Takve sam ti ja naravi, poznaniče. Koliko god sretni bili, koliko god za trenutak živjeli. Znam da moj osmijeh jest kratak. Prolazan. Ja volim i sunce ovo i kišu ovu. Kišu koja je neumorno padala po nama kad smo se susreli daleko od doma, s krive strane jednog starog grada i kad smo se slatko nasmijali vlastitoj sudbini. I kad psujem, volim je. Volim tu prokletu kišu što me kao kazna miluje pod čistim nebom, i kad ne osjetim noge i koračam uzaludno, a ne vidim uopće da se zaista pomičem. I volim svako zlatno sjećanje i ushićeno ja plešem pod suncem kada što god očekujem. No, takve sam ti neke glupe naravi. Poznaniče. Danas ću s tobom promatrati djecu zaigranu kako trčkaraju oko nas, slušati dijete u nama, upijati sve one priče tvojih dalekih putovanja. A već sutra, sutra već može na moja prsa leći jedna fina, teška, nepodnošljiva dama koju ne vidi nitko osim onoga koji je dobio zadatak boriti se s njom. Ili odustati. Ili joj se u potpunosti predati. Ime joj je Bol, i javlja se često, čak i bez povoda. I može opet ista kiša padati i isti nas vjetar milovati, isti zvukovi u daljini plesati, ali ja ih neću pokušati razumijeti. Ne optužuj me da se ne borim. Ipak me ne znaš. Pa i da smo tisuće priča razmjenili. AH. MOŽDA NEĆEŠ ME MORATI OPTUŽITI. JER, VJERUJ MI, VEĆ DUGO UČIM LAŽNO SE SMIJATI.
Post je objavljen 31.01.2020. u 13:12 sati.