Treba mi sklonište od buke

Baš nekako, u vrijeme karnevalskog solasticija, zapadne i to Valentinovo. Dok još opijeni i lažno neranjivi od fašničkog vina, ni sebe ne možemo prepoznati.
Jednom davno sam u Veneciji proveo dan tako da sam potajno pratio naljepše lice na svijetu. Simulirao sam slučajna zastajanja za istim štandovima i istim kafeterijama, svaki put ponovno glumeći iznenađenost. Znao sam da slijedim plastičnu masku ali sam bio sve više i više zaljubljen.
Jer je bila nešto najljepše što sam vidio. Gordo je osvajala Veneziju ploveći spretnim korakom u dugačkoj haljini krojenoj za boginje.
Došetala se graciozno do sumraka. Kada je je zastala i skinula masku, ljubazna starica naboranog lica poslala mi je osmijeh kojim mi je rekla sve.
Sve o tome kako iz godine u godinu ona na današnji dan jednako krstari Venecijom, pružajući ljudima šansu da se ponovo zaljube.


Ove ću noći krenuti zakrabuljen
I glas ću promijeniti
I ime
I pogled i smijeh
Ove ću noći doći pod krinkom
Prerušen u nekog posve drugog
I natjerati te da se zaljubiš u mene
Ove ću noći pod maskom nekog drugog
Prevariti tebe
Kao što si ti prevarila mene

A tebe ću posve drugačijom vidjeti
Jer tako želim
Da se opet zaljubim

Zgužvano lice s ove strane šanka, obraća nam se već pri samom ulasku u kvartovski birc:
- Da, da, dragi moji... savjest je najzajebaniji suputnik kojeg možete zamisliti...
- Dobro jutro i vama - odgovaramo prijatelj i ja u glas, istovremeno se obraćajući konobaru - dva puta po tri deca točene...
- Savjest je najzajebaniji suputnik kojeg možete zamisliti - nastavlja zgužvani, čvrsto se držeči za rubove šanka
- Hm... nisam o tome do sad razmišljao, pa bih htio i ovo jutro drugačije provesti... ali, ako možemo mi jednom turom počastiti... pa da nekako tu vašu savjest barem utopimo...
- Ne, ne, dragi moji, ne govorim ja o svojoj savjesti... govorim vam o savjesti jedne žene
- A?
- Da, dragi moj, imaš li ti ženu... djevojku...? - obraća se mom prijatelju
- Imam ženu, al nemoj sad o tome, majke ti, ne volim da za šankom pričaju o mojoj ženi - ogradi se prijatelj
- A ti? Imaš ti ženu? - spretno se okrene prema meni - imaš djevojku?
- Pa sad baš... nešto i nemam... kao...imao sam do prije tjedan-dva, ali sad je nemam - inače sam poprilično spretan u prihvaćanju ili izbjegavanju razgovora, ali nešto me štrecnulo u ovom pitanju
- A znaš li zašto je sad baš... nešto kao nemaš? Ja ću ti reći zašto...
- Ma ne treba hvala, znam zašto jer nemam... kao što ni svi ostali koji nemaju - nemaju. Razišli smo se, nismo bili jedno za drugo... različiti smo svjetovi i to je to. Amen.
- A ne, dragi moj... vi'š kako si naivan, ko da ti je to prva. Naivan si jer si popušio priču - Nagne do kraja, iskapi čašu i uzme onu koju je konobar već donio. Pogledao sam svoju i prijateljevu čašu i primjetivši da su prazne, kao što to uvijek biva s prvim čašama da se jako brzo isprazne, pogledom sam konobaru dao znak da donese slijedeću turu.

Evo sad, poslijepodne, da me pitate što me nagnalo da se naslonim na šank malo čvršće i da naručim slijedeću turu - ne bih znao objasniti. Naravno, nije nam prvi put, ali jutros sam imao druge planove. I ne znam zašto i kako me glas zgužvanog s najavljenim glupavim floskulama o nesretnoj ljubavi zakucao za to mjesto. Ne tražim opravdanje. Tražim izvor tog magnetizma. Ali da ispričam dalje.

