Kamo vode boje tvoje vlastite hipnoze. Zovi me, mojim imenom, ne prikrivaj me, ne sakrivaj pod lažnim imenom.
Oči su moć, tvojih kao da nema.
A ona naga, na prsima ti drijema. Ne prekrivaj ime njeno, ne vuci ga iza zastora. Jer tu je, a ti si tako slab!
Hoće li pomoći udarci tupi. Hoćeš je zaboraviti, odvedemo li te tamo gdje ćeš je moći samo vidjeti.
Tamo će slike tvoje zvijeri u tebi lutati. Ti ćeš misliti "umirem", mi ćemo se hraniti tvojim krikom u agoniji.
To nije ljubav. To je potreba. A tebe nitko neće spasiti. Krik , drhtaj, ne dragi, po tebe ne dolazi smrt! Ti si odavno mrtav, ona je sada život tvoj. Možda si bio u pravu, da, jesi besmrtan. A ona je tu da ti podari samo izgubljene osjećaje. Hladan pločnik, grafiti u podsvijesti. Ne trči, ionako nećemo uspijeti.
Uvod (Balerina)
Balerina se vraća kući nakon duge šetnje ulicama. Zatvarajući se pred njom, prkoseći svijetlu, sporedni i uski prolazi izmedu kućica, između zgrada odavali su nešto nesvakidašnje jezivo. Prisjećala se kako je prije nekoliko godina u jednom od tih prolaza čula strašne krikove i pobjegla glavom bez obzira. Sljedeće jutro u novinama je osvanula slika osakaćenog tijela.Ona je upijala sve te slike svijeta i zatvarala se u sebe. Ona je imala nekoliko želja i nijedna joj nije bila dopuštena..
Ah, tko da te itko išta pita. Bilo to sada, u njezinoj mladosti, bilo to već u nekoj dalekoj godini, nekom drugom stoljeću, nekom drugom tisućljeću...
"Majko, oh, majko"
"Draga moja. Ova šetnja ti je bila malo preduga, znaš? Hajde, brzo spremi se dok otac nije primjetio i vrati se na večeru. Uzmi samo prije toga ovaj komad kruha pa daj psu, zaboravila sam baš.."
Balerina je uzela jednu staru, suhu šnitu kruha i kad majka nije gledala turila u džep komadić nekog mesa što je majka sjeckala za juhu. Gari je njen pas i Gari je razumije..
Gari je rasan pas. Oni su "čista" obitelj- bez sumnje. Otac je jedna od najuglednijih osoba u čitavom gradu i okolici. Majka je ideal majke. Ona je odgojila djevojcicu, brinula kada će koja haljinica biti nošena, usadila joj u glavu da svakog susjeda , pogotovo svakog gradskog službenika obavezno pozdavlja uz lagani, ne prenapadan osmijeh na licu.
Odgojila ju je da ne brine van granica, da ne sanja, jer sve o čemu smije sanjati je uloga koju će jednog dana dobiti. A to je ista ona uloga u koju je prije petnaestak godina dobila njena majka. I ako to tako ne djeluje, u njoj nešto ne "štima"! Plesati je smjela, stovise, ples predstavlja jedan sasvim jasan dio javnih druženja. Ali, njezini čarobni pokreti pod svjetlom nisu bili prihvaćeni u obitelji!
Zašto bi bila ono o čemu sanjaš, čak i kada znaš i kada imaš mogućnosti?
*nastavak druge "priče" postoji pa stiže uskoro ;)
Post je objavljen 14.06.2018. u 23:28 sati.