj račun koji sam otvorila možda prije 3 godine,a do sada objavila neka 3 bezveze posta,napokon pregledaju ljudi i da međusobno dijelimo iskustva i da mi daju savjet... Da ne čitam više članke o samopomoći koji su svi jednaki i ništa konkretno nisam saznala (osim "potražite pomoć", "vježbajte")

A drugooo.. Voljela bih da svi malo više obrate pozornost na ljude oko sebe. Mislite li da su baš svi oni čiji se životi vama čine savršenima zaista sretni???
Vjerujem da ima takvih poput mene.. Bilo bi mi drago da im se mogu obratiti i reći im da bude bolje, da samo misle pozitivno i da su voljeni, a i sama znam da meni to puno ne pomaže. Jer kad se nešto dobro dešava ja već razmišljam o tome gdje će sada poći po zlu...

Premalo brinemo o našem zdravlju.

Oznake: osjecaj, osjecaj nepripadanja.., tuga, nesanica, Zdravlje

Takve sam ti ja naravi, poznaniče. Koliko god sretni bili, koliko god za trenutak živjeli. Znam da moj osmijeh jest kratak. Prolazan. Ja volim i sunce ovo i kišu ovu. Kišu koja je neumorno padala po nama kad smo se susreli daleko od doma, s krive strane jednog starog grada i kad smo se slatko nasmijali vlastitoj sudbini. I kad psujem, volim je. Volim tu prokletu kišu što me kao kazna miluje pod čistim nebom, i kad ne osjetim noge i koračam uzaludno, a ne vidim uopće da se zaista pomičem. I volim svako zlatno sjećanje i ushićeno ja plešem pod suncem kada što god očekujem. No, takve sam ti neke glupe naravi. Poznaniče. Danas ću s tobom promatrati djecu zaigranu kako trčkaraju oko nas, slušati dijete u nama, upijati sve one priče tvojih dalekih putovanja. A već sutra, sutra već može na moja prsa leći jedna fina, teška, nepodnošljiva dama koju ne vidi nitko osim onoga koji je dobio zadatak boriti se s njom. Ili odustati. Ili joj se u potpunosti predati. Ime joj je Bol, i javlja se često, čak i bez povoda. I može opet ista kiša padati i isti nas vjetar milovati, isti zvukovi u daljini plesati, ali ja ih neću pokušati razumijeti. Ne optužuj me da se ne borim. Ipak me ne znaš. Pa i da smo tisuće priča razmjenili. AH. MOŽDA NEĆEŠ ME MORATI OPTUŽITI. JER, VJERUJ MI, VEĆ DUGO UČIM LAŽNO SE SMIJATI.

Oznake: upoznavanje, Bol, kiša

Danas je 2.siječanj 2019.godine!
Danas je 2.siječanj 2019. godine!
Stara si, jebote! pomislih.
Ne, ne zato što sam rođena tamo sredinom prošlog stoljeća, jer nisam! Ne zato što me bole kosti i suosjećam s vremenom, jer ne bole me kosti. A to što mi se vremenske prilike često poklope s raspoloženjem stvar je mojih psihičkih pomutnji, ha- ha! Stara sam u onim trenucima kad razmišljam i prepričavam prije godinu dana u ovo doba... i tako dalje, i tako dalje..
prije pet godina u ovo doba.../em> jbt.
Nisam više ni tinejdžer, a nekada kao da su svi oni tinejdžerski snovi u vodu popadali! Kužiš stara, i dalje si mlada.. i puna sjećanja.

Uh, čemu brojanje vremena. Zbunjeno sam ušla kroz vrata srednje škole, zbunjena sam i ostala! Došla spremna na nove izazove, s osmijehom zakoračila kroz vrata fakulteta , i dopustila si da gubim. Ja sam se na trenutak u svoj svijet povukla..
Vrijeme je da se krene, čujem tamo negdje kako glasoviti heroin, a ne zločinac pjevuši.
Ja sam toliko puta kretala.. kroz vrata balkona da se bacim i ne postojim, ali bih se brzo predomislila i zapalila još koju cigaru prije polaska jer sam ja samo jedna mala kukavica:)
Bila i ostala. A koliko sam samo ljudi upoznala koji su stvorili sasvim drugi dojam o meni, eto vam lakovjernici moji. U krivu su. Jbg.
Nije ni bitno.