- Ma nemojte... nemoj misliti da sam naivan, pa imam ja iza sebe nešto iskustva i o ženama i o životu - prekid persiranja mi se učinio kao dobar alat u ovom razgovoru iz kojeg se moj prijatelj za sada spretno izvukao
- Ma znaš ti moj kurac. Ajde reci mi... reci nama sad ovdje dok nema nikoga... kako je izgledalo to vaše obostrano prekidanje... ajde... reci.
- Pa jebemti, kako se prekida. Bili smo zajedno godinu dana...
- Stani malo! - vikne zgužvani - vidiš... sličnost... ma, isto... i kod mene je ova zadnja bila godinu dana... daj reci - koliko ste se volili? Jel' puno?
- Pa ja svaku svoju volim puno, naravno, pričamo o djevojci s kojom sam bio, a ne o nekoj avanturi jebemu.
- E to, da, jasno, o tome pričamo, al daj se malo prisjeti... koliko je ona bila zaljubljena u tebe
- Pa čovječe, pogledaj me malo bolje... pa kako bi bila zaljubljena? Otkidala je. Ja po ulici jedva prođem a da žene ne otkidaju, a kamoli ona. Kažem ti, otkidala je.
- Aj, aj, ne zajebaju... neš ti tebe face, ali ona je bila zaljubljena, jer da nije - ne bi ni bila s tobom.
- Pa ne bi ni ja s njom
- Čekaj malo... sad pričamo o ženama a ne o tebi i ne muškarcima inače. Ne bih ti ja ovo pričao prijatelju, da te ne znam ovako iz kvarta i da te nisam vidio s njom, ne bih časti mi... ne prepadam ja ljude po šankovima, ali znam da si normalan čovjek kao i tvoj prijatelj.

