diary for us

Navika je prokletstvo za mudre i idol za budale. (Voltaire)


Jebene NAVIKE. Što više gledam tuđe odnose, to više shvaćam da je temelj svega navika.. I to nas proždire..
Ne znam odakle početi, voljela bih vas obasipati primjerima.. I sama sam dijete disfunkcionalne obitelji. U mojoj obitelji nije bilo baš nasilja, stvarno nije. Ali , znate čega je bilo? Bilo je laži, bilo je neprestanog skrivanja.. I kad se napokon sve raspalo, tu i dalje nema mira za neke ljude. No, to nije bitno za ovu temu, a i u jednu ruku bi pobilo moju tvrdnju da nesreća uglavnom proizlazi od navika. Ali, eto. Neki ljude zaista dobe oslobođenje nakon što se riješe dio toga.
Eto, gadi mi se sama riječ brak, a slova mi nisu ništa skrivila. Ne, ne zbog "vlastitog primjera", vidim ja to i u drugih. Obvezati se živjeti s nekim do kraja života.. I onda, nakon određenog vremena sve više shvaćaš da ta osoba nije ono što je bila kad si bio mlad i zaljubljen, kad ste bili puni strasti. Ali, nećeš izaći iz toga jer, iako možda tu osobu ne voliš pa i da ti se dogodi da maštaš o drugima (a brak je veza dvoje ljudi, obvezuješ se na vjernost, pa me žalosti što se sve više bračnih odnosa pretvara u vezu između više ljudi-vas dvoje koje vidimo i jedna ili dvije osobe sakrivene u porukama tvog partnera, sakrivene u tvojim rukama...)
Jer iako možda sve to postoji, ti ne znaš više funkcionirati bez te osobe. Jednostavno, naviknut si na kuhinju svog partnera koji je naučen na to da mu pružaš materijalnu stabilnost ili što drugo..
Bitno je poštovanje! Ali, ako se sve temelji samo na navikama...

Evo, recimo, postoji nešto užasno što sam čula prije, pa možda par mjeseci još. A to je da postoji djevojka koja mi je draga, djevojka u dugogodišnjoj vezi, jako ljubomorna i jako bi je boljelo kad bi njezin dragi bio „intiman“ s bilo kim osim nje. Eh, njezin dragi se javlja njenoj prijateljici, curi s kojom se ona viđa svaki dan. Prijateljica je, naravno, naivna i uvijek trudi smetnuti takve stvari s uma pa je u početku mislila da se on samo šali. Dok nije shvatila da je ozbiljan. A njegova "draga" je isplanirala cijeli njihov život ne imajući u vidu da bi on htio da ga dijeli s drugima. Njezina prijateljica joj želi to reći. No, osim što joj se problematično čini to da se mora petljati u njihov odnos, ona vidi sreću u očima kad god njegova draga provede neki posebniji trenutak s njim ,van rutine. A opet, vidi tugu u očima njezinim kad god mora biti ljubomorna ili je on ne doživljava. I normalno da nijedan odnos nije savršen. U redu je imati gdje koju svađu , a i dalje se voljeti. Ali, eto, da joj kaže što njezin dragi govori da želi, a zaista je po njoj to nešto nisko, ova bi briznula u plač. Dakako, ovaj joj je PRVI dečko i DUGO su već u vezi i eto- nekako je uvjerena da će ta djevojka ostati s njim , a ne otići. Jer je slaba i jer joj je on osoba koju vidi u svojoj budućnosti. I mislit će da je sretna, ali vjerojatno će se puno puta sjetiti njegovih postupaka njoj iza leđa i to će joj stvarati neugodan osjećaj u grudima.. Možda će se pri svakom njegovom izlasku iz kuće ona pitati s kim je sad..jer je već pokušao to.. ali. Vjerojatno se neće maknuti, jer je navikla na njegovu prisutnost. Navikla je čak na svoju ljutnju prouzročenu ljubomorom. Navikla je na maštanje o tome da priča s nekim o onome što je bilo na poslu, da izađe i zabavi se, ali uz njezinu naviku maštanja, navikla je na suprotnu realnost - na ležanje u krevetu i zurenju u mobitel. Jer eto, voli ga ili barem to misli. Možda više ne brine o tome je li on gladan, ali ona će ga ipak dočekati večerom jer to je njen posao, posao za koji je potpisala ugovor s tišinom ljudskih ograničenja i nečujnih nametnutih pravila.


Oprosti, ali ja ne želim biti osoba koja će nekom uskraćivati slobodu, isto kao što ne želi da se njoj to radi.
Oprosti, ali ja ipak ne želim ni živjeti u laži, a nije da nisam pokušavala ili da jednim dijelom ne živim.
I oprostite sto pametujem, a i sama sam išla protiv svoga "ne želim". Ja sam ta koja je vukla neke navike i kad je mislila DOSTA i NE MOGU. NAVIKE.. smijem se sama sebi.

