Treba mi sklonište od buke

Nedavno je postavljeno jedno pitanje:
Zašto ne čitamo poeziju?

Možda ne čitam(o) poeziju jer smo, u svojoj slabosti, podlegli utjecajima novih medija, novih komunikacija, novih načina i vrste zabave. Pa i osobnog kulturnog razvoja ili održavanja.
Podlegli smo nekom skrivenom osjećaju, lažnom uvjerenju, da će možda poezija u nas ući putem televizije, Interneta, bluetootha ili jeftinih tiskovina. Bilo kako, samo ne tako da posegnemo na policu s knjigama i potražimo ono što nas je nekada uzbuđivalo i inspiriralo.
Često ponosno odrecitiramo nekog starog pjesnika, pozivamo se na one stihove koji su nekada budili strast u nama i našim sugovornicima i da, rijetko se zapitamo zašto ne znamo stihove nekog novog, strasnog, pijanog, zaljubljenog poete.
Tko je ubio potrebu u nama da naučimo napamet neke nove pjesme. Što nas je odvuklo daleko od nekih novih rima.
Čitamo 24 sata, Metro i ostale besplatne tiskovine u kojima se veliki dio ipak rimuje - jer sve završava na "Kn".
U općoj devalvaciji svih životnih i duhovnih vrijednosti, u kojoj pretpostavljamo nižu razinu življenja onoj plemenitijoj i pri kojoj je dobar ukus jedna od prvih žrtava, nije nikakvo čudo gubitak interesa za bilo kakvu vrstu umjetnosti, pa tako i poeziju.

Nadam se da knjige na kiosku, besplatne novine i ostali neprijatelji izdavaštva, nisu uništili volju za pisanjem poezije kod onih u kojima poezija čuči. Nedavno sam pročitao jedan komentar koji ulijeva nadu: "…pišem da napravim u glavi mjesta za nove ideje o kojima ću pisati".
Pitanje: zašto ne čitamo poeziju, nužno nas dovodi do postavljanja pitanja o kompletnom sustavu:
da li su autori (pjesnici) zakazali,
da li izdavači mogu naći načina doprijeti do nas
i da li smo se mi promijenili u svojim potrebama i ukusima

Možemo spominjati autorsku i stvaralačku sušu, kao što se dešava i u glazbi, ali do nje možda nije zaista došlo, možda je umjetnost samo potisnuta unutar mogućih autora, pjesnika, umjetnika. I čeka priliku ili možda poticaj.
Možemo kritizirati odnos «države» prema izdavaštvu, koje je moralo pokleknuti pred divovima marketinga i «fast read» kulture, s nadom u izdržljivost onih koji se i dalje bore.

Ali ponajprije moramo kritizirati vlastiti odnos prema utjecajima koji su uspjeli promijeniti naše potrebe, naš ukus i našu potražnju. Koji su nas doveli u stanje: «ma, daj… sms-aj mi dva jeftina i duhovita stiha, za više nemam vremena. Ni osjećaja».

Ma daj
bar za kraj
da složim
pozdrav
u obliku pjesme.
Bez obzira
što nema rime
ni mjere.
Jebote,
bar izgleda
kao pjesma.
Kratka.