Prije dan dva gledala sam dokumentarac o Rose Siggins ženi iz Colorada koja već preko 30 godina živi bez obje noge. U djetinjstvu su joj zbog genetske bolesti amputirali obje noge negdje u kukovima i od tada živi hodajući na rukama jer nije željela proteze. Treba vidjeti tu ženu sa samo pola tijela, jer njezin duh može posramiti svakoga od nas. I inspirirati, istovremeno.
Kao da joj nije dovoljno vlastitog jada, cijela njezina obitelj kao da je ukleta: otac joj ima Alzeheimera, brat joj je umno zaostao, mama joj je umrla od raka. I Rose brine o tati, bratu, mužu i sedmogodišnjem sinu. Da, majka je i supruga. Automehaničarka koja obožava trkaće automobile. No ono što je stvarno zadivljujuće je njezin duh, potpuno zdravi duh, čvrst, nepokolebljiv duh, toliko snažan u suočavanju s milijunima stvari svakodnevice vlastite sudbine da nisam mogla a da se ne zapitam odakle dolazi ta snaga? I nisam mogla da se ne osjećam posramljeno što kukam zbog neke bezvezarije kao da mi se radi o životu dok ta žena priča o optimizmu, o prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu, o tome da se ne osjeća invalidom jer invalidi su oni koji "ne mogu", a ona "može"...I nisam mogla da se ne osjećam posramljeno zbog svih vas koji/e na svojim blogovima kukate zbog nekog golobradog/bradatog koji vas nije nazvao pa život više nema smisla, ili vas je ostavio pa nikada više nećete nikoga voljeti (iako imate tek 13 godina, a nikada je dugo), ili vas je šef/ica naljutio/nagrdila, ili
vas je prodavačica prevarila za sitniš, ili ne možete obući najdraže hlače ili ne možete uštimati nijanse ruža i laka za nokte, ili ste pali/e ispit, ili morate zaraditi ovoliko ili onoliko da biste mogli otplatiti godišnji ili ratu za auto, ili ne znate bi li danas ili sutra išli do ovog ili onog shopping centra po baš one zavjese, tepih, krevet ili lampu bez kojih je vaš život puno manje vrijedan....ili...ili...
Koliko sav naš život i svi naši problemi dobivaju sasvim drugu perspektivu kad ih usporedimo sa sudbinama ljudi poput Rose. Ako smo iskreni, duboko u sebi osjetit ćemo i divljenje prema Rose što radi to što radi, ali i ljutnju što se usuđuje prkositi svojoj sudbini jer prema svim našim mjerilima zdravih ljudi cjelovitih udova na svom mjestu, Rose zapravo nema zašto živjeti. Priznajte kad se zagledate duboko u svoju nutrinu da će vam njezina priča istovremeno potaknuti pitanje: kakva je uopće vrijednost takvog života, čemu tako uopće živjeti? A, zapravo, Rose bi to trebala pitati nas.
Kakva je vrijednost našeg života ako sve što nam je priroda dala na raspolaganje ignoriramo, ne koristimo, zloupotrebljavamo, zanemarujemo, mučimo, ne pazimo i što je najgore uzimamo zdravo za gotovo. Kakva je vrijednost života djevojke od 20 godina koja je umislila da ima koju kilu viška (u odnosu na što i koga?) i živi na vodi danima???
Smisao života ne dolazi očito kao posljedica nečijeg izgleda ili pameti, količine novaca ili obiteljskog stabla...smisao života svaka jedinka definira za sebe. Zato i naša 20-godišnjakinja smisao svog života vidi isključivo u konfekcijskom broju koji nosi, marki parfema ili cipela koje joj dodaju (virtualnu) vrijednost jer se inače osjeća bezvrijednom, a Rose, koju će kao svako ljudsko biće pogoditi zurenja i dobacivanja onih kojima je makovo zrno planina, nema tih problema jer bez obzira na nedostajuće udove ona voli život, želi u njemu sudjelovati najbolje što može, daruje život i njeguje ga, a sama se osjeća lijepom (iznutra, jer jedino takva ljepota i postoji) i "jednom između milijuna koju nikada neće zaboraviti". Osjećate li se i vi tako kad se ujutro probudite i navečer liježete? Ja rijetko, ali radim na tome. Priče poput Roseine me osnažuju jer mi pokazuju da je takav osjećaj MOGUĆ.