A i nešto jos- sigurna sam da postoje primjeri koji su sasvim drugačiji od opisanog! I uz sitne greške-eto, postoji i romantična ljubav i zajednički život pun uzbuđenja. Koliko god rijetki primjeri bili, drago mi je da ih ima, s obzirom da već jesmo naviknuti zivjeti u ovakvom društvu i imamo potrebu biti voljeni i voljeti jednu osobu koja će na poseban način biti samo naša. No, na „ljubavi“ u ovom smislu ću se već vratiti.

Hajmo malo uplesti obitelj! Tko kaže da je biološki roditelj, uvijek „roditelj“ u smislu onoga što obično ide uz riječi „mama“/“tata“.
„Obitelj je svetinja“ Slažem se, trebala bi biti.. Ali, kako to da nas je sama priroda tako nekako ograničila da je krv uvijek jača i od nas samih i nekih svjetonazora po kojima znamo tko nam se sviđa, tko ne.
Okolina jako utječe na nas, i malo će ljudi graditi sebe što udaljenije od onoga čime smo okruženi. Na kraju krajeva svatko ima svoje želje, potrebe i svoje ja. Svatko ima izbor, netko tko shvaća u manjoj , a netko u većoj mjeri...

Žustra rasprava sa samim sobom
Nespretna igra starim glinamolom.
Ma dosadno je.
Prozori širom otvoreni
Puštaju priče da ispune sobu.
Da je zadovolje i bolom i srećom.
Da je ispune da nije tako prazna.
Hladna, bijela, prašnjava.

Kamo vode boje tvoje vlastite hipnoze. Zovi me, mojim imenom, ne prikrivaj me, ne sakrivaj pod lažnim imenom.
Oči su moć, tvojih kao da nema.
A ona naga, na prsima ti drijema. Ne prekrivaj ime njeno, ne vuci ga iza zastora. Jer tu je, a ti si tako slab!
Hoće li pomoći udarci tupi. Hoćeš je zaboraviti, odvedemo li te tamo gdje ćeš je moći samo vidjeti.
Tamo će slike tvoje zvijeri u tebi lutati. Ti ćeš misliti "umirem", mi ćemo se hraniti tvojim krikom u agoniji.
To nije ljubav. To je potreba. A tebe nitko neće spasiti. Krik , drhtaj, ne dragi, po tebe ne dolazi smrt! Ti si odavno mrtav, ona je sada život tvoj. Možda si bio u pravu, da, jesi besmrtan. A ona je tu da ti podari samo izgubljene osjećaje. Hladan pločnik, grafiti u podsvijesti. Ne trči, ionako nećemo uspijeti.




Uvod (Balerina)
Balerina se vraća kući nakon duge šetnje ulicama. Zatvarajući se pred njom, prkoseći svijetlu, sporedni i uski prolazi izmedu kućica, između zgrada odavali su nešto nesvakidašnje jezivo. Prisjećala se kako je prije nekoliko godina u jednom od tih prolaza čula strašne krikove i pobjegla glavom bez obzira. Sljedeće jutro u novinama je osvanula slika osakaćenog tijela.Ona je upijala sve te slike svijeta i zatvarala se u sebe. Ona je imala nekoliko želja i nijedna joj nije bila dopuštena..
Ah, tko da te itko išta pita. Bilo to sada, u njezinoj mladosti, bilo to već u nekoj dalekoj godini, nekom drugom stoljeću, nekom drugom tisućljeću...
"Majko, oh, majko"
"Draga moja. Ova šetnja ti je bila malo preduga, znaš? Hajde, brzo spremi se dok otac nije primjetio i vrati se na večeru. Uzmi samo prije toga ovaj komad kruha pa daj psu, zaboravila sam baš.."
Balerina je uzela jednu staru, suhu šnitu kruha i kad majka nije gledala turila u džep komadić nekog mesa što je majka sjeckala za juhu. Gari je njen pas i Gari je razumije..
Gari je rasan pas. Oni su "čista" obitelj- bez sumnje. Otac je jedna od najuglednijih osoba u čitavom gradu i okolici. Majka je ideal majke. Ona je odgojila djevojcicu, brinula kada će koja haljinica biti nošena, usadila joj u glavu da svakog susjeda , pogotovo svakog gradskog službenika obavezno pozdavlja uz lagani, ne prenapadan osmijeh na licu.
Odgojila ju je da ne brine van granica, da ne sanja, jer sve o čemu smije sanjati je uloga koju će jednog dana dobiti. A to je ista ona uloga u koju je prije petnaestak godina dobila njena majka. I ako to tako ne djeluje, u njoj nešto ne "štima"! Plesati je smjela, stovise, ples predstavlja jedan sasvim jasan dio javnih druženja. Ali, njezini čarobni pokreti pod svjetlom nisu bili prihvaćeni u obitelji!
Zašto bi bila ono o čemu sanjaš, čak i kada znaš i kada imaš mogućnosti?

*nastavak druge "priče" postoji pa stiže uskoro ;)