Motivacija jača od svega

Nisam se uspjela suzdržati a da ovo ne objavim zbog onih kojima je to promaklo, a koji/e su fascinirani/e ovime poput mene. Naime, iako sam se već naslušala primjedbi kako su ovakve stvari potpuno besmislene, jer čemu zapravo to služi, (kao da smisao ne određuje svaki čovjek za sebe!) - meni osobno su takve stvari dokaz da je motivacija - koja u nama nastaje na neobjašnjiv način i koja se ne može umjetno stvoriti - ona jest ili nije - nešto poput ljubavi - jača od fizičkih, mentalnih, emocionalnih i inih ograničenja s kojima se borimo u svakodnevici. Koliko puta u toku dana pomislimo kako nešto ne možemo, NIKAKO ne možemo, kako nam se nešto ne da, kako nemamo za nešto snage, energije, volje, kako NEMAMO. A zapravo sve čega nemamo je motivacija. Jer da nju imamo imali bi sve. Tako se meni čini. Sjećam se koliko i kakve stvari sam radila u životu jer sam tada za njih bila motivirana. Sada kada tu motivaciju više nemam, ne mogu uopće razumijeti da sam tada za to imala volje, snage, energije. Da sam to MOGLA. Jer sada ne mogu. Jer nemam. Motivacije.

Upravo zato što ne znamo kako motivacija nastaje, kako se rađa i umire, što ju održava na životu u nama i gdje, je pitanje na koje ne dobivam odgovor, ali dobivam dokaze. A jedan od njih je i ova fenomenalna žena, Mirjana Kmačić Pellizer, koja trči najzabačenijim dijelovima svijeta, područjima koje prosječan Hrvat ne bi ni avionom preletio, a kamoli kročio. I ne samo Hrvat/ica, nadodala bih.
"Sa svakim pretrčanim kilometrom ja sam sve sretnija. A pretrčala sam ih toliko da ih više ne mogu ni zbrojiti."
Upravo se vratila iz Egipta gdje je u šest dana, od 26. listopada do 2. studenoga, u šest dnevnih etapa ukupne dužine 260 kilometara trčala pustinjom Sahara. Među 187 trkača, od kojih 40 žena, kao jedina iz Hrvatske zauzela je ukupno 16. mjesto i drugo u konkurenciji žena.
Poseban doživljaj bilo je noćno trčanje. Na jednoj od etapa, dugačkoj 100 kilometara, osam od ukupno 15 sati trčala je u potpunom mraku jer se noć u Sahari spušta već u 17.30 sati. - Orijentirala sam se po fluorescentnim znakovima koji se otkrivaju baterijskim svjetlom što ga trkači nose na čelu. Bila je potrebna dobra koncentracija. Organizatori su nas upozorili na opasne zmije i škorpione, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da mi se može nešto dogoditi - napomenula je Mirjana Kmačić Pellizzer. O čemu razmišlja kad trči punih 15 sati, ni sama nije znala objasniti.
- Prva dva sata o nečemu još i razmišljam, a nakon toga imam osjećaj kao da izlazim iz vlastitog tijela. To je posebno stanje, svojevrsna meditacija. Tijekom utrke ne gledam na sat pa nemam osjećaj koliko vremena trčim. Kad završi ta etapa u kojoj trčim 15 sati, i sama se pitam gdje sam izgubila to vrijeme, a ono mi jednostavno proleti. Kod kuće, pak, tijekom treninga, teško mi je trčati i jedan sat - objasnila je rovinjska maratonka.

Na pitanje koji joj je maraton najdraži ili najteži, je teško odgovoriti. - Volim trčati kroz Saharu. Pustinja me oduševljava jer sam tamo sama sa sobom - zaključila je Mirjana Kmačić Pellizzer.

Cijeli članak pročitajte u Jutarnjem listu.