Auuu, danas je 2.1. 2019. godine! Dva nula jedan devet, po gregorijanskom kalendaru.
Računam i računam i kao da više nekada znamo događaje nekih tamo godina, kojima nismo ni prisustvovali, a manje događaje prošle godine

U Hrvatskoj će se, morat ćemo se složiti, ova godina pamtiti po sportskim uspjesima. Mislim, jedna od rijetkih pozitivnih stvari o kojima sam se naslušala u ovoj godini..
Ove godine stišale su se vijesti o Agrokoru, nagodba postignuta, KAŽU neće utjecati na proračun.. Ali, zato smo ove godine mogli puno čitati o Uljaniku..
KAŽU i da Hrvatskoj nedostaje radne snage, ali KAŽU turizam nas spašava.
KAŽU strani mediji da je Kolinda bomba, a zaista je , samo ne znam kako će to spasiti ikoga tko se neće spašavati i sam.
Ali, eto drago nam neka bude što se čuje za "nas" koju živimo u Hrvatskoj, državi koja graniči sa Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Italijom i Crnom Gorom- jednako lijepim i jednako vrijednim zemljama, s jednako divnim i s jednako pokvarenim ljudima! Braćo, pratile su nas crne vijesti u cijelom svijetu, ali ne smijemo dopustiti da nas obeshrabre i umanje sve pozitivno oko nas.

Neću vam poželiti sretnu 2019. godinu, već želim da vam svaka godina bude najbolja i bili "veći" ili "manji" uvijek možemo misliti globalno, djelovati lokalno... učiti, voljeti, rasti.
Ne vjerovati svemu što čujemo, analizirati i širiti interese..
Ali, nikada ne gubiti nadu u dobro.

Oznake: sretna nova nada ljubav bezveze

Neki dan se prvi puta nakon dužeg perioda vraćam kući s osmijehom, puna ideja i snage.
I razmišljam o svojim starim ciljevima i idejama kako inspirirati druge. Sve su ideje tonule pod čekićem hladne jave i nenadanih naleta tuge i očaja u moje tijelo. Dan nakon- opet „epizode“ očajavanja nad ovim mizernim životom kojeg poželjeh više ikada zvati takvim zaustavili sve planove i odložili ih hm, možda za dan poslije. A koliko puta se ovo desilo, da bi drugi dan zaključila kako je vrijeme da posložim stvari u glavi i naredila si da budem sretna???
Tako je bilo i neki dan. Šećem ulicom s osmijehom na licu, spremna na nove izazove, pozdravljam svakoga s osmijehom. Slučajne prolaznike ispitujem o svemu, vodim rasprave sa strancima, pružam lagani osmijeh kao pozdrav..
I bam! Prespavam,a jutro opet isto.. Opet sam kod kuće, opet se vučem kao lancima vezana za nevidljivu ogradu..
Kako je sve počelo? Odgovor mi je zaista teško naći,i opterećivala sam se već time da bih na kraju shvatila da opterećivati time ne donosi dobro, nego baš suprotno. Razmišljanjem o lošim danima samu sebe kao da podsjećam da sreća nije vječna, umjesto da tek tada budem još sretnija što se smijem. E pa, nije uvijek „onako kako si postaviš u glavi“.
Jer bih iz dana u dan samu sebe pokušavala uvjeriti da će biti dobar dan i da MORAM, ali ne ide to uvijek tako. Nekad se jednostavno zaboraviš podsjetiti. Nekad ti tuga čak i prija. O da, i toga je bilo. Kao da je to stanje u koje se savršeno uklapam. Imate li onih osoba, barem jednu, za koju znate da vam je štetna, odnosno da se pokraj nje i ne osjećate baš najbolje, a ipak imate potrebu provoditi vrijeme s istom? E pa to tako ponekad kao da funkcionira i sa vlastitim ja.
Nije bitno kada su se počeli uopće javljati prvi naleti svih tih osjećaja, ali znam da je bilo i gore, ali i kraće. Ali, prijelaz iz 2017.godinu u 2018. i prvih par mjeseci iste su me ubili. Najduži period nemira, iznenadnih naleta tuge, gubitka apetita, nezainteresiranost za išta, lijenost i nemogućnost da ujutro izađem iz kreveta… Što me izvlačilo? Ne znam. Skrivanje od vlastite obitelji, plač na podu kupaone.. nedavno sam samu sebe pronašla kako spavam na prašnjavom podu zagušljivog podruma jer eto slomila sam se, povukla u svoju rupicu da plačem kao da nisam ni bila svjesna gdje sam već samo da sam sama.. Mislim da da ljetos nisam radila skoro svaki dan bilo bi samo još gore. Upravo iz tog razloga što su mi jutra bila najgori period, jer tada bi u meni bio neki neopisiv nemir, ali ja ne bih išla protiv njega već bih se jednostavno prepuštala. Međutim , kad znaš da imaš neku obavezu i da će ti se isplatiti koliko god teško bilo, nekako se natjeraš da ustaneš iz kreveta , prošećeš , odeš... I nekada bi si jednostavno sve većim kretanjem priuštio psihički odmor. Ma rijetko kad bi me ljudi uspjeli toliko naživcirati, koliko su me spuštale vlastite misli i strahovi! Ali, dobro je! Tu sam i dišem…
I kad slijedeći put prođem pored osobe nezainteresirana izraza lica, ili pak sretnem osobu koju će uveseljavati sitnice što drugima neće biti jasno.. Pokloniti ću joj jedan nevidljivi topli zagrljaj koji govori „Dobro je, dišeš. Uspio si i znaš da možeš.“