"Emancipirane"

Sjedim u društvu žena koje svojim svakodnevnim poslom otjelovljuju, zagovaraju i promoviraju emancipaciju. "Sjećate li se one scene iz "Sexa i grada kad je....."? pita jedna. Ostale klimaju glavama. Slijedi bura oduševljenja: "Super je bilo!", "Ja sam gledala svaku epizodu!", "Stvarno su istinite!", "Baš šteta što ih više nema!", "Imam ih ja na dvd-u, posudit ću ti!" i sve u sličnom stilu. Budna sam i totalno zbunjena. Osjećam da lebdim izvan vremena i prostora. Žene koje se zalažu za ravnopravnost žena i muškaraca, oduševljeno kliču američkoj budalaštini koja žene prikazuje kao promiskuitetne glupače čiji je jedini cilj imati seksualni odnos sa svakim koji naiđe. Iako su u seriji sve četiri prikazane kao uspješne, poslovne žene, činjenica je da im prema njihovim riječima i djelima inteligencija jedva dosiže kvocijent muške pozadine u tijesnim trapericama koja ih zanima najviše na svijetu.
I tako sjedim, slušam hvalospjeve "Sexu i gradu" uz povike oduševljenja i za "Kućanice" i ne mogu vjerovati vlastitim ušima, ne usuđujem se povjerovati da je stvarnost ono što me okružuje. Pa ipak, moje vrle kolegice nastavljaju razgovor u stilu junakinja iz navedene serije od koje, ni uz najbolju volju, nisam mogla odgledati više od dvije epizode, a i to isključivo informacije radi. I što sad? Uvjerena da moj posao nešto znači, da utječe na podizanje svijesti koja bi trebala utrti put prema boljim, humanijim i ravnopravnijim odnosima među spolovima, ostajem zgranuta spoznajom da žene koje s gnušanjem reagiraju na jumbo plakate na kojima su druge žene prikazane kao praznoglavi ili češće bezglavi seksualizirani ukrasi, koji prodaju sve od igle do lokomotive, žene koje viču na sav glas kako se tu radi o spolnoj diskriminaciji i vrijeđanju žena, istovremeno nižu hvalospjeve i uživaju u produktu proizašlom iz potpuno iste razine svijesti koju one žele promijeniti i na koju se inače toliko ljute. Niti jedna od njih ne uočava kontradikciju između svojih privatnih i javnih riječi i djela (ili joj jednostavno ne pridaju važnost). Pitam se nije li sve jedna velika igra, igra u kojoj principi koji se verbalno brane zapravo nikome nisu važni, igra u kojoj svi igraju neku svoju ulogu znajući da za sve ima mjesta, da su principi zato da se krše i da nitko nikoga stvarno ne ugrožava svojim djelovanjem. I tako su proizvođači i oglašivači zapravo najsretniji ako se neka ženska grupa okomi na njihov plakat jer im to donosi popularnost i vidljivost, a nacionalni tjednik i dalje u miru objavljuje intervjue sa ženama koje odabire isključivo prema kriteriju koliko su svoje gole kože spremne izložiti oku kamere i promatrača.
Vozeći se danas gradom ugledala sam dva nova plakata koji se još nedvosmislenije i agresivnije smiju u brk svima koji kritiziraju seksizam u reklamama i shvatila da zapravo imaju pravo, da čine ono što im može bit. A može im bit, između ostalog i zato što i one koje sebe nazivaju emancipiranim ženama još se uvijek, u ogromnom broju, u svojoj biti ne razlikuju od onih kojima je najveća preokupacija u životu kako, kada, s kim, koliko puta i u kojoj pozi. Sjećam se izjave Paole Valić: "Ja sam kokoš, kao i većina žena..." Izgleda da je pogodila u sridu.

Pozdrav od jedne izvan kokošinjca

Naručitelji/ce ubojstava nevinih bića !

Prijateljica mi se htjela pohvaliti novom bundom od pravog krzna. Rekla sam joj da mi je ne pokazuje jer zna što mislim o nošenju pravog krzna. Uvrijedila se. "Pa nisam ih ja ubila", rekla je misleći na desetke životinja koje su mučki ubijene samo zbog njezinog kaputa. Točno, nije ih ona ubila, ali ju to ne oslobađa odgovornosti. Da osobe poput nje ne kupuju bunde, krivolovci, lovci, farmeri i krznari bi ostali bez posla. Zakon ponude i potražnje. Međutim, moja prijateljica mene smatra fanatikom jer je uvjerena da ništa loše nije učinila; da nije ona kupila bundu, kupila bi je neka druga, a te su životinje IONAKO već mrtve. Ionako !
Ne razumijem takvu filozofiju. Ne prihvaćam je i to javno kažem. U istom lancu jedni ubijaju i muče životinje zbog profita, a drugi kupuju bunde zbog taštine. Ne iz potrebe (naše podneblje ne poznaje takvu klimu da nas jedino pravo krzno može zaštititi, a alternativa krznu - topla i ugodna - postoji već desetljećima), ne zbog samoodržanja, već zbog taštine. Kao što mesožderi na svojim tanjurima u odresku ne vide tele, svinju ili pile, tako niti nositelji/ce bundi u mekom, nježnom krznu ne vide životinju. A trebali/e bi !

