Neki dan se prvi puta nakon dužeg perioda vraćam kući s osmijehom, puna ideja i snage.
I razmišljam o svojim starim ciljevima i idejama kako inspirirati druge. Sve su ideje tonule pod čekićem hladne jave i nenadanih naleta tuge i očaja u moje tijelo. Dan nakon- opet „epizode“ očajavanja nad ovim mizernim životom kojeg poželjeh više ikada zvati takvim zaustavili sve planove i odložili ih hm, možda za dan poslije. A koliko puta se ovo desilo, da bi drugi dan zaključila kako je vrijeme da posložim stvari u glavi i naredila si da budem sretna???
Tako je bilo i neki dan. Šećem ulicom s osmijehom na licu, spremna na nove izazove, pozdravljam svakoga s osmijehom. Slučajne prolaznike ispitujem o svemu, vodim rasprave sa strancima, pružam lagani osmijeh kao pozdrav..
I bam! Prespavam,a jutro opet isto.. Opet sam kod kuće, opet se vučem kao lancima vezana za nevidljivu ogradu..
Kako je sve počelo? Odgovor mi je zaista teško naći,i opterećivala sam se već time da bih na kraju shvatila da opterećivati time ne donosi dobro, nego baš suprotno. Razmišljanjem o lošim danima samu sebe kao da podsjećam da sreća nije vječna, umjesto da tek tada budem još sretnija što se smijem. E pa, nije uvijek „onako kako si postaviš u glavi“.
Jer bih iz dana u dan samu sebe pokušavala uvjeriti da će biti dobar dan i da MORAM, ali ne ide to uvijek tako. Nekad se jednostavno zaboraviš podsjetiti. Nekad ti tuga čak i prija. O da, i toga je bilo. Kao da je to stanje u koje se savršeno uklapam. Imate li onih osoba, barem jednu, za koju znate da vam je štetna, odnosno da se pokraj nje i ne osjećate baš najbolje, a ipak imate potrebu provoditi vrijeme s istom? E pa to tako ponekad kao da funkcionira i sa vlastitim ja.
Nije bitno kada su se počeli uopće javljati prvi naleti svih tih osjećaja, ali znam da je bilo i gore, ali i kraće. Ali, prijelaz iz 2017.godinu u 2018. i prvih par mjeseci iste su me ubili. Najduži period nemira, iznenadnih naleta tuge, gubitka apetita, nezainteresiranost za išta, lijenost i nemogućnost da ujutro izađem iz kreveta… Što me izvlačilo? Ne znam. Skrivanje od vlastite obitelji, plač na podu kupaone.. nedavno sam samu sebe pronašla kako spavam na prašnjavom podu zagušljivog podruma jer eto slomila sam se, povukla u svoju rupicu da plačem kao da nisam ni bila svjesna gdje sam već samo da sam sama.. Mislim da da ljetos nisam radila skoro svaki dan bilo bi samo još gore. Upravo iz tog razloga što su mi jutra bila najgori period, jer tada bi u meni bio neki neopisiv nemir, ali ja ne bih išla protiv njega već bih se jednostavno prepuštala. Međutim , kad znaš da imaš neku obavezu i da će ti se isplatiti koliko god teško bilo, nekako se natjeraš da ustaneš iz kreveta , prošećeš , odeš... I nekada bi si jednostavno sve većim kretanjem priuštio psihički odmor. Ma rijetko kad bi me ljudi uspjeli toliko naživcirati, koliko su me spuštale vlastite misli i strahovi! Ali, dobro je! Tu sam i dišem…
I kad slijedeći put prođem pored osobe nezainteresirana izraza lica, ili pak sretnem osobu koju će uveseljavati sitnice što drugima neće biti jasno.. Pokloniti ću joj jedan nevidljivi topli zagrljaj koji govori „Dobro je, dišeš. Uspio si i znaš da možeš.“
17.rujan, 22:40 :)
Post je objavljen 05.10.2018. u 15:49 sati.