17.rujan, 22:40 :)

Navika je prokletstvo za mudre i idol za budale. (Voltaire)


Jebene NAVIKE. Što više gledam tuđe odnose, to više shvaćam da je temelj svega navika.. I to nas proždire..
Ne znam odakle početi, voljela bih vas obasipati primjerima.. I sama sam dijete disfunkcionalne obitelji. U mojoj obitelji nije bilo baš nasilja, stvarno nije. Ali , znate čega je bilo? Bilo je laži, bilo je neprestanog skrivanja.. I kad se napokon sve raspalo, tu i dalje nema mira za neke ljude. No, to nije bitno za ovu temu, a i u jednu ruku bi pobilo moju tvrdnju da nesreća uglavnom proizlazi od navika. Ali, eto. Neki ljude zaista dobe oslobođenje nakon što se riješe dio toga.
Eto, gadi mi se sama riječ brak, a slova mi nisu ništa skrivila. Ne, ne zbog "vlastitog primjera", vidim ja to i u drugih. Obvezati se živjeti s nekim do kraja života.. I onda, nakon određenog vremena sve više shvaćaš da ta osoba nije ono što je bila kad si bio mlad i zaljubljen, kad ste bili puni strasti. Ali, nećeš izaći iz toga jer, iako možda tu osobu ne voliš pa i da ti se dogodi da maštaš o drugima (a brak je veza dvoje ljudi, obvezuješ se na vjernost, pa me žalosti što se sve više bračnih odnosa pretvara u vezu između više ljudi-vas dvoje koje vidimo i jedna ili dvije osobe sakrivene u porukama tvog partnera, sakrivene u tvojim rukama...)
Jer iako možda sve to postoji, ti ne znaš više funkcionirati bez te osobe. Jednostavno, naviknut si na kuhinju svog partnera koji je naučen na to da mu pružaš materijalnu stabilnost ili što drugo..
Bitno je poštovanje! Ali, ako se sve temelji samo na navikama...

