Golovi, šlag i solo dionice
Golovi, šlag i solo dionice
Opera se voli cijela. Postoje u operi dijelovi koji su fascinirajući, postoje i ono koji naprvi pogled izgledaju dosadni, čak i nepotrebni u vječnoj potrebi slušateljstva da se hrani himnama i hitovima, da upija samo najatraktivnije. Ali to je kao da nanogometnoj utakmici želimo gledati samo golove. Jadno, dosadno i siromašno, vjerujte. Probajte gledati dva puta po četrdesetpet minuta samo golove i smučit će vam se nogomet.
Opera se voli cijela.
Kad se voli, jel'.
Poznati ansambl, čuveni režiser, djelo koje još nisam gledao… dolaze u grad. Premijera baš u mom gradu. To volim. U najavi i reklamnom spotu na radiju, čuo sam dio solo dionice glavne sopranistice. Veličanstveno. Izvedba, sama dionica, ugođaj… sve mi se svidjelo. Pomalo drska, s tragovima sjete i ciničnog obraćanja vlastitim životu, koliko se da naslutiti iz dijela teksta.
Sebastian me čekao u našem lokalu s Dianom i Mariom. Diana i Mario su dragi ljudi s kojima se ne družim previše, ali od kad smo otkrili zajedničku ljubav prema operi zbližili smo se i pronašli mnogo zajedničkih tema za razgovore. Mislim da je to jedini bračni par koji na jednaki način uživa u dolascima u teatar. Mnoge sam upoznao i uvijek bi jedan bračni drug došao zbog drugoga i nije mu baš bilo do dolaska (ne brojim one koji dolaze samo zbog protokola – oni zajedno ne uživaju ni u jednom trenutku, oni su tu zbog tradicije). Sebastianova supruga ne voli operu i jednostavno ne ide s nama. Napokon netko iskren. Zato volim i nju i Sebastiana, svog dugogodišnjeg prijatelja u svim situacijama.
Dogovor je postignut prije nego su moje pivo i njihovo vino stigli za stol.
Dvadesetpetog je premijera i mi smo na njoj. Dijana će predignuti ulaznice za koje imamo pretplatu, o garderobi se nikad ne dogovaramo jer svi znaju da pored mog poštivanja protokolarnog oblačenja, volim šokirati lažno napudrane povremene goste. Ne radim to planski, samo se desi da tu i tamo ispod odijela imam šarenu majicu sa znakom AC DC koja se pokaže nakon prvog čina a patike nosim jer su mi cipele tijesne. I svi mi opraštaju tu malu ludost.
Dakle, premijera je za petnaestak dana, dovoljno da se nađemo još nekoliko puta, prepričamo nekoliko zadnjih premijera i praizvedbi, dovoljno da se pod kožu uvuče dionica koju smo lagano pokušavali pjevušiti već pri prvom susretu. Neuspješno.
Medijsko praćenje premijere je bilo dosta snažno tih dana ili sam ja slučajno palio radio i televiziju baš u tim trenucima. Solo dionica se lagano učvrstila u venama kao kamenac na stjenkama cjevčica mog aparata za kavu.
Predpremijerno uzbuđenje je raslo uobičajeno, susreti i dogovori u lokalu su se izmjenjivali redovno.
Dvadesettrećeg sam dobio poziv na potpisivanje ugovora kojeg sam očekivao mjesecima a trebao je označiti dugoročnu prekretnicu stanja na mom bankovnom računu koji je godinama klimav. Već godinama optužujem loše stanje na tržištu u našoj maloj sredini iako su se neki slični profili obogatili na tom istom tržištu. Kako bilo, veliki strani partner je napokon tražio suradnju sa mnom i to se ne propušta. Čak ni zbog premijere. Nazvao sam Sebastiana i rekao da idem na put, da upiju svaki djelić atmosfere za mene, koji će mi prenijeti po mom povratku. I naravno, poručio mu da mi prebaci ulaznicu za slijedeći termin.
Posao je sređen, premijeru su pogledali Sebastian, Mario, Diana i mnogi drugi, ja sam putem kući pjevušio glavnu dionicu.
Prepričavanje teme, uloga, kostima i radnje me pomalo i nerviralo pa sam nervozno lupkao nogom dok je Diana pokušavala opisati drugi