Treba mi sklonište od buke

vidio sam istinu
i ona stvarno nema smisla

Nedavno je postavljeno jedno pitanje:
Zašto ne čitamo poeziju?

Možda ne čitam(o) poeziju jer smo, u svojoj slabosti, podlegli utjecajima novih medija, novih komunikacija, novih načina i vrste zabave. Pa i osobnog kulturnog razvoja ili održavanja.
Podlegli smo nekom skrivenom osjećaju, lažnom uvjerenju, da će možda poezija u nas ući putem televizije, Interneta, bluetootha ili jeftinih tiskovina. Bilo kako, samo ne tako da posegnemo na policu s knjigama i potražimo ono što nas je nekada uzbuđivalo i inspiriralo.
Često ponosno odrecitiramo nekog starog pjesnika, pozivamo se na one stihove koji su nekada budili strast u nama i našim sugovornicima i da, rijetko se zapitamo zašto ne znamo stihove nekog novog, strasnog, pijanog, zaljubljenog poete.
Tko je ubio potrebu u nama da naučimo napamet neke nove pjesme. Što nas je odvuklo daleko od nekih novih rima.
Čitamo 24 sata, Metro i ostale besplatne tiskovine u kojima se veliki dio ipak rimuje - jer sve završava na "Kn".
U općoj devalvaciji svih životnih i duhovnih vrijednosti, u kojoj pretpostavljamo nižu razinu življenja onoj plemenitijoj i pri kojoj je dobar ukus jedna od prvih žrtava, nije nikakvo čudo gubitak interesa za bilo kakvu vrstu umjetnosti, pa tako i poeziju.

Nadam se da knjige na kiosku, besplatne novine i ostali neprijatelji izdavaštva, nisu uništili volju za pisanjem poezije kod onih u kojima poezija čuči. Nedavno sam pročitao jedan komentar koji ulijeva nadu: "…pišem da napravim u glavi mjesta za nove ideje o kojima ću pisati".
Pitanje: zašto ne čitamo poeziju, nužno nas dovodi do postavljanja pitanja o kompletnom sustavu:
da li su autori (pjesnici) zakazali,
da li izdavači mogu naći načina doprijeti do nas
i da li smo se mi promijenili u svojim potrebama i ukusima

Možemo spominjati autorsku i stvaralačku sušu, kao što se dešava i u glazbi, ali do nje možda nije zaista došlo, možda je umjetnost samo potisnuta unutar mogućih autora, pjesnika, umjetnika. I čeka priliku ili možda poticaj.
Možemo kritizirati odnos «države» prema izdavaštvu, koje je moralo pokleknuti pred divovima marketinga i «fast read» kulture, s nadom u izdržljivost onih koji se i dalje bore.

Ali ponajprije moramo kritizirati vlastiti odnos prema utjecajima koji su uspjeli promijeniti naše potrebe, naš ukus i našu potražnju. Koji su nas doveli u stanje: «ma, daj… sms-aj mi dva jeftina i duhovita stiha, za više nemam vremena. Ni osjećaja».

Ma daj
bar za kraj
da složim
pozdrav
u obliku pjesme.
Bez obzira
što nema rime
ni mjere.
Jebote,
bar izgleda
kao pjesma.
Kratka.