Prijatelj je, pomalo se dosađujući s novinama u ruci osluškivao naš razgovor i naručio još jednu turu. Sad smo prešli na one manje... od dva deca... a to je najava za katastrofu
- I zato ti ja kažem da je savjest najgori suputnik... zato jer si ti sad ovdje s prijateljem a ona sa svojom savjesti... savješću... kako god...
- Ma jok. Nema tu govora o savjesti. Normalan prekid. Ona je dosta mlađa od mene, ja sam stariji, ja imam svoje potrebe, ona svoje, nismo jedno za drugo i gotovo
- A da ste još zaljubljeni? A? Kako bi onda bilo? Kako si onda razmišljao? Šta... onda nije bila mlađa jel? Niste vidjeli osobne karte ili šta?
Ajoj, ovo postaje naporan razgovor. Kako opet ne kužim na početku da će biti naporno. Zar sam morao privući stolicu bliže i naručiti mu turu, bemti turu i moju i njegovu i onu za savjest. I zar se na meni baš vidi nedavni prekid? Zar on stvarno misli da se u kvartovski birc zavlače samo nesretni i tužni? zar ne zna da je to jednostavno bilo najzgodnije mjesto da s prijateljem ispijem turu-dvije i da se raziđemo.
- Ajde... evo... ne moraš ništa odgovarat. Ja ću ti sve reći. Kako to je i kako to biva. Dakle, vi ste se zaljubili... kažeš ona mlađa? Pa naravno, još najbolje da ganjaš stare koke. I ljubav cvate, ti se trudiš... a vidio sam te ja, vidio, ne boj se. Vidio sam da nosiš cvijeće, vidio sam kako je učiš voziti auto. Taj način mi je rekao dovoljno. Znaš, imam ja iskustva. Vidjele su ove oči svašta - Upirao je prstima po očima, koristeći priliku da ih obriše i protrlja. Meni su na brzinu prolazile slike glavom. Da, istina je, ako je promatrao iz ovog birca, mogao je vidjeti samo naše lijepe trenutke dolazaka i odlazaka. A takvi su bili i svi ostali. Ali, neće me zgužvani i nekoliko piva natjerati da se ponovno promišljam oko razloga zašto smo prekinuli
- I znaš li ti kad je ta vaša zaljubljenost prestala? Jel u isto vrijeme? Nije! Ne trudi se da mi kažeš da je. Znaš kako u većini slučajeva biva?
- Ma, čovječe, ne znam kako u većini slučajeva, al ja ne spadam u većinu, šta me briga za tvoje većine. Ovo je najnormalniji prekid kao i milijarde drugih...
- E, jok. Nije. Nisu ni milijarde drugih. Ovako ti to ide sa ženama dragi moj... Ona je bila zaljubljena u tebe, jel tako? - Prodorni upitni pogled zgužvanog, natjerao bi i sliku na zidu da odgovori
- Da
- I onda ste jednog dana došli do toga da ona više nije zaljubljena u tebe?
- Da, ali... došli smo do toga i da ja nisam bio zadovoljan s nekim njenim stvarima i...
- Ali došli ste do toga da ona ipak kaže da nije zaljubljena, pusti sad te priče kako si ti razmišljao i nisi bio zadovoljan, naravno da nisi zadovoljan kad ona nije zaljubljena u tebe - Hm... promislio sam kako je zgužvani možda u pravu. Ali nije. Sjećam se jasno tog perioda. Zajedno smo došli do toga da prekidamo i da nema smisla nastaviti vezu. Ona je čak plakala. Previše je plakala i bilo joj je teško i osjećala se odgovornom i govorila mi kako me voli. Ma, neću dozvoliti zgužvanome da me uvuče u svoju osobnu priču. Očito je da želi preslikati neku svoju tužnu vezu na svakog tko naiđe. E moj zgužvani, žao mi je tebe i tvoje priče i tvoje veze, ali kod mene je nešto drugo. Ajde, još jedna tura malih točenih i nek zgužvani ispriča sve što ima... možda mi se dopadne njegova priča, možda bude nešto za blog. Ali moram se izmaknuti. Ne trebam proživljavati njegove traume.
- E, a oćeš da ti ja kažem zašto ti je rekla da nije zaljubljena više kao prije i zašto je plakala ko kišna godina
- Pa jebemti, ljudi prestaju bit zaljubljeni... prođe ih... ljubav je kemija. A plakala je jer joj je bilo žao i jer me voli i jer joj je sa mnom bilo lijepo
- E moj dobri, naivni prijatelju. Kako ti voliš pojednostavniti sve oko sebe jel? Ja ti pričam ono što je. To je meni bilo. Bilo je i onome tamo..., ma i konobaru je bilo samo da ga ne miješamo sad u priču. E, a tako je i tebi bilo. Tako je i milijardama drugih bilo. Jer je to tako. A ti bi samo tako jednostavno...
- Pa kad je
- E pa nije. Ona te je prevarila.
- Ajoj Zgužvani - to ime mu je izvrsno pristajalo, a znao sam da onako pijan neće ni primjetiti - zašto bi sve bilo prevara, zašto ne može jednostavno bit?
- Pa i je jednostavno. Ali s druge strane. Pazi prijatelju... ova moja... bivša... prestala je biti zaljubljena u mene. A voljela me znaš. Prestala je biti zaljubljena onog dana kada je došao netko tko joj se svidio dovoljno da se zapita da li je još zaljubljena u mene. Taj njen je možda samo prošao, ostavio ružu na stolu i nestao. Ali njen je pogled trčao za njim, kao da trči za životom. A onda je došla kući, pogledala mene i shvatila da više nije zaljubljena u mene. Vidiš... i to zna biti jednostavno. Samo tako one prestaju biti zaljubljene.
- Hoćeš reći da je jedna ruža na stolu, nekoliko pogleda i možda želja za poljupcem natjerala nju da ode od tebe? Pa to bi bilo glupo.
- E dragi moj... Glupo. Pa žene su ti po tom pitanju glupe, znaš. Ne želim vrijeđati, volim žene više nego sebe, ali tu su stvarno zakinute. Evo... ovo što sam ti ispričao - to je ovoj mojoj bilo dovoljno da prestane biti zaljubljena u mene.
- Ma čekaj. Ti to njeno nazivaš prevarom? Jesi ti normalan, pa jel normalno da kad ovuda prolazi super ženska da se nas trojica okrenemo i u glas kažemo sve šta bi joj radili i sve ono što ide uz to. Pa to nije prevara.
- Je dragi moj, je. Kod ove moje je. A i kod milijarde drugih. I kod te tvoje isto tako. Ti si istog trenutka kad je ova zgodnuša prošla i zašla iza ugla zaboravio na nju. A ženama to uđe u glavu i u tijelo i ne izlazi nikako. Ne izlazi dok ne probaju. Pa onda probaju. Pa se predaju. Otvore se, tom nekom drugom. Na brzinu. Malo se premišljaju i izgubljene su, to ti traje petnaestak dana. Onda jednog dana kažu da više nisu zaljubljene i da takva veza onda nema smisla. Taman da ti u onih petnaest dana serviraju osjećaj kako tebi nije baš lijepo s njom. Pa da poslije bude obostrano. A ti nekako, dok gledaš kako se njene usne miču... duboko u sebi pjevaš onu od Bijelog Dumeta: "... jer lagale su drugog, lagat će i mene, Isto kao nekad njene... ", sjećaš se te pjesme... Prije toga počinju s pogledavanjem na mobitel. Pa su onda uvijek u isto vrijeme za kompjuterom na internetu... evo, ova moja je palila kompjuter u 10 svaku večer, što misliš zašto??
Bogami, da nisam u tom trenutku promislio o tome mogu li slijedeću pivu iskapiti ili ne mogu, promislio bih možda da je u pravu.

