diary for us

From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
....
Kaže nam veliki Edgar Allan Poe.

Još kao dijete od desetak godina imala sam suicidalne misli ili bih imala tako neki scenarij u glavi kako auto leti prema meni i ne može se zaustaviti, a ja onako spora ne uspijevam se maknuti na vrijeme. Zašto? Ne znam. Možda sam previše gledala one tada popularne španjolske sapunice u kojima takvih scena nije nedostajalo. Uvijek sam se osjećala manje vrijednom. Zašto? Ne znam. Ljudi me u zadnjih par godina brzo prihvaćaju, cijene moj izgled (a što me u zadnje vrijeme sve više iritira jer imam osjećaj da mi samo zbog toga ljudi i prilaze), a često čujem i pozitivne komentare o mojim postupcima. Obitelj me cijeni, čak i kad previše kritiziram nečije postupke. Studiram, ponekad radim, imala sam period kada sam intezivno pisala, pomažem čim više mogu, dobro kuham i nisam pretjerano lijena te mi ljudi često daju do znanja da to zaista i cijene. Ali, ja sam oduvijek bila iznimno osjećajno derište, samo što to nisam nikada pokazivala. Ne volim pričati o osjećajima čak ni najbližim mi ljudima, ali nemam problema dijeliti to s vama ovdje koji ne znate tko stoji iza ovih slova. Lako mi je nasmijati druge ljude, ali sebe je puno teže. Možda nisam sve u životu napravila onako kako mislim da sam trebala, ali tu sam gdje sam i izgleda da je sve u redu. ALIIIII... DOSTA MI JE VIŠE SMIJATI SE NA SILU. Radujem se nekim sitnicama kao što su ugodni proljetni dani ili novim knjigama, ali ispod mog osmijeha često se krije neka nelagoda i nemogućnost da se onako iskreno posvetim životu. Prije nekoliko sam godina imala period kada nisam mogla zaspati do jutra, a onda sam bila nesposobna probuditi se. Imala sam period kada bih se čim više družila i sve samo da ne budem sama jer kad bih bila sama plakala sam i to često bez razloga. Onda bi došli oni dani kada se ne bi usudila izaći van iz kuće jer sam se osjećala jako neugodno pred ljudima. Jednom mi je prilikom prijateljica rekla da sam jedina osoba koju često viđa, a da se nismo posvađale i da nisam imala ispade bijesa. To me začudilo jer ja sam stalno nervozna i dovoljna je sitnica da popi*dim. Trenutno se istovremeno osjećam nepoželjno i poželjno u "vlastitoj" kući. A moram paziti na svačije emocije i ideje jer mi je još teže kada povrijedim koga. Bile su noći pune mojih suza i jecaja. Kada sam živjela s cimericom u sobi noću bi odlazila i zatvarala se u kupaonu da se isplačem. Nedavno sam opet imala napadaj panike. Nakon toga sam sjela na pod i jecala. U tom trenutku su me otkrili članovi obitelji od kojih nastojim skrivati taj dio sebe. Mrzim kad se to desi jer me još jače stegne oko srca kad vidim tu tugu u očima drugoga. I zbog toga, ali i zbog srama se trudim sakriti što dalje od ljudi. Prije nekoliko sam godina, kada sam imala kao i ovih dana nikakav apetit, neprospavane noći i nikakvu koncentraciju, tražila načine kako si pomoći. Možda sam to trebala učiniti i prije jer to nije bio jedini put da sam se osjećala nikako pa i bez neposrednog povoda. Iskreno, suicidalne misli više i nemam i okrivljavam se jer je i to razlog zašto se osjećam sebično. Pogotovo sada kad imam dovoljno godina da vidim koliko mogu doprinijeti društvu i nakon što sam se u nekoliko navrata uvjerila koliko negativno odlazak bližnjih može utjecati na žive. Prije par godina kad sam nakon par sličnih epizoda pomislila da mi možda treba pomoć guglala sam sve simptome i zaključila da ipak nije depresija. Ali, nisam znala što je niti sam imala volje obratiti se stručnjacima jer uvijek mislim da je to prolazno. Uostalom, ja jesam imala osjećaj nepripadnosti, budila bi se s odvratnim osjećajem u prsima, koncentracija mi je bila na nuli, bilo mi je teško pomaknuti se, ali opet s druge strane dobro sam i funkcionirala i često se smijala. Ja sam ustajala svaki dan iz kreveta, bez obzira na to koliko spavala i djelomično riješavala svoje zadatke, a još uz to bih kao i svaka mlada osoba izašla van, družila se... Rekla sam si da to sigurno nije depresija. I eto me već par dana nervoznu. Nakon što sam već par dana imala osjećaj tuge pa nervoze, a uz to izvršavala svakodnevne zadatke i postigla jako dobre rezultate u ovoj online nastavi, na sve to sam načula razgovor kojim nije bilo rečeno vjerojatno, ali sam ga ja protumačila kao da sam višak. A i inače se tako osjećam nekad i to kraj tih istih ljudi koji su me zvali da pokupim stvari i da budem "doma" za vrijeme ove pandemije. Pa dobro, ja nisam depresivna, ja ne ležim cijeli dan u krevetu i dobro funkcioniram. No, nekad se smijem i ugađam drugima, a iznutra umirem. Želim postići savršene rezultate, ali onda prođu dva dana, a da se ne pomaknem pa poslije žalim i plačem za izgubljenim vremenom. Znam da je ovo loša samoanaliza, ali otprilike tako to izgleda. E, a onda guglam i tražim kako se razbuditi, kako se riješiti ovog odvratnog osjećaja.. Jer nisam depresivna, ali.. E onda naiđem na pojam high functioning depression.. I shvatim da imam sve simptome. Je li to moguće? Ma nije, nije.. Uvjeravam se. A ne mogu ni znati sve dok ne potražim stručno mišljenje.. Ali, toga me strah. Možda su samo faze, uvijek su samo faze, tješim se. Možda mi za 5 dana bude bolje. Evo, danas mi je bolje nego jučer, primjerice. Još nisam zaplakala, da bila sam malo nervozna ujutro i sad sam sva osjetiljiva kako pišem o ovome, ali bolje sam. A i čini mi se da mi je koncentracija mrvicu bolja.. Čak sam i doručkovala. Iako puno puta jedem jer se prisilim. Biti će bolje, za dan, dva, tri.. Bude. Uvijek je. Nikad ne bude savršeno, ali uvijek može biti bolje.

Zašto ovo pišem?
Pa, prvi je razlog sebičan. Jer o ovome ne mogu pričati uživo i želim s nekim podijeliti svoje iskustvo. Isto tako voljela bih da ovaj račun koji sam otvorila možda prije 3 godine,a do sada objavila neka 3 bezveze posta,napokon pregledaju ljudi i da međusobno dijelimo iskustva i da mi daju savjet... Da ne čitam više članke o samopomoći koji su svi jednaki i ništa konkretno nisam saznala (osim "potražite pomoć", "vježbajte")

A drugooo.. Voljela bih da svi malo više obrate pozornost na ljude oko sebe. Mislite li da su baš svi oni čiji se životi vama čine savršenima zaista sretni???
Vjerujem da ima takvih poput mene.. Bilo bi mi drago da im se mogu obratiti i reći im da bude bolje, da samo misle pozitivno i da su voljeni, a i sama znam da meni to puno ne pomaže. Jer kad se nešto dobro dešava ja već razmišljam o tome gdje će sada poći po zlu...

Premalo brinemo o našem zdravlju.

Oznake: osjecaj, osjecaj nepripadanja.., tuga, nesanica, Zdravlje