Evo, recimo, postoji nešto užasno što sam čula prije, pa možda par mjeseci još. A to je da postoji djevojka koja mi je draga, djevojka u dugogodišnjoj vezi, jako ljubomorna i jako bi je boljelo kad bi njezin dragi bio „intiman“ s bilo kim osim nje. Eh, njezin dragi se javlja njenoj prijateljici, curi s kojom se ona viđa svaki dan. Prijateljica je, naravno, naivna i uvijek trudi smetnuti takve stvari s uma pa je u početku mislila da se on samo šali. Dok nije shvatila da je ozbiljan. A njegova "draga" je isplanirala cijeli njihov život ne imajući u vidu da bi on htio da ga dijeli s drugima. Njezina prijateljica joj želi to reći. No, osim što joj se problematično čini to da se mora petljati u njihov odnos, ona vidi sreću u očima kad god njegova draga provede neki posebniji trenutak s njim ,van rutine. A opet, vidi tugu u očima njezinim kad god mora biti ljubomorna ili je on ne doživljava. I normalno da nijedan odnos nije savršen. U redu je imati gdje koju svađu , a i dalje se voljeti. Ali, eto, da joj kaže što njezin dragi govori da želi, a zaista je po njoj to nešto nisko, ova bi briznula u plač. Dakako, ovaj joj je PRVI dečko i DUGO su već u vezi i eto- nekako je uvjerena da će ta djevojka ostati s njim , a ne otići. Jer je slaba i jer joj je on osoba koju vidi u svojoj budućnosti. I mislit će da je sretna, ali vjerojatno će se puno puta sjetiti njegovih postupaka njoj iza leđa i to će joj stvarati neugodan osjećaj u grudima.. Možda će se pri svakom njegovom izlasku iz kuće ona pitati s kim je sad..jer je već pokušao to.. ali. Vjerojatno se neće maknuti, jer je navikla na njegovu prisutnost. Navikla je čak na svoju ljutnju prouzročenu ljubomorom. Navikla je na maštanje o tome da priča s nekim o onome što je bilo na poslu, da izađe i zabavi se, ali uz njezinu naviku maštanja, navikla je na suprotnu realnost - na ležanje u krevetu i zurenju u mobitel. Jer eto, voli ga ili barem to misli. Možda više ne brine o tome je li on gladan, ali ona će ga ipak dočekati večerom jer to je njen posao, posao za koji je potpisala ugovor s tišinom ljudskih ograničenja i nečujnih nametnutih pravila.


Oprosti, ali ja ne želim biti osoba koja će nekom uskraćivati slobodu, isto kao što ne želi da se njoj to radi.
Oprosti, ali ja ipak ne želim ni živjeti u laži, a nije da nisam pokušavala ili da jednim dijelom ne živim.
I oprostite sto pametujem, a i sama sam išla protiv svoga "ne želim". Ja sam ta koja je vukla neke navike i kad je mislila DOSTA i NE MOGU. NAVIKE.. smijem se sama sebi.

A i nešto jos- sigurna sam da postoje primjeri koji su sasvim drugačiji od opisanog! I uz sitne greške-eto, postoji i romantična ljubav i zajednički život pun uzbuđenja. Koliko god rijetki primjeri bili, drago mi je da ih ima, s obzirom da već jesmo naviknuti zivjeti u ovakvom društvu i imamo potrebu biti voljeni i voljeti jednu osobu koja će na poseban način biti samo naša. No, na „ljubavi“ u ovom smislu ću se već vratiti.

Hajmo malo uplesti obitelj! Tko kaže da je biološki roditelj, uvijek „roditelj“ u smislu onoga što obično ide uz riječi „mama“/“tata“.
„Obitelj je svetinja“ Slažem se, trebala bi biti.. Ali, kako to da nas je sama priroda tako nekako ograničila da je krv uvijek jača i od nas samih i nekih svjetonazora po kojima znamo tko nam se sviđa, tko ne.
Okolina jako utječe na nas, i malo će ljudi graditi sebe što udaljenije od onoga čime smo okruženi. Na kraju krajeva svatko ima svoje želje, potrebe i svoje ja. Svatko ima izbor, netko tko shvaća u manjoj , a netko u većoj mjeri...

Žustra rasprava sa samim sobom
Nespretna igra starim glinamolom.
Ma dosadno je.
Prozori širom otvoreni
Puštaju priče da ispune sobu.
Da je zadovolje i bolom i srećom.
Da je ispune da nije tako prazna.
Hladna, bijela, prašnjava.

Kamo vode boje tvoje vlastite hipnoze. Zovi me, mojim imenom, ne prikrivaj me, ne sakrivaj pod lažnim imenom.
Oči su moć, tvojih kao da nema.
A ona naga, na prsima ti drijema. Ne prekrivaj ime njeno, ne vuci ga iza zastora. Jer tu je, a ti si tako slab!
Hoće li pomoći udarci tupi. Hoćeš je zaboraviti, odvedemo li te tamo gdje ćeš je moći samo vidjeti.
Tamo će slike tvoje zvijeri u tebi lutati. Ti ćeš misliti "umirem", mi ćemo se hraniti tvojim krikom u agoniji.
To nije ljubav. To je potreba. A tebe nitko neće spasiti. Krik , drhtaj, ne dragi, po tebe ne dolazi smrt! Ti si odavno mrtav, ona je sada život tvoj. Možda si bio u pravu, da, jesi besmrtan. A ona je tu da ti podari samo izgubljene osjećaje. Hladan pločnik, grafiti u podsvijesti. Ne trči, ionako nećemo uspijeti.