Moj je prijatelj, na svu sreću ušao u sasvim drugi razgovor s konobarom, jer bi ovu teoriju zgužvanog shvatio kao provokaciju njegovog braka, a to nipošto ne bi bilo dobro.
- I onda je ta moja... a bogami i tvoja, bogami i tvoja... ona je potrčala za tim nekim, možda se s njim i poljubila, ko zna... možda se negdje i pohvatala... ali već ono ranije je bilo dovoljno da prekine. A onda je došla kući i s velikom pažnjom pokušala objasniti kako niko nije kriv od nas dvoje, kako sam ja divan i krasan, ali da ona naprosto ne zna što se u njoj događa... Da, da... zbroji malo sve riječi i sve ono što znaš o njoj, pa ćeš vidjeti da je to preslika ove moje, a i milijarde drugih. A vidiš, sad... dok ja gnjavim tebe i sve oko sebe s ovim teorijama, ona je negdje u nekakvoj rupi i prati je jedino njena savjest. A gadno je to. Zna da je kriva. Voljela bi da nije. Draže bi joj bilo da me je našla s drugom u krevetu nego to što je napravila. I ta savjest je peče i peče. I treba da je peče. I utjerava je sve dublje u rupu. A onaj tamo za kojim je potrčala... ha, pa on je bio samo jedan od nas koji komentiramo neku koja prolazi i zalazi iza ugla. Zaboli njega za ovu moju... Savjest, dragi moj... to ti je najgori suputnik. Neko vrijeme je sanjarila kako se nalazi u rukama mladog i zgodnog za kojim se zagledala, ali sad joj je ostala samo savjest. I rupa. I čekanje da savjest zaboravi na nju. Da utone u svoje teorije o pravu svakog srca na izbor, da trčkarajući pored onog s kim te prevarila uvjeri sebe da te nije nikad ni voljela. E stari moj...



I sad
Kasno popodne. Dugo nakon ovog predugog jutra i desetak piva, razmišljam ima li istine u ovakvoj tvrdnji. Da li to čini onu najveću razliku između muškaraca i žena? To što one zbog jednog pogleda mogu zaboraviti sve stabilno i lijepo. A s druge strane mi, koji možemo stalno nutkati nešto lijepo i izazovno i ne znajući koje sve sreće možemo upropastiti. Ovaj zgužvani je znao sve o svojoj bivšoj. I znao je kakve je poruke dobivala na mobitel i na mejl. Znao je da nije nikad odgovorila na njih.
Ali sad je za ovim šankom znao da je zbog toga on proveo jedno jutro s nama i sa šankom a da je ona provela još jedno jutro uz savjest.
Ja o svojoj bivšoj ne znam ništa dalje od onoga što sam htio znati. A možda i znam. Ono... s kompjuterom... ali nema to veze nikakve. Mi smo prekinuli kao i milijarde drugih.
Mada se ona sasvim slučajno već istog dana našla s nekim drugim... al to je bilo sasvim slučajno
U svakom slučaju, natjerao me zgužvani da i kasno poslijepodne posvetim istoj temi, njegovoj temi i da to pokušam dočarati ovim postom na blogu.

Prije 18 godina počeo je još jedan rat. Ja sam u njemu sudjelovao nekim drugačijim naoružanjem od onog koje je bilo uobičajeno tih godina.
Moje naoružanje nije bilo od sjajnog ili zahrđalog čelika, ali možda zbog toga nije nitko tražio da ga vratim, u danima kad je stigao "mir".
Možda se zbog svega toga, ne bih ni osvrnuo na ove godišnjice koje danas "slavimo".
Ali eto, čistim kompjuter od raznih stvari i naiđem na jednu davnu srijedu, ničim izazvanu... osim možda stalnim promjenama u statistikama koje je pisao rat.