Prilazeći obali, Ralph Rimm razmišljao je o proteklom danu. Opčinjen pravovremenim ulijetanjem galebova u valove i ulovom u njihovim kljunovima, zavidio im na spretnosti. Upravo je propustio vlak za Boston a na kolodvoru se nije osjećao najbolje pa je odlučio provesti vrijeme do idućeg vlaka u šetnji.
Kako je glupo propustio taj vlak. Sve je krivo krenulo još tog jutra, kad je nakon teškog ustajanja odabrao krivu britvicu za brijanje. Naravno da je morao zaustaviti krvarenje, naravno da je u panici uskočio na krivu liniju podzemne željeznice koja ga je odvela do ureda a ne do zubara kod kojeg je imao zakazano. Za posao je bilo prerano, nitko nije toliko blesav da sad dolazi na posao, kod zubara još uvijek možda stigne.
Da, kod zubara je stigao. S nekoliko minuta zakašnjenja, zbog kojih je idući pacijent već zauzeo mjesto u stolici. Zbog dva sata provedena u čekaonici mogao je optužiti britvicu za brijanje, podzemnu željeznicu i sporog taksistu. I onog krezubog koji je okupirao ordinaciju. Zaista mu nije trebao komentar tipa: da ste samo malo ranije (tj. na vrijeme) došli…
Šef je nervozno lupkao nogom slušajući Ralphovo objašnjavanje kako je u petak bilo prerano da pošalje te nacrte klijentu i da je to htio obaviti jutros. Šef je i dalje nervozno lupkao nogom dok je klijent vrištao na telefon da je sada već kasno i da posao otpada. Ralph je nervozno lupkao nogom, pogledavajući na sat i brojeći minute do polaska vlaka za Boston.

Umjesto na ručak, Ralph je pohitao na kolodvor. Četrdeset minuta prije vlaka za Boston. Ručak se učinio kao dobro rješenje.
Učinio, jer je u dvoumljenju između odreska s krumpirima i piletine, ostao bez obje (zadnje) porcije pa se uz lošu pitu od jabuka prepustio mislima o Stelli.
Stelli iz Bostona. Predugo je čekao da se ipak odluči na taj telefonski poziv i ipak uspio dogovoriti susret, prvi nakon njenog odlaska u Boston.
Nedostajala mu je i pored razmirica koje su imali u posljednje vrijeme.
Stella. Savršena Stella. I njegovi propusti, njegovo neodlučno trčkaranje od nacrta do nacrta, od klijenta do šefa, od ureda do Stelle.
I sad ga Stella čeka u Bostonu. Da krenu u neki novi život? U neku novu vezu? Da li je vrijeme da se napokon suoči sa Stellom ili je još uvijek prerano? Teško pitanje za osobu poput Ralpha.
Nedovršena pita, pola čaše coca cole, napojnica i vjetar za još jednim gostom, tipična su slika kolodvorskih restorana pa se nitko nije ni osvrnuo za njegovom siluetom koja je uzalud trčala po peronu. Vlak za Boston je napuštao stanicu.
Prosjedi ribič u staroj zelenoj jakni, čizmama neprimjerenim za ovo doba godine i prazna košara za ribu, kao magnet su privukli Ralpha do ruba lukobrana.
Umirujući osmijeh na izboranom licu, mamio je na razgovor, ali Ralph se suzdržao od kontakta pokušavajući usredotočiti misli na usporedbu ribiča i galebova. Prolazile su minute, starac je mirno sjedio i promatrao valove dok je Ralph već nervozno pogledavao kazaljke na svom satu.
Jedan trzaj na ribičkom štapu i nijedan trzaj na starčevom licu. Dva trzaja na štapu i nijedan na starčevom licu. Treći trzaj. Drhtaj usnica koje se razvlače u osmijeh, trzaj rukom, spretno namatanje udice i riba je u košu.
Vrijeme! – učinilo se Ralphu da progovara galeb u zraku
A? – Ralph se nespretno obrati oblacima i galebu
Vrijeme. Pravo vrijeme. Važan je trenutak – progovori napokon sijedi ribič – Ako povučeš ranije, riba se nije zakačila, ako zakasniš riba se već otkačila. Moraš prepoznati pravo vrijeme da poduzmeš određeni potez.

S prozora vagona jurećeg vlaka za Boston, vidio se prazni lukobran i galebovi koji su poput kamikaza zaranjali u valove.

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund vječnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
...Jednog zimskog praskozorja
U parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvjezda

(J.P.)

I opet noć vršlja tiho gradom
Sachmo svira nježno, usamljeno, strasno
Još jedan poljubac šaljem ti kradom
Znam da neće stići, znam da već je kasno

Kasno je za poljubac, pjesme su daleke
Godine su prošle drugom stazom glasno
U dva mora silna slile su se rijeke
Poljubac već, na usne vraćam časno