Budući da u svoju obranu nositeljice pravog krzna koriste uvijek ista opravdanja koja, nažalost, ostaju zvoniti u ušima mnogih kao logična, navest ću par stvari koje se prešućuju, zaboravljaju istaknuti i marginaliziraju u debatama vezanim za ovu temu.

«Ja nisam nikoga ubila niti mučila, ja samo volim lijepe stvari» jedna je od dobro poznatih izjava onih koje ne mogu a da se ne ogrnu kaputom sašivenim od stotina krznaša uzgojenih na farmama krzna ili uhvaćenih u prirodi. Točno je da njihove ruke nisu zadavile, niti su plinom ili elektrikom osobno ubile stotine životinja radi jednog kaputa, niti su same išle u lov, niti su same postavile zamke u koje su se uhvatile divlje životinje (mnoge od njih zaštićene) u kojima su umrle u najstrašnijim mukama. Te su osobe svoje bunde kupile u dućanu, naručile ih i/ili platile i stoga ne osjećaju nikakvu odgovornost za životinjsku patnju i smrt. Znači da nepobitna činjenica da su svojom kupovinom zapravo odobrile, platile i opravdale tu i takvu praksu nehumanog i neetičkog uzgoja ili ulova životinja (koju inače verbalno osuđuju) u praksi im ništa ne znači «samo zato» jer životinja nije izdahnula od njihovog vlastitog stiska, jer one nisu osobno slušale i čule jauk, zavijanje i vrisak uhvaćenih i masakriranih životinja. Praktično, zar ne? Znači li to da bismo onda iz zatvora trebali pustiti osuđenike koji su naručili nečije ubojstvo (platili da ga netko drugi obavi, da netko drugi okrvavi ruke)? I oni su za to imali razloge, i oni su voljeli neke lijepe stvari do kojih su mogli doći samo ako netko drugi izdahne. Ili to nije isto jer se radi o ljudima, a ne o životinjama? A ljudi su naravno, Biblija kaže (što je drugi najjači argument onih koji pravdaju sve što ljudska rasa radi životinjama radi svoje taštine, opsesija, želuca, luksuza i ostalih SAMO ljudskih razloga) gospodari životinja i mogu s njima raditi što hoće. Žalosno je što oni koji se pozivaju na Bibliju i superiornost ljudske rase nad svime i svačime što postoji osim njih, iako ne zbog njih, ne razumiju značenje riječi gospodar, niti razumiju moralnu i etičku poruku Biblije u koju se zaklinju. Biti gospodar znači gospodariti, i biti gospodar ima dva predznaka – dobar i loš. Dobar gospodar BRINE za one nad kojima gospodari, brine za dobrobit sviju jer zna da će samo ako zaštiti druge i njemu biti dobro. Sumnjam da je pisac Biblije imao na umu onog drugog gospodara, gospodara koji uništava sve što mu dođe pod ruku radi zadovoljavanja vlastitih, egoističnih, taštih i samopromovirajućih ciljeva. Čudno je da oni koji se zaklinju u Bibliju uvijek zaborave spomenuti i jedno od 10 zapovijedi božjih koje glasi «Ne ubij» koje nema nastavka koji bi glasio «Ne ubij čovjeka, a životinje pokolji, pokosi, samelji, pojedi, uništi, ugrožavaj, muči istrijebi itd.». Bar ja ne znam da to negdje u Bibliji piše, ali znam da piše da je Isus bio vegetarijanac, da je Sv. Franjo Asiški bio jedan od najvećih zagovaratelja poštivanja životinja koji je rekao: "Ne ozlijediti našu skromnu braću (životinje) naša je prva dužnost prema njima, no nije dostatno zaustaviti se na tome. Mi imamo uzvišeniju misiju - služiti im kad god to zatrebaju...Čovjek koji bi isključio bilo koje Božje biće iz okrilja samilosti i suosjećanja, isto bi se tako ponio i prema drugom čovjeku.". Ali, čemu to spominjati i uznemiravati duhove koji se praktično koriste samo onim što im u Bibliji ili bilo gdje drugdje odgovara kako bi opravdali prljave poslove koje obavljaju sami ili za koje plaćaju drugima da im ih obave.