Znam, izbrisat ću ja ovaj post, jer ovaj blog uglavnom priča o umiranjima i rađanjima ljubavi, a ne ljudi...
Do tada - jedna ratna, pomalo zbrkana, neuređena priča, posvećena možda nekom ratniku, koji je sasvim slučajno postao ratnik, a možda je htio biti samo običan paor:
---------------------------------------------------------------------------

Srijeda je lijeno navlačila noćnu garderobu. Mijenjala svoje crvene šalove u tamnu pelerinu i erotično polako navlačila guste crne čarape noći.
Poštedjeti život golobradom neprijatelju, ovakve, neponovljivo lijepe srijede, činilo se kao iskupljenje za sva smrtonosna zamahivanja sjajnom oštricom u ime kralja, nekoliko godina unazad.
Koliko je mačeva polomljeno na tuđim kičmama, koliko je kopalja oprano nakon što su klizila kroz utrobe divljaka na mojoj zemlji i seljaka u nekakvim dalekim zemljama.
Koliko čeličnih oklopa se krivilo pod udarcima toljaga, tamo na onim dalekim brdima, koliko konja je nosilo isto ime dok su malaksalo padali pod teretom ratova i pobjedničkih galopa.
Ruka u zraku.
Mač u ruci.
Ponosni pogled s mladog lica, koje kao da skriva vapaj za milost.
Sunce se skrilo iza nekih tuđih brda. Od stida.
Koliko puta sam posumnjao da će ponovo izaći, skriveno iza nekih planina. Od stida. Od straha. Od nemoći.
Toliko sam sumnjao u sunčev povratak da sam uvijek iznova budan zurio u istok, sve dok me jutrom ne bi suzne oči zaboljele od njegovog svjetla.
Ruka u zraku.
Mač u ruci.
Ruka koja strpljivo čeka zapovijed da se sjuri prema ovom mladom vratu i nabreklim plavim žilama i da - kao onim slamnatim lutkama odvoji glavu od tijela kao da nikad nije ni bila tamo.
A one oči i dalje gledaju mirno, ponosno, prestravljeno.

Svi su već otišli. Opet sam posljednji ratnik na ovom polju, čekajući slavu da ruku pod ruku krenemo prema zidinama zamka, da je ponosno dovedem pred kralja.
A u onim očima ni jedne suze. Samo svjetlost. Kao da život viri iz njih, znajući kako mu je vrijeme da ode.
Ruka u zraku i mač u ruci.
Kraljevstvo urla iza mojih leđa uvijek istim pozivom na smrt.
Koliko ono?
U početku sam brojao, pa sam prestao. Sad je došlo vrijeme da ih ponovo prebrojavam. Ne znam. Sve mi se čini kao veliki broj. Ali koliki?
Ruka se spušta.
Mač u ruci.
Prebrzo se spušta. Brže nego srijeda spušta nabore crne haljine presvlačeći se u noć.
Prebrzo.
Koliko ono?
Ne znam. Znam da je previše.
Za kraljevstvo je to premalo.
Ali svejedno će ostati premalo, čak i kada se taj broj poveća. Za jedan.
I previše za mene ako broj ostane isti.
Ruka se spušta.
A u onim očima svjetlost sve veća.
Mač se spušta.
A u onim očima ni jedne suze.
Lijeno, gotovo pospano, na travu pokraj onog mladog lica, na mokru travu pokraj onog mladog vrata spuštam veliki mač, valjda veći od cijelog ovog mladog tijela.
Kleknem pognute glave i gledam duboko u one mlade oči.

U njima svjetlost. U mojima suza.
«Tisuću puta - Hvala. Tvoj sam dužnik i tvoj sam rob, za ovu milost služit ću ti cijeli vijek. Reci, kako da se odužim»
«Ne, ja sam tvoj dužnik. Pokloniti život, u vremenima kada je život tako bezvrijedan i ne čini se velikim darom, ali svijetlo u tvojim očima za mene su dovoljna nagrada kao da si me spasio tisuću puta iz sigurne smrti. Hvala tebi.»

