Treba mi sklonište od buke

U ljekarnu ulazi muškarac u najboljim godinama i strpljivo stane u red iza bakice koja se drhtavo oslanja na svoj štap. Bakica kupi sebi kilu lijekova i s punom vrećicom krene ka izlazu nesigurnim korakom. Muškarac u najboljim godinama prekoračuje žutu liniju diskrecije, naslanja se na pult i pomalo zbunjenim, ali ipak glasom i tonom dobro odgojenog, obrazovanog građanina obrati se susretljivoj apotekarki.
- Dobar dan
- Dobar dan
- Molim Vas... imate li nešto za nos?
- Za nos? A što Vam treba... za što za nos... za dijete ili za odraslu osobu?
- Pa, znate... vidite... curi mi nos već par dana... pa nešto...
- Ah, u redu... imamo kapi ove, kapi one, sprej, inhalator... možda najbolje da uzmete ove kapi... i nekoliko puta na dan nakapajte u nos...
- Odlično, hvala, dajte mi molim Vas te kapi i dajte mi iste takve kapi za oči.
- Kako mislite - "iste takve kapi za oči"?
- Pa oči... i one mi cure već par dana, pa mi trebaju iste takve kapi, ali za oči.
- Ma čekajte, kako mislite cure vam oči?
- Pa cure... idu suze iz njih već par dana... al' ono... baš idu.
- Suze?
- Suze... da... baš idu, ne ono kad zasuze od vjetra ili kad upadne nešto u oko, nego baš ide iz njih kao da mi je glava rezervoar za suze. Ali veliki rezervoar. I propušta na jednom mjestu. A ako ga već imam, ne valja da propušta... trebat će još suza u životu... jel...
- Aha... razumijem donekle, ali...
- E, pa kad razumijete, dajte mi onda jedne takve kapi ili sprej ili što već imate
- Ali gospodine, ne ide to baš tako s kapima, sprejem ili što već... zašto mislite da Vam idu te suze, zbog nekog tužnog događaja ili zašto...?
- Ma zajebo me majstor – Osvrne se čovjek u najboljim godinama po ljekarni zbog izrečene psovke, ali u ljekarni na svu sreću nekakvo gluho doba i nema nikoga. Samo on i gospođa apotekarka
- Oprostite... što ste rekli?
- Zajebo me majstor
- Pa zbog majstora Vam idu suze? Pa kakav je to majstor?
- A kakav, kakav... pa majstor. Obični. Znate... imali smo dogovor za nekakve radove u stanu, to je sad malo duža priča znate... stan jedan, pa drugi, pa ovaj ću, pa onaj ću... I svaki put kad sam nešto zamišljao i planirao sam zvao majstora da dogovorim s njim nekakve radove. Znate kako je... uvijek nešto treba uraditi. I sad... nabavio sam ja taj stan... baš jedan u kojem nema puno za uređivanje. Nešto malo farbe i jedne stepenice koje vode u potkrovlje okrenut na drugu stranu... nekako bi bilo praktičnije... ma to Vam je posao od jednog dana, ništa posebno, već smo dogovorili taj posao...
- Da, razumijem, ali ako Vas je zeznuo taj majstor zašto ne pozovete drugog, barem majstora ima na sve strane...
- Ima gospođo draga, ima. Al nema ovakvog. Ovakvog nema. Posao od jednog dana smo zamislili drugačije znate... taj bi posao razvukli na barem jedan cijeli vikend i nekoliko gajbi pive. Dobro, imate li vi takve kapi za oči ili nemate?


Davore!
Kupio sam danas jedan od onih stanova o kojima smo pričali. Jedan koji ima terasu stvorenu za roštiljanje i odlaganje praznih boca. Jedan u kojem isto ovako, baš kao i ovdje ne smeta nikome dok trešti muzika ili se glasno brblja do kasno u noć. Onaj u kojem je samo one stepenice trebalo zaokrenut na drugu stranu. Jedan od onih koji me uvaljuje u govna financijska za slijedećih sto godina. Ali jedan u kojem bi se ludo provodili, jeli, pili, zvali sve one naše budale da nam se priključe... Ma znaš već. A te stepenice... pa to bi nas dvojica u par sati napravili. Korneliji bi rekli da je zapelo, da ima puno posla, da ne znamo ni sami kad će bit gotovo... a mi bi na terasi pili pivu za pivom, vrtili ćevape i banali forumaše koji nam se ne pridruže. I umjesto da te zovem i kažem kako držim ugovor u ruci, ja gnjavim ovu jadnu gospođu apotekarku, kojoj ništa nije jasno i ne može joj biti jasno.

