Zadržati i ubiti čudovište
„Misliš da postoje takvi „istomišljenici“ u jednom i „neprijatelji“ u drugom, koje sudbina spoji da izdrže? Misliš“
„Nije mi žao. Ovo nimalo nije krivo. Ne osuđuj se..“
„ Nije na meni da mi bude žao, samo..“
„Samo šuti..“
I usne su se spojile, prsti isprepleli, i otkucaji se uznemirili. I jutro nas je probudilo, i ja sam vidjela smiješak na tvom licu, i nije mi bilo žao.. Nije.. Nije se činilo nimalo krivo, sve dok s vremenom moje srce nije počelo osjećati te neke tanke ubode u tvojoj blizini, sve dok moje oči nisu krenule uočavati neko preobraženje.. Maske su počele padati, i nešto u meni govorilo je to. Ali, nisam htjela pustiti tvoje ruke, ali nisam mogla .. Ne.. I kad sam mislila da mogu i kad sam mislila da moram, rečeno mi bješe da ne vrijedi ovo pustiti u vjetar. Vrijedilo je, o da, mene su tvoji dodiri uznemiravali, a svaki je bio nevjerojatno sladak. Ne, nešto nije u redu. Ili se sve izmjenjuje ovako brzo, ili jednostavno padaju maske. Poprimio si jedan neobičan oblik čudovišta, no ja nisam htjela skinuti te zamagljene naočale sa očiju. Kao da si rekao veži me, a to nisi htio. Ja sam se izmijenila. A onda sam shvatila- Mjesec. Dan danas meni nije jasno kako se ta čarolija dogodila, tko nam je to učinio i zašto, ali nije ni bitno.
Uzela sam lance-hrđave, stare, gotovo isprhle, koje nikad, ali nikad do sad nisam ni pokušavala koristiti. Usput sam se porezala i moja je krv potekla kao vino što smo ga ispijali još neku noć zajedno kada si gugutao sve one lijepe riječi. Nanjušio si krv, oh zvijeri! Vidjela sam da se tvoje tijelo mijenja, oči su ti postale krvave, tvoji su zubi rasli nevjerojatnom brzinom. Vukodlak? Ne.. Vampir.. Mhm. Nešto prvi puta viđeno , ali slično svim onim stvorenjima sa filmova. Pokušavam te ubiti , ali ne ide. Ti se vrzamaš i vrzamaš. Zazvonio je telefon:
„Molim?“
„Sjedni, moram ti još nešto reći. Nemoj se uzurujavati, možda smo opet krivo vidjeli..
Naime, Vuk možda zaista jest neka vrsta.. pa ne baš našeg čovjeka. On i neko naivno dijete noćas su vozili kraj mog prozora, ne prvi puta.“
„Znala sam, predosjećam, ja ću šutjeti. Nemam snage više, oni ..barem on, on je neka vrsta..?“
„Eh,da.. znaš, šuma gdje si vođena, ta srećo moja, rituali, ne znam.. Nisam sigurna, imala si sreće.. Nedavno je pronađeno dvadesetak lešina odbačenih, a znam koga sam zadnjeg vidjela.. Mjesec je čudan, i hvata me paranoja. Mislim da su se čudovišta opet vratila. Pazi se“
„Mislim da si u pravu, više nije smiješno, sve je nekako mistično..ovdje je, zadržat ću do jutra, možda promijeni oblik, a onda selim glavom bez obzira.. ili tražimo protuotrov.. sve je nešto sumnjivo ovih dana“
Prošlo je neko vrijeme i onda je uslijedio novi šok. Ali, bilo je u redu. Pa, uvjerila sam tebe da je u redu, ne moraš se brinuti, ali ja sam znala da nije i znala sam što se događa, postajem jedna od i moje će se tijelo uskoro krenuti izmjenjivati, stoga moram donijeti odluku. A možda sam trebala reći istinu? Postoji li mogućnost da samilost mijenja čaroliju? Te neke crne magije? Hm.. Sada mi je sve postajalo mrvicu jasnije, i shvatila sam da je sve ovo neobično. A ja, ja sam na svijet mogla donijeti ili čudovište, ili čovjeka. Ili moju sliku ili tvoju, ili ipak pravog čovjeka. Ne znam. Shvatila sam da on prijeti čovječanstvu, ako ne čovječanstvu barem jednoj princezi čije će srce iščupati i pojesti prije samog rođenja. Shvatila sam još puno toga, potegla nekoliko neracionalnih odluka.. Toga ploda više nije bilo. No, isto tako sam shvatila da sam pogrešila i da ga je trebalo biti. Ili se barem trebalo znati. Nekako, to bi možda pojasnilo magiju, ne znam. A ti, oh, znala sam da ćeš me napasti, znala sam da će se zvijer u tebi opet probuditi novim mjesecom. A možda ćeš me i pustiti i samo otići. Nije ni bitno. Jer ja sam vidjela jedan nečovječi oblik i nikakvi srebrni meci i križevi nisu bili od pomoći. Pa sam ti u jednom trenu htjela sve