Uvod (Balerina)
Balerina se vraća kući nakon duge šetnje ulicama. Zatvarajući se pred njom, prkoseći svijetlu, sporedni i uski prolazi izmedu kućica, između zgrada odavali su nešto nesvakidašnje jezivo. Prisjećala se kako je prije nekoliko godina u jednom od tih prolaza čula strašne krikove i pobjegla glavom bez obzira. Sljedeće jutro u novinama je osvanula slika osakaćenog tijela.Ona je upijala sve te slike svijeta i zatvarala se u sebe. Ona je imala nekoliko želja i nijedna joj nije bila dopuštena..
Ah, tko da te itko išta pita. Bilo to sada, u njezinoj mladosti, bilo to već u nekoj dalekoj godini, nekom drugom stoljeću, nekom drugom tisućljeću...
"Majko, oh, majko"
"Draga moja. Ova šetnja ti je bila malo preduga, znaš? Hajde, brzo spremi se dok otac nije primjetio i vrati se na večeru. Uzmi samo prije toga ovaj komad kruha pa daj psu, zaboravila sam baš.."
Balerina je uzela jednu staru, suhu šnitu kruha i kad majka nije gledala turila u džep komadić nekog mesa što je majka sjeckala za juhu. Gari je njen pas i Gari je razumije..
Gari je rasan pas. Oni su "čista" obitelj- bez sumnje. Otac je jedna od najuglednijih osoba u čitavom gradu i okolici. Majka je ideal majke. Ona je odgojila djevojcicu, brinula kada će koja haljinica biti nošena, usadila joj u glavu da svakog susjeda , pogotovo svakog gradskog službenika obavezno pozdavlja uz lagani, ne prenapadan osmijeh na licu.
Odgojila ju je da ne brine van granica, da ne sanja, jer sve o čemu smije sanjati je uloga koju će jednog dana dobiti. A to je ista ona uloga u koju je prije petnaestak godina dobila njena majka. I ako to tako ne djeluje, u njoj nešto ne "štima"! Plesati je smjela, stovise, ples predstavlja jedan sasvim jasan dio javnih druženja. Ali, njezini čarobni pokreti pod svjetlom nisu bili prihvaćeni u obitelji!
Zašto bi bila ono o čemu sanjaš, čak i kada znaš i kada imaš mogućnosti?

*nastavak druge "priče" postoji pa stiže uskoro ;)