Ma poserem se ja na takvu državu i na takvu medicinu i na takvu apoteku kad nema obične jebene kapi za oči.

http://www.seljacionline-forum.com/showthread.php?p=632703#post632703

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Naslov nove teme na ovom forumu:
NABIJEM TE NA KITU... ONU SELJAČKU... BOSANSKU


Stara izreka kaže: "život je kurva"
E pa tu Kurvu nabijem na debelog stojka i uvalim joj ga do balčaka, tako da joj se zakoprca baba u grobu.
... Dabogda je nana iz mesnog doručka vadila, mamurne joj se mamice najebem...

Tako bi možda napisao Pure Evil.
Davor.
Da je živ.
Al, jebi ga... Kurva mu došla glave

Kad je Pjur, zajedno s Amadinom osnivao ovaj forum, pozvali su me da dođem i ja.
Da kenjam, kao što su i oni kenjali. S dopuštenjem da malo filozofiram, jer je trebao netko i za to.
Pjur je bio zadužen za jebavanje i postavljanje reda, Amadin za pronalaženje načina kako da ispsuje svakog tko naiđe, a KCN je bila zadužena za britke i najbolje komentare - za kratka i jasna spuštanja na zemlju.
Naš forum sad ima 17.524 korisnika. Narastao je zahvaljujući svakome ponaosob od tih 17.524.
Ali isključivo zahvaljujući Gazdi.
Kad je A.B. Šimić, jednom davno rekao: "Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda", nije ni slutio da će ovaj naš Davor, bez ikakvih problema proći zapažen i velik. Itekako velik.
Tako da će se zvijezde okretati za njim i s poštovanjem klimati onim svojim zvjezdastim svijetlećim glavama - u znak odobravanja.

Da je život Kurva, Davor je poput mnogih vidio već odavno.
I jebao je on tu Kurvu svakodnevno, tako da se koprcala ispod njega kao goropadna kobila.
Jebao je on tu Kurvu i taman kad je promislio da je ukrotio goropadnicu, ona mu vrati.
Baš onako kurvanjski, s leđa. Dok ne pazi, ranim jutrom dok ni zahodsku školjku ne moreš još pogodit od mamurluka i sna.
Dočeka ga Kurva podmuklim potezom iznutra.

Za one koji Davora nisu poznavali... moram malo pojasnit:
Davor nije mogao poginut.
Da se sudario s jurećim autobusom, autobus bi smrskan zbunjenio gledao kako ovaj Bosanac otresa prašinu i boju slupanog autobusa sa svog kožnjaka i nastavlja dalje svojim putem
Da ga je kojim slučajem metak strefio u glavu, dok su meci onomad zujali Banja Lukom, odbio bi se taj metak od te glave bosanske i ubio bar trojicu od onih što su ga ispalili.
Da ga je grom pogodio, Sv. Ilija bi se pokajao što gromove troši uzalud.
Al Kurva ga je zajebala. Kao što će valjda i nas.
Kao što će sigurno i nas.

Kad sam prvi put došao na Murter prije dvije-tri godine, dogovorio sam se s Davorom na terasi jednog kafića.
Sjedim i čekam.
On zove i pita - "Gdje si?"
Ja kažem - "Sjedim tamo gdje smo se dogovorili."
On kaže - "Pa ja sam tu... u kafiću preko puta i vidim na toj terasi dva starca, jednog u bijeloj košulji a jednog u plavoj... a gdje si ti?"
Ja se osvrnem i ugledam starca u bijeloj košulji desno od sebe. Lijevo nikoga. Nigdje nikoga.
"Pa jebem ti mater, budalo bosanska... kome ti govoriš da je starac? Dođ' vamo da ti ja pokažem ko je starac!"
Od tog trenutka, taj se Davor uvukao u moj život, kao netko tko iz njega neće više izić.
Tijekom svojih prvih 43 godine, na pitanje o prijateljima uvijek sam nabrajao samo trojicu, uvijek istih prijatelja. Dvoje u Splitu i jednog u Novom Sadu.
U mojoj četrdesetrećoj, pa do sada, Davor je postao četvrti. I postavio se na prvo mjesto.
Jebo ga ja. Njega i njegovo postavljanje.
To što je prošao velik ispod zvijezda... lako to... zaboli me kurac za to... nego što je morao ući i u moj život tako velik.
Jebalo ga to što je morao biti to što je bio.