reći i zamoliti te da zajedno sa mnom doneseš odluku kako dalje, no.. Nisam imala snage. Nakon još nekoliko poziva shvatila sam da je dolje u gradu nenadano izbijanje čudovišta iz ljudi i da magija ne posustaje, a možda je i nikad nije ni bilo. Pa sam sve činila na svoju ruku. A kada sam bila shvatila da je to bilo loše- u tom trenutku sam tebe opet vidjela kao onu osobu do koje mi je stalo. Ali, sumnja u to da će Mjesec opet djelovati na nas me ubila. Ali , ipak sam ti morala barem natuknuti da se nešto loše desilo.. Izmisliti neku priču, ionako nikada nećeš saznati. Malo spustiti sebe i na kraju krajeva razbiti jedno ogledalo. I onda sam shvatila- kada su krhotine stakla krenule letjeti, počelo se zabijati iz dana u dan, kad god bi se okrenuo, tebi .. Tvoje je tijelo bilo puno stakla, ti ga nisi ni osjetio… Sve dok zadnje krhotine nisu odletjele, mislim da su one skrivale neke čarobne otrove. I odjednom kada si htio napasti, kada si opet nanjušio krv pod punim mjesecom pao si u bolovima, prestao disati i tvoje se tijelo pred mojim očima pretvorilo u prah! A onda sam pogledala i u krhotinama toga stakla što je ostalo vidjela sliku tebe, u onakvom obličju koje sam bila zavoljela.
A ono biće koje se moglo formirati u tko zna što, bilo bi nevjerojatno voljeno! Pa bilo ono čudovište ili čovjek, odnosno čovjek ili Čovjek. Sva sreća pa sam i ja putem ispila neki otrov, boreći se protiv čudovišta u sebi pa sad nemam emocija.. Pa nisam slomljena i ne plačem noćima za svime što sam ubila, sva sreća….
veljača
( samo dio puno veće i smislenije priče- možda bude nastavka ;) )
Bilješke iz T-a dnevnika, 23.9.2016
Prošlo je tjedan dana, već. Bilo je mučno, padala je kiša, padale su i suze, oh, ali i podsmijeh nekolicine. Sve mi je jasno. Sve što se sjećam bilo je kako sam se udubila u neke misli, kako su navrla neka sjećanja .. Bilo je to jednog predivnog ljeta. Ja sam bila mala curica, sjećam se predivne plave haljinice koju sam nosila taj dan. Bili smo pored jezera, predivnog čistog jezera okruženi visokim drvećem, a dolje se pružala obalica sa vrućim kamenčićima. Bila je neka lijepa prigoda. Sjećam se našeg smijuljenja i žumorenja starijih oko nekih dosadnih, običnih, rekla bih nadasve ljudskih stvari. Sjećam se trenutka u kojem sam potrčala. Sljedeće čega sam se mogla sjetiti taj dan su bile bratove ruke koje su me nespretno ulovile i uzdigle iz vode. Plakala sam, bila sam preplašena. Mogla sam se utopiti. Brat je tog dana sigurno ispao pravi heroj.
Dan je neopisivo tmuran, sve te divne cipele gaze debelo blato i prate tradicionalan ispraćaj jednoga tijela u mrak zemlje i predivnih debelih crva i sitnih kukaca. Mlade , djevojačke ruke rastreseno prebiru po džepovima , zaokupljene nekim mislima, sa isušenim suzama.. Dvoje ljudi u pedesetima rastreseno koračaju, žena urliče, muž je pokušava uhvatiti i ublažiti bol. Ali , kako? Tu bol ne mogu ugasiti. Bol za izgubljenim djetetom. Pokraj njih najtiše jecajući hoda mladić… Povorka prolazi, svećenik je stao , a za njim hrpa ljudi. Svi su toliko rastreseni.. Tamni lijes polažu u duboku jamu, a još bolnije sada neki od ljudi koje stoje nad tim zakopavaju svoje osjećaje da nitko ne vidi, dok drugi idu otvorena srca i raširenih ruku vidno očajni. A opet, ima i onih, koji reda radi stoje kraj iskopane jame , ne osjećajući zapravo ništa drugo nego mržnju koju nije izbrisao ni ovako tragičan kraj jednog mladog života. To što se sada čini kao kraj jedne vrste muke koju je donijela nepredvidljiva narav jednog specifičnog bića, možda će biti tek početak svih muka. Kako kome, neki će zasigurno osjećati veliko olakšanje zbog krvave sudbine jedne tamne osobnosti.
Kratak uvod
.. a on je sanjao tračnice. Puste snove, željezne livade. Ostvarile ruke nemirne sreće daleke, svima, sebi ne. I tračnice, noćne more njemu postale. U maloj kućici, na glasnoj livadi, još iste one ruke grle se.
Post je objavljen 30.05.2018. u 01:10 sati.