Zadržati i ubiti čudovište
„Misliš da postoje takvi „istomišljenici“ u jednom i „neprijatelji“ u drugom, koje sudbina spoji da izdrže? Misliš“
„Nije mi žao. Ovo nimalo nije krivo. Ne osuđuj se..“
„ Nije na meni da mi bude žao, samo..“
„Samo šuti..“
I usne su se spojile, prsti isprepleli, i otkucaji se uznemirili. I jutro nas je probudilo, i ja sam vidjela smiješak na tvom licu, i nije mi bilo žao.. Nije.. Nije se činilo nimalo krivo, sve dok s vremenom moje srce nije počelo osjećati te neke tanke ubode u tvojoj blizini, sve dok moje oči nisu krenule uočavati neko preobraženje.. Maske su počele padati, i nešto u meni govorilo je to. Ali, nisam htjela pustiti tvoje ruke, ali nisam mogla .. Ne.. I kad sam mislila da mogu i kad sam mislila da moram, rečeno mi bješe da ne vrijedi ovo pustiti u vjetar. Vrijedilo je, o da, mene su tvoji dodiri uznemiravali, a svaki je bio nevjerojatno sladak. Ne, nešto nije u redu. Ili se sve izmjenjuje ovako brzo, ili jednostavno padaju maske. Poprimio si jedan neobičan oblik čudovišta, no ja nisam htjela skinuti te zamagljene naočale sa očiju. Kao da si rekao veži me, a to nisi htio. Ja sam se izmijenila. A onda sam shvatila- Mjesec. Dan danas meni nije jasno kako se ta čarolija dogodila, tko nam je to učinio i zašto, ali nije ni bitno.
Uzela sam lance-hrđave, stare, gotovo isprhle, koje nikad, ali nikad do sad nisam ni pokušavala koristiti. Usput sam se porezala i moja je krv potekla kao vino što smo ga ispijali još neku noć zajedno kada si gugutao sve one lijepe riječi. Nanjušio si krv, oh zvijeri! Vidjela sam da se tvoje tijelo mijenja, oči su ti postale krvave, tvoji su zubi rasli nevjerojatnom brzinom. Vukodlak? Ne.. Vampir.. Mhm. Nešto prvi puta viđeno , ali slično svim onim stvorenjima sa filmova. Pokušavam te ubiti , ali ne ide. Ti se vrzamaš i vrzamaš. Zazvonio je telefon:
„Molim?“
„Sjedni, moram ti još nešto reći. Nemoj se uzurujavati, možda smo opet krivo vidjeli..
Naime, Vuk možda zaista jest neka vrsta.. pa ne baš našeg čovjeka. On i neko naivno dijete noćas su vozili kraj mog prozora, ne prvi puta.“
„Znala sam, predosjećam, ja ću šutjeti. Nemam snage više, oni ..barem on, on je neka vrsta..?“
„Eh,da.. znaš, šuma gdje si vođena, ta srećo moja, rituali, ne znam.. Nisam sigurna, imala si sreće.. Nedavno je pronađeno dvadesetak lešina odbačenih, a znam koga sam zadnjeg vidjela.. Mjesec je čudan, i hvata me paranoja. Mislim da su se čudovišta opet vratila. Pazi se“
„Mislim da si u pravu, više nije smiješno, sve je nekako mistično..ovdje je, zadržat ću do jutra, možda promijeni oblik, a onda selim glavom bez obzira.. ili tražimo protuotrov.. sve je nešto sumnjivo ovih dana“
Prošlo je neko vrijeme i onda je uslijedio novi šok. Ali, bilo je u redu. Pa, uvjerila sam tebe da je u redu, ne moraš se brinuti, ali ja sam znala da nije i znala sam što se događa, postajem jedna od i moje će se tijelo uskoro krenuti izmjenjivati, stoga moram donijeti odluku. A možda sam trebala reći istinu? Postoji li mogućnost da samilost mijenja čaroliju? Te neke crne magije? Hm.. Sada mi je sve postajalo mrvicu jasnije, i shvatila sam da je sve ovo neobično. A ja, ja sam na svijet mogla donijeti ili čudovište, ili čovjeka. Ili moju sliku ili tvoju, ili ipak pravog čovjeka. Ne znam. Shvatila sam da on prijeti čovječanstvu, ako ne čovječanstvu barem jednoj princezi čije će srce iščupati i pojesti prije samog rođenja. Shvatila sam još puno toga, potegla nekoliko neracionalnih odluka.. Toga ploda više nije bilo. No, isto tako sam shvatila da sam pogrešila i da ga je trebalo biti. Ili se barem trebalo znati. Nekako, to bi možda pojasnilo magiju, ne znam. A ti, oh, znala sam da ćeš me napasti, znala sam da će se zvijer u tebi opet probuditi novim mjesecom. A možda ćeš me i pustiti i samo otići. Nije ni bitno. Jer ja sam vidjela jedan nečovječi oblik i nikakvi srebrni meci i križevi nisu bili od pomoći. Pa sam ti u jednom trenu htjela sve reći i zamoliti te da zajedno sa mnom doneseš odluku kako dalje, no.. Nisam imala snage. Nakon još nekoliko poziva shvatila sam da je dolje u gradu nenadano izbijanje čudovišta iz ljudi i da magija ne posustaje, a možda je i nikad nije ni bilo. Pa sam sve činila na svoju ruku. A kada sam bila shvatila da je to bilo loše- u tom trenutku sam tebe opet vidjela kao onu osobu do koje mi je stalo. Ali, sumnja u to da će Mjesec opet djelovati na nas me ubila. Ali , ipak sam ti morala barem natuknuti da se nešto loše desilo.. Izmisliti neku priču, ionako nikada nećeš saznati. Malo spustiti sebe i na kraju krajeva razbiti jedno ogledalo. I onda sam shvatila- kada su krhotine stakla krenule letjeti, počelo se zabijati iz dana u dan, kad god bi se okrenuo, tebi .. Tvoje je tijelo bilo puno stakla, ti ga nisi ni osjetio… Sve dok zadnje krhotine nisu odletjele, mislim da su one skrivale neke čarobne otrove. I odjednom kada si htio napasti, kada si opet nanjušio krv pod punim mjesecom pao si u bolovima, prestao disati i tvoje se tijelo pred mojim očima pretvorilo u prah! A onda sam pogledala i u krhotinama toga stakla što je ostalo vidjela sliku tebe, u onakvom obličju koje sam bila zavoljela.
A ono biće koje se moglo formirati u tko zna što, bilo bi nevjerojatno voljeno! Pa bilo ono čudovište ili čovjek, odnosno čovjek ili Čovjek. Sva sreća pa sam i ja putem ispila neki otrov, boreći se protiv čudovišta u sebi pa sad nemam emocija.. Pa nisam slomljena i ne plačem noćima za svime što sam ubila, sva sreća….
veljača