Putujem često. Previše.
Davor, njegova Korni i Murter bili su obavezna stanica na svakom mojem proputovanju. Pive, gibanice, ćevapi... bili su samo usputno društvo.
Sarajevo kod Amadina... Budva kod Rolling Stonesa... Poreč kod Odraza... gradovi čija skladišta još pokušavaju nadoknaditi ispijeni alkohol, nakon naših izletničkih pohoda
Banja Luka... i svi ostali gradovi koji su nas čekali sa strahom, više nas ne moraju čekati.
Nećemo doći.
Nećemo doći jer je Davor zajebo stvar.
Pička izdajnička.
A znao je da je život kurva. I znao je da kurva ode nakon obavljenog posla.


2009. smo dočekali u Splitu.
Davor, Korni, Ona i ja
Đubre od godine još nije ni počelo kako treba, a Ona je otišla iz mog života. Otišla, valjda jer je zalutala pa se ne zna vratiti
Đubre od godine još nije ni počelo kako treba, a Davor je otišao iz mog života. Otišao i sigurno se zna vratiti. I sugurno će navraćati. Bar na kratko. Da podjebava.

Davno je bilo kad je Balašević napisao:
"Jadna i bedna
osamdesetsedma"
Danas bih ja ovdje trebao napisati:
"Ma nek' je prokleta
Dve hiljade deveta"

Nek je prokleta, kad je tako ukleta.
Godina u kojoj je Kurva uhvatila našeg Davora na spavanju
I jutro u kojoj je Kurva, svojim podmuklim kurvanjskim potezom ostavila Korni samu. Bez njenog Davora

Davore! Pjur... alo...
Možda još nisi stigao tamo gore, ipak si ti Bosanac... dok se ti snađeš i pronađeš put... treba vremena, jebat ga...
Ali ako si slučajno već gore, onda si i vidio...
Vidio si da me je Korni zvala jutros dok sam bio u gradu.
Vidio si da plačem ko neka pičkica cmoljava.
Znaš da znam plakati zbog žena. Naravno da znam.
A sad si proškiljio iza oblaka i vidio da si prvi muškarac zbog kojeg plačem.
Ne kenjaj i ne ceri se tako, ionako sigurno nisi među anđelima... ako plačem zbog muškarca, to ne znači da sam peder.
To znači da plačem jer nisam uspio jutros onu Kurvu vidjet što ti sprema, da te trgnem i razbudim na vrijeme. Da joj ga još jedanput zabiješ do balčaka i nasmiješ joj se u onu facu krezubu
To znači da plačem... jer koga ću nazvati u 4 ujutro da mi na radiju svira u živo "Moj dilbere". Pa još s onom tvojom distorzijom
Plačem jer koga ću zvati kad ugledam plakat za koncert Kulturshocka ili AC/DC
Plačem jer znam da i ovaj post moram završiti, a čini mi se da se opraštam od tebe ako ga završim.
Plačem jer se ne želim opraštat od tebe.
Plačem jer je život kurva.
Plačem jer si pička izdajnička, što si dozvolio Kurvi da Korni ostane sama.

Sjećaš li se mog prvog obraćanja tebi? ...davno, davno... na onom forumu...? sad ga moram ponoviti iako sam mislio da Smol to ne radi...
Evo ti smajli, jebo te smajli

"... suočiti se sa svojim najvećim strahovima zbog voljene osobe..."
... tako počinje post jedne blogerice na koju sam opet zalutao (a jučer sam rekao da ne lutam po blogovima). Izgleda mi kao da sam besposlen, al taj se osjećaj uvijek javlja kao način borbe protiv prezaposlenosti - pokušavam se uvjeriti da ima vremena za sve...

Da se vratimo na onu izjavu: ... suočiti se sa svojim najvećim strahovima zbog voljene osobe... Slijedi tekst o nekakvoj TV eminisi u kojoj su, kao što to i priliči TV emisijama, iskoristili jednu prelijepu definiciju koja opisuje ljubav, za potrebe degutantnih izazova tipa - moraš provesti noć u dvorcu s duhovima (ako ti je to najveći strah), letenje akrobatskim avionom (a bojiš se gledati i pticu dok leti), bungee jumping skakanje i slične idiotarije koje mogu dovesti isključivo i samo do infarkta a ne do dokazivanja ljubavi... itd

Ali definicija, kao definicija je u stvari jako lijepa kad se postavi tamo gdje joj je možda mjesto.
Npr. kad se bojiš izazova osamostaljenog života ali ljubav i vjera u partnera su jači od takvog straha.
Ili kad se bojiš da ćeš s voljenom osobom zapasti u rizike mijenjanja posla, mjesta stanovanja ili grada na koje si navikao, gubitka starog društva - ali ljubav prema njemu je jača od straha od mogućih promijena.
Na poslijetku - strah... veliki strah od gubitka stečenog identiteta i osobnosti, praćen strahom od moguće ovisnosti o partneru, gubitka slobode. To je strah koji je realan u ovakvoj priči. To je strah koji smo u stanju zbog voljene osobe savladati ili bar istrpjeti jer će nas i dalje biti strah, sve do jednog dana kad shvatimo da smo ga zaboravili i u stvari savladali, zahvaljujući ljubavi i zahvaljujući sreći da voljena osoba nije bila razlog za strah, već samo unutarnja osobna previranja, loša iskustva.

Ali, ako se taj i takav strah pretvori u misao vodilju, ne radi se više o ljubavi, radi se o tome da možda još nisi naišao na osobu (partnera), na nekog tko takav strah može odagnati
ili jednostavno u svojoj emocionalnoj nezrelosti i nespremnosti možda nisi shvatio da su trenutak i osoba dobra prilika za rješavanje takvog straha i nisi iskoristio takav trenutak.

Malo niže dole... negdje po mojim postovima postoji priča koju sam tada nazvao "People get ready... there's a train a-coming". Tema nazvana po toj staroj pjesmi o vlaku koji ide za jordan
kaže: "People get ready, There's a train a-coming, You dont need no baggage, You just get on board, All you need is faith... itd itd"
A mene je uvijek neodoljivo podsjećala na to, na taj trenutak kada vlak dolazi i kada u njemu ima mjesta i bit ćeš rado primljen,
ali ako ga propustiš, iz nekih svojih glupih razloga ne prepoznaš da je to vlak ljubavi, koji te možda vozi u sreću... vlak će otići...
a tebi ostaje da zamišljaš kako izgleda tvoj vlak, koliko ćeš ih propustiti... iz straha da te ne odvede predaleko. To je taj strah.
A vlak ide, spreman i da te primi s tvojim strahom,
ali i s vjerom da tamo gdje ideš - bit ćeš opet - Ti.
A tebe jednostavno zadrži strah da taj vlak vodi daleko od tebe samog.
(i tu je ljubav izgubila bitku)

Ovakvo tumačenje mi je puno draže i logičnije za onu definiciju s početka posta nekog tuđeg bloga: "... suočiti se sa svojim najvećim strahovima zbog voljene osobe..."

Ja inače skoro nikad ne idem po tuđim blogovima.
Da, može bit da je to jedan od razloga zašto kod mene nema nikoga, ali da sam želio gužvu, prikupljao bih nepoznate i poznate likove po nekim drugim stranicama.
Al odem danas malo virnut šta to ima po blogovima.

I ne odem daleko.
Odem do Modesti Blejz. Nemam pojma kako, ne pitajte.
Kad tamo ona priča o Cirque du Soleil.
I ja se sjetim, te kuglice što je spala s puknute ogrlice.

Rekli smo - ići ćemo.
A ako smo tako rekli - onda je to zapečaćena odluka kao u državnom sefu (ne ove države).
Rekli smo da ćemo ići, da ćemo se nakostriješiti od ushićenja kad čujemo "Alegria" na kraju. Rekli. I znao sam da bi pamtio Alegriu još dugo, baš kao što radost treba pamtiti.
Ali desi se, kao što se desi s još mnogo događaja koje planirate, s još mnogo mjesta koje želite posjetiti, s još mnogo stvari koje su ostale nedorečene, neodrađene, neodživljene, nedoživljene, neposlušane, nenapisane, neprespavane, nepogledane...
desi se - da se ne dese.
Ostane onaj priglupi osjećaj, baš kao dok gledate kako puknuta ogrlica, kao u nekom usporenom filmu pada na pod, a kuglice se rasprskavaju na sve strane, prema nedohvatljivim mjestima.

Hvala Modesti, što si me bar na trenutak približila jednoj mojoj odbjegloj bisernoj kuglici

a kad sam tako raspoložen, desi se da mi neka stara pjesma sama dođe
Bilo da kopam po svojim zbrčanim listovima i nekakvim papirima, bilo da sama nekako dođe s jutrom... probudi me
Jutros me probudila jedna... naravno da je ne znate... pa mene bude samo pjesme koje nitko ne zna
Al možete je poslušat... nekima se možda i svidi
Mene razbije



Naravno... kad se probudim s pjesmom u glavi, nakon što ne mogu pronaći ni ono malo koncentracije za kuvanje prve kave, pokušam je izbacit iz prvih slojeva moždane kore.
Ona se makne, doduše, malo u stranu,... to se može, ajde... al onda dozove neku drugu.
Uglavnom sličnog karaktera, sličnog značenja.
Onda me ta druga naprosto razvali (neki bi to tugom nazvali, al nije tuga...) da sjednem i sjedim i gledam u neku malenu točkicu na zidu koja se pretvara u slike. Samo jedan, jedini, jebeni pixel na zidu stvori tolike slike, za koje inače treba terabajt memorije... al stanu one sve u tu malu točku... stanu, stanu... naravno da stanu.



kad se jednom rastanemo
od svih stvari što nas muče
kad se jednom rastanemo
sve kad ovo bude jučer

shvatit ćeš da nisam takav,
kakav ponekad se činim
i da nisam bio zao
da sam samo, samo htio
jedan miran život s tobom

da sam krio u dubini
pjesme srca samo za te
samo možda nisam znao

nisam znao da te tražim
onda kad si sama bila
onda kad si bila tužna
nisam znao da me trebaš

al bi dao cijelo srce
skinuo bih sunce s neba
upleo u tvoje kose
sad je kasno da ti pričam
nema ničeg da nas spasi

dati ćemo sudbi njeno
uspomene neka šute
Kad se jednom rastanemo

----------------------------------


A te pjesme opet... zajebano nekako... prva, pa druga... pa opet prva... pa druga... i tako u nedogled
Slažu se kao čašica biske i pivo... pa čašica biske i pivo
Pa kad pretjeraš, skokneš do one pjesme malo niže dole po postovima, koja isto spada u one duhove iz mladosti koji samo prenu iznebuha. Baš kad ne treba. Ili baš kad treba
I tako, nakon biske pa pive, pa biske pa pive... ona nekako zazvuči otmjeno kao čaša vina
I opija i opija
Napokon

danas sam jednostavno tako raspoložen. Doduše... nije baš da sam pisao zadnjih godina... al s druge strane, nije baš nešto ni navraćalo svijeta ovuda da me to brine
Moj blog, moja sloboda. Stavim na njega šta hoću, pa ga malo gledim... onako sa strane
Poslije to pobrišem i pravim se da nisam to bio ja. Da nije ništa ni bilo.
Tako nekako i u životu ide.
Doduše, problem brisanja postova lako se riješava po blogovima, ali ono formatiranje hard diska u glavi ide malo teže

jer...

Lako je kad te neko
Ni ne zavoli
Tad samo tamna strana
Srca zaboli
Teško je kad za nekog jedinog i svog
Postaneš zrnce soli
Teško je kad tvoj neko
Prestane da te voli

Jedna Marie Claire

.

Ma šta... jel već prošlo toliko??
Pa nemrem bilivit


A najbolje mi je zamislit neku novu facu koja će iščitavat po arhivi ovog bloga
U stvari... možda neće niko
Pa to je u stvari žalosno

A da ja odem opet, a?

-------------------------------------------
Al opet... kad u kratkom vremenu naiđem na neke lijepe tekstove, uhvati me želja da budem dio svega toga
Pa me tako razveseli i poneka, davno zaboravljena pjesma koju je dovoljno samo copy-paste, pa da ovdje, na mojim stranicama održava neka stanja koja su uvijek i opet meni. I u svima nama, pa makar ih mnogi ne prepoznavali u sebi.

Divno je ljubavi znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moj san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nas svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

(P. Neruda)

Pa isto tako i ona:

Krik

Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se --
I najednom kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet,
Da uokolo traži jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Međ' braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l` ono sluti, da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

(Dobriša Cesarić)


U stvari, kad malo bolje promislim... Ma taj Neruda... pa taj Cesarić... taj Neruda i taj Cesarić i nisu neke face
Imam u arhivi jednu bolju pjesmu. Koja zna nanositi bol. Što poeziji i jest jedan od zadataka.

... samo jednim
neuhvatljivim
paučinastim
glatkim
dodirom
otvaraš svilene
svjetove
kojima se hranim,
svjetove
stvarnije
od daha,
opipljivije od pamuka
samo jednim
pokretom ruke
pokrećeš snove
i stvaraš u meni
nepojmljivu
nezasitnost.


(I.Đ.)