26
utorak
prosinac
2006
"Emancipirane"
Sjedim u društvu žena koje svojim svakodnevnim poslom otjelovljuju, zagovaraju i promoviraju emancipaciju. "Sjećate li se one scene iz "Sexa i grada kad je....."? pita jedna. Ostale klimaju glavama. Slijedi bura oduševljenja: "Super je bilo!", "Ja sam gledala svaku epizodu!", "Stvarno su istinite!", "Baš šteta što ih više nema!", "Imam ih ja na dvd-u, posudit ću ti!" i sve u sličnom stilu. Budna sam i totalno zbunjena. Osjećam da lebdim izvan vremena i prostora. Žene koje se zalažu za ravnopravnost žena i muškaraca, oduševljeno kliču američkoj budalaštini koja žene prikazuje kao promiskuitetne glupače čiji je jedini cilj imati seksualni odnos sa svakim koji naiđe. Iako su u seriji sve četiri prikazane kao uspješne, poslovne žene, činjenica je da im prema njihovim riječima i djelima inteligencija jedva dosiže kvocijent muške pozadine u tijesnim trapericama koja ih zanima najviše na svijetu.
I tako sjedim, slušam hvalospjeve "Sexu i gradu" uz povike oduševljenja i za "Kućanice" i ne mogu vjerovati vlastitim ušima, ne usuđujem se povjerovati da je stvarnost ono što me okružuje. Pa ipak, moje vrle kolegice nastavljaju razgovor u stilu junakinja iz navedene serije od koje, ni uz najbolju volju, nisam mogla odgledati više od dvije epizode, a i to isključivo informacije radi. I što sad? Uvjerena da moj posao nešto znači, da utječe na podizanje svijesti koja bi trebala utrti put prema boljim, humanijim i ravnopravnijim odnosima među spolovima, ostajem zgranuta spoznajom da žene koje s gnušanjem reagiraju na jumbo plakate na kojima su druge žene prikazane kao praznoglavi ili češće bezglavi seksualizirani ukrasi, koji prodaju sve od igle do lokomotive, žene koje viču na sav glas kako se tu radi o spolnoj diskriminaciji i vrijeđanju žena, istovremeno nižu hvalospjeve i uživaju u produktu proizašlom iz potpuno iste razine svijesti koju one žele promijeniti i na koju se inače toliko ljute. Niti jedna od njih ne uočava kontradikciju između svojih privatnih i javnih riječi i djela (ili joj jednostavno ne pridaju važnost). Pitam se nije li sve jedna velika igra, igra u kojoj principi koji se verbalno brane zapravo nikome nisu važni, igra u kojoj svi igraju neku svoju ulogu znajući da za sve ima mjesta, da su principi zato da se krše i da nitko nikoga stvarno ne ugrožava svojim djelovanjem. I tako su proizvođači i oglašivači zapravo najsretniji ako se neka ženska grupa okomi na njihov plakat jer im to donosi popularnost i vidljivost, a nacionalni tjednik i dalje u miru objavljuje intervjue sa ženama koje odabire isključivo prema kriteriju koliko su svoje gole kože spremne izložiti oku kamere i promatrača.
Vozeći se danas gradom ugledala sam dva nova plakata koji se još nedvosmislenije i agresivnije smiju u brk svima koji kritiziraju seksizam u reklamama i shvatila da zapravo imaju pravo, da čine ono što im može bit. A može im bit, između ostalog i zato što i one koje sebe nazivaju emancipiranim ženama još se uvijek, u ogromnom broju, u svojoj biti ne razlikuju od onih kojima je najveća preokupacija u životu kako, kada, s kim, koliko puta i u kojoj pozi. Sjećam se izjave Paole Valić: "Ja sam kokoš, kao i većina žena..." Izgleda da je pogodila u sridu.
Pozdrav od jedne izvan kokošinjca
komentiraj (0) * ispiši * #