( samo dio puno veće i smislenije priče- možda bude nastavka ;) )

Bilješke iz T-a dnevnika, 23.9.2016

Prošlo je tjedan dana, već. Bilo je mučno, padala je kiša, padale su i suze, oh, ali i podsmijeh nekolicine. Sve mi je jasno. Sve što se sjećam bilo je kako sam se udubila u neke misli, kako su navrla neka sjećanja .. Bilo je to jednog predivnog ljeta. Ja sam bila mala curica, sjećam se predivne plave haljinice koju sam nosila taj dan. Bili smo pored jezera, predivnog čistog jezera okruženi visokim drvećem, a dolje se pružala obalica sa vrućim kamenčićima. Bila je neka lijepa prigoda. Sjećam se našeg smijuljenja i žumorenja starijih oko nekih dosadnih, običnih, rekla bih nadasve ljudskih stvari. Sjećam se trenutka u kojem sam potrčala. Sljedeće čega sam se mogla sjetiti taj dan su bile bratove ruke koje su me nespretno ulovile i uzdigle iz vode. Plakala sam, bila sam preplašena. Mogla sam se utopiti. Brat je tog dana sigurno ispao pravi heroj.

Dan je neopisivo tmuran, sve te divne cipele gaze debelo blato i prate tradicionalan ispraćaj jednoga tijela u mrak zemlje i predivnih debelih crva i sitnih kukaca. Mlade , djevojačke ruke rastreseno prebiru po džepovima , zaokupljene nekim mislima, sa isušenim suzama.. Dvoje ljudi u pedesetima rastreseno koračaju, žena urliče, muž je pokušava uhvatiti i ublažiti bol. Ali , kako? Tu bol ne mogu ugasiti. Bol za izgubljenim djetetom. Pokraj njih najtiše jecajući hoda mladić… Povorka prolazi, svećenik je stao , a za njim hrpa ljudi. Svi su toliko rastreseni.. Tamni lijes polažu u duboku jamu, a još bolnije sada neki od ljudi koje stoje nad tim zakopavaju svoje osjećaje da nitko ne vidi, dok drugi idu otvorena srca i raširenih ruku vidno očajni. A opet, ima i onih, koji reda radi stoje kraj iskopane jame , ne osjećajući zapravo ništa drugo nego mržnju koju nije izbrisao ni ovako tragičan kraj jednog mladog života. To što se sada čini kao kraj jedne vrste muke koju je donijela nepredvidljiva narav jednog specifičnog bića, možda će biti tek početak svih muka. Kako kome, neki će zasigurno osjećati veliko olakšanje zbog krvave sudbine jedne tamne osobnosti.




Kratak uvod

.. a on je sanjao tračnice. Puste snove, željezne livade. Ostvarile ruke nemirne sreće daleke, svima, sebi ne. I tračnice, noćne more njemu postale. U maloj kućici, na glasnoj livadi, još iste one ruke grle se.