Moje kraljevstvo je ostalo uskraćeno za još jednu smrt.
Ratovi su ostali žedni još krvi.
A ja sam napokon bio pobjednik.
Zidine dvorca svojim su vrhovima držale teške olovne oblake, dok je srijeda lebdeći u crnoj pelerini lutala poljima, davno ostalim bez ploda.
Ušao sam još jednom, preko mosta pa kroz velika drvena na blatnjavi trg. Očajnički nervozno sam čekao da iz umorne ruke odložim ovaj teški mač bilo gdje.
Samo da nije u ruci.
Samo što dalje od ruke.
Pored bunara, na sred trga stajao je dječak s najljepšim osmijehom na svijetu.
Znao sam da je iza sigurnih zidova dvorca promatrao kako držim ruku u zraku, kako držim mač u ruci. Kako spuštam mač.
Kako to da nikada do sada nisam primijetio taj ili takav osmijeh, a tisuću puta sam ušao, s mačem u ruci kroz ta vrata i preko tog mosta.
Znam da je taj osmijeh danas, mene učinio sretnim.
Sve što želim je - gledati u osmijeh.

Nije to nikakva bajka.
Bezazleni neka
zapuše svoje rumene uši i ćute.

Zavoleli smo se,
ponesto pseći i svetački.
zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.

Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: ljubav.

A detinjstvo je te noći otišlo
iz njenih cipela.

Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika,
igračkama
i snovima.

Otišli su konvejeri masnica
i odleteli listići presovanog staniola.

Svet je odjednom postao viši
za jednu neznanu zvezdu,
tamo negde nad glavama,
nad krošnjama,
nad krovovima.

I samo malo dublji,
za krišku naprslog bola.

Nežnost je bila lepljivo hranljiva
kao želatin,
dok je s mirisom znoja
tekla niz njeno rame.

Odjednom smo imali i suviše ruku
vezanih u sulude čvorove.

Paralisana noć na podu
uvlačila je vunastu njušku
u rukave pidžame.

A zidovi su neprestano rasli,
rasli,
i obrasli u paprat i u borove.

Nije to nikakva bajka.
Samo,
sećam se...
ona se nešto prvo malo izgubila.

Posle je bila sasvim ja,
tako da je nisam ni prepoznavao više.

Potonuli smo kao grumen mlevenog koljiva
u smolu,
u krv,
i u mleko.

U mraku izmišljenih šuma,
u mraku zelenom od kiše,
ruke su dobile krila i odletele nekud
do bolesti daleko,
do slepila daleko,
da nam se ne vrate više.

Posle je zaspala.

Bio sam u njoj budan,
sav loman,
i sav ranjav.

Spavala je kao moja pripitomljena koza.
Kao moji rškavičavi laktovi.
Moje poderane nozdrve.
I oprane žile na rukama.

Spavala je kao čuperci trske u močvari.
I kapilari granja.

Kao tkivo algi i sluzokože okeana.
Kao utrnuli umor trabakula u lukama.

I detinjstvo je sasvim otišlo
iz njenih cipela.

Bez nje su sklopile oči
sve lepe lutke na svetu.

Bez nje su plišani medvedi
savili male ruke
cicanim musavim pajacima oko vrata.

Priče su iz šarenih knjiga
pobegle sasvim nečujno
na neku dobru planetu,
da sutra drugom kanu u oči mrvu zlata.

Nije to nikakva bajka.

Sklupčana kao narandža,
sva meka,
sva sitna,
sva mlaka,
ona je spavala u mom izgladnelom uhu
i crepovima šaka.

Ljubav,
koja se prvi put usnama kopa i siše,
ima neslućenu vrednost neke dragocene rude.

Ima male razdrešene pertle nespretnosti,
i ružičaste okuke tek otkrivenog stida,
i glečere kristala neke predugo čekane
stidljive terevenke.

Ona je,
kad se prodje,
to lekovito disanje pozajmljeno od kiše.
I bedra što ce sutra gumeno da se probude.
I grudi što ce u zoru biti laste i evenke.

(M. Antić)

... epilog

Najdivniji grad...
zašto me sad to - najdivniji
... i to - grad,
navodi na - najobičniji gad?
možda zato jer će ovog istog starog Antića
silovati i drugima podastrijeti
kao ljubav
kad tad
a ja ću živjeti s njim
kao da je moj
i on
i bajka
i grad