Prije dan dva gledala sam dokumentarac o Rose Siggins ženi iz Colorada koja već preko 30 godina živi bez obje noge. U djetinjstvu su joj zbog genetske bolesti amputirali obje noge negdje u kukovima i od tada živi hodajući na rukama jer nije željela proteze. Treba vidjeti tu ženu sa samo pola tijela, jer njezin duh može posramiti svakoga od nas. I inspirirati, istovremeno.
Kao da joj nije dovoljno vlastitog jada, cijela njezina obitelj kao da je ukleta: otac joj ima Alzeheimera, brat joj je umno zaostao, mama joj je umrla od raka. I Rose brine o tati, bratu, mužu i sedmogodišnjem sinu. Da, majka je i supruga. Automehaničarka koja obožava trkaće automobile. No ono što je stvarno zadivljujuće je njezin duh, potpuno zdravi duh, čvrst, nepokolebljiv duh, toliko snažan u suočavanju s milijunima stvari svakodnevice vlastite sudbine da nisam mogla a da se ne zapitam odakle dolazi ta snaga? I nisam mogla da se ne osjećam posramljeno što kukam zbog neke bezvezarije kao da mi se radi o životu dok ta žena priča o optimizmu, o prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu, o tome da se ne osjeća invalidom jer invalidi su oni koji "ne mogu", a ona "može"...I nisam mogla da se ne osjećam posramljeno zbog svih vas koji/e na svojim blogovima kukate zbog nekog golobradog/bradatog koji vas nije nazvao pa život više nema smisla, ili vas je ostavio pa nikada više nećete nikoga voljeti (iako imate tek 13 godina, a nikada je dugo), ili vas je šef/ica naljutio/nagrdila, ili
vas je prodavačica prevarila za sitniš, ili ne možete obući najdraže hlače ili ne možete uštimati nijanse ruža i laka za nokte, ili ste pali/e ispit, ili morate zaraditi ovoliko ili onoliko da biste mogli otplatiti godišnji ili ratu za auto, ili ne znate bi li danas ili sutra išli do ovog ili onog shopping centra po baš one zavjese, tepih, krevet ili lampu bez kojih je vaš život puno manje vrijedan....ili...ili...
Koliko sav naš život i svi naši problemi dobivaju sasvim drugu perspektivu kad ih usporedimo sa sudbinama ljudi poput Rose. Ako smo iskreni, duboko u sebi osjetit ćemo i divljenje prema Rose što radi to što radi, ali i ljutnju što se usuđuje prkositi svojoj sudbini jer prema svim našim mjerilima zdravih ljudi cjelovitih udova na svom mjestu, Rose zapravo nema zašto živjeti. Priznajte kad se zagledate duboko u svoju nutrinu da će vam njezina priča istovremeno potaknuti pitanje: kakva je uopće vrijednost takvog života, čemu tako uopće živjeti? A, zapravo, Rose bi to trebala pitati nas.
Kakva je vrijednost našeg života ako sve što nam je priroda dala na raspolaganje ignoriramo, ne koristimo, zloupotrebljavamo, zanemarujemo, mučimo, ne pazimo i što je najgore uzimamo zdravo za gotovo. Kakva je vrijednost života djevojke od 20 godina koja je umislila da ima koju kilu viška (u odnosu na što i koga?) i živi na vodi danima???
Smisao života ne dolazi očito kao posljedica nečijeg izgleda ili pameti, količine novaca ili obiteljskog stabla...smisao života svaka jedinka definira za sebe. Zato i naša 20-godišnjakinja smisao svog života vidi isključivo u konfekcijskom broju koji nosi, marki parfema ili cipela koje joj dodaju (virtualnu) vrijednost jer se inače osjeća bezvrijednom, a Rose, koju će kao svako ljudsko biće pogoditi zurenja i dobacivanja onih kojima je makovo zrno planina, nema tih problema jer bez obzira na nedostajuće udove ona voli život, želi u njemu sudjelovati najbolje što može, daruje život i njeguje ga, a sama se osjeća lijepom (iznutra, jer jedino takva ljepota i postoji) i "jednom između milijuna koju nikada neće zaboraviti". Osjećate li se i vi tako kad se ujutro probudite i navečer liježete? Ja rijetko, ali radim na tome. Priče poput Roseine me osnažuju jer mi pokazuju da je takav osjećaj MOGUĆ.
Post je objavljen 29.12.2006. u 15:25 sati.