I još jedna fantastična fraza koja se neprekidno pojavljuje u obranu nošenja krzna. Zar ćemo zabraniti i Eskimima i ljudima na Aljasci da nose krzno? Iako nigdje i nikada još nisam čula da je netko spominjao Eskime ili Aljasku, iako Zagrepčanke, Splićanke, Varaždinke, Parižanke ili New Yorčanke ne žive na Aljasci niti na sjevernom polu i ne nose pravo krzno radi hladnoće već isključivo radi taštine i statusnog simbola, ipak se ovim blesavim argumentom stalno maše pred nosom zaštitara životinja pokušavajući umanjiti njihove argumente bazirane na činjenicama. Niti jedan zaštitar životinja nikada nigdje nije izjavio da lovci i uzgajivači na farmama krzna NISU krivi i odgovorni za svoju prljavu rabotu, te ih zbog toga neprekidno prozivaju i traže da se protiv njih donesu i zakoni i provode sankcije, no to ne znači da oni koji kupuju i/ili naručuju njihove proizvode ne snose jednaku odgovornost za smrt milijarde životinja koje padaju kao žrtve, ne ljudske potrebe i zaštite od hladnoće, nego ljudskog hladnog i neosjetljivog srca koje kuca isključivo za vlastiti ego i samodopadanje.

«Da si gladna bi li pojela životinju?» pitanje je koje mi kao vegetarijanki često postavljaju mnogi uvjereni da su me uhvatili u vlastitu zamku. Odgovor je uvijek isti: da sam gladna možda bih pojela i vas. Glupa pitanja zaslužuju jednako glup odgovor, jer osobe koje postavljaju takva pitanja nisu gladne, kao niti ja, ne nalaze se u izvanrednoj situaciji u kojoj nitko od nas ne zna kako bi reagirao, a povijest pokazuje kako u takvim situacijama dolazi i do kanibalizma koji je inače nezamisliv. Prema tome, ako razgovaramo o nošenju bundi od pravog krzna u klimi koja ne zahtijeva ekstremne mjere zaštite i u kulturi koja danas nudi brojne jednako tople alternative, onda govorimo o osobnoj odluci svakog pojedinca i pojedinke i kritiziramo tu osobnu odluku, osobni izbor koji se pokazuje kao nemoralan i neetički od svog ishodišta do svog rezultata. Jer kao što je rekao Lamartine: «Nemamo dva srca - jedno za životinje i drugo za ljude...U okrutnosti prema životinjama i prema ljudima različita je samo žrtva". Oni koji su protiv okrutnosti, oni koji su protiv bezrazložnog ubijanja zbog vlastite taštine, nalaze se u društvu Alberta Schweitzera, Alberta Einsteina, Isaaka Bashevi Singera, Lava Tolstoja, Alice Walker, Leonarda da Vincia, Emersona, Georga Bernarda Showa, Mahatme Gandhia, Sokrata, Wagnera i mnogih drugih. Oni koji su za okrutnost nose bunde od pravog krzna, ma koliko se kleli u svoju nevinost. Svatko od nas bira i društvo kojem pripada.

Zastrašujuće činjenice o tome na koji način žive i umiru životinje na farmama krzna, ili one koje ljudi love u divljini kako bi ih ubili o odrali, nitko ne želi znati. Pokušate li ih upoznati s tim činjenicama, mole vas da o tome ne pričate ili vam to izravno zabranjuju. Inzistirate li na tome, vi ispadate besćutni i nepristojni. Jer ništa im ne smije pomutiti tek dok, ogrnuti krznom, nastavljaju uživati u sočnim mesnim specijalitetima. U medijima se čak upozorava ljude da ne gledaju ili ne čitaju te stravične podatke jer bi ih mogli uznemiriti (pa im jadnima možda, zagorčati kupovinu nove bunde od nerca, lisice ili janjeta). Kako smo milosrdni prema ljudskim osjećajima ! Štitimo ih od istine, kao da su njihova nepca i njihova samodopadnost važniji od života milijuna životinja koje žive i umiru u patnji SVAKE GODINE. Pa što ako će činjenice za koje su i oni odgovorni zgroziti te ljude, naprotiv, trebalo bi im ih stalno servirati kako bi konačno shvatili koliko su živa bića patila da bi se oni/e zaogrnuli/e mekim krznom! Takvo bi ljudsko osvještavanje o onom što čine životinjama spasilo nebrojena živa bića koja mogu osjećati, koja mogu patiti i pate radi nas, ali prije svega koja naš život čine bogatijim i plemenitijim. Dok žive!