Treba mi sklonište od buke

Jedan se poljubac iskradao tiho iz moje duše. Glupo, promislio sam, zar on ne zna da smo moja duša i ja već sklopili dogovor o otvorenoj suradnji. Ništa iz nje ne može izići bez da ja budem obaviješten. I suprotno, naravno.
A on je mislio, iskrasti se neopaženo.
I gledam ga, smijuljim se njegovoj nespretnosti, spoticanju i ushićenosti.
Izgleda kao dijete koje je uzelo čokoladu s police dok suosjećajna blagajnica okreće glavu u drugu stranu blago uzdahujući, čeznući za vlastitim djetetom.
Gledam ga dok se meškolji poput nespretnog ljubavnika tražeći dijelić kože na koji će se spustiti.
Ne pada mi na pamet da ga povučem natrag s njegovog puta prema glatkoj, napetoj, preplanuloj površini koja i mene omamljuje.
U posljednji čas se zaustavljam u namjeri da ga skrenem točno tamo na onaj precizni rub, gdje se pod mojim pogledom spajaju bjelina savršenog materijala novog grudnjaka i koža koja postaje sferična sa svim svojim čokoladnim nijansama.
Neka se spusti gdje hoće.
Ja bih odabrao baš taj rub, al puštam taj mladi poljubac da u svom neiskustvu sam odabere mjesto za nježno spuštanje.
Kao kad se svemirski brod spušta na površinu novootkrivenog planeta. Privučen gravitacijom, pažljivo da se ne razbije, tiho da ga ne primjete možda nedruželjubivi svemirski domoroci.
I spusti se taj moj poljubac, dok ga pratim pogledom brižnog roditelja. Spusti se i gle mangupa, snalazi se i sam. Ne luduje (a znam da bi u svojoj histeričnoj želji rajradije skakao kao na trambolinu), nego lagano klizi, osjećajući da se samo na taj način osvaja teren.
I gledam ga, uživa.
Uživa u svakom milimetru, uvjeren da mu koža uzvraća sve njegove nježnosti.
Mene već zahvaća nervoza, njegova sporost je iznenađujuće uzbudljiva, ali po mom mišljenju, gubi previše vremena na teritoriju od nekoliko kvadratnih milimetara.
U stvari, ta sporost me već nervira. Kruži, vraća se, ide cik-cak, podiže se na prste pa kao da puzi, pa opet kruži, zadovoljan sam sa sobom. Moj pogled na trenutak zanemari svih onih ukupnih 1,87 metara kvadratnih na kojima se proteže ova savršena koža i zumira taj milimetar kvadratni kojeg moj nespretni poljubac osvaja već stotinjak sekundi. Tražim reaktivne promjene, obične posljedice, jednog neobičnog i usamljenog poljupca.
Ne vidim sitne izbočine koje bi ukazivale na naježenost, ne vidim drhtaj kao što zatreperi površina vode kad na nju sleti komarac.
Odmičem pogled s nevjericom i razočarenjam u učinak mog odmetnutog poljupca, odmičem se i obuhvaćam površinu od 1,87 metara kvadratnih s posebnom pažnjom na onaj vidljivi dio od 0,87 metara kvadratnih.
Uvjeren da su i moj pogled i moj odmetnuti poljubac upravo gubili vrijeme na neusavršenom prototipu mehaničkog humanoida, ali svi drugi pokazatelji govore da se radi o savršenom ženskom biću, gotovo savršene ljudske vrste. Ali koje je možda nedavno, primilo nekakvo novootkriveno cjepivo za poništavanje svih podražaja u tijelu.
Razgovor je tekao i dalje kao i do tada, automobili su jurili pokraj nas, nebo se pomalo oblačilo, iz daljine se čula loša muzika, konobar je praznio pepeljare, a jedan se pozdrav iskradao tiho iz moje duše. Glupo, promislio sam.

Once you get rid of your ideas about how things should be, you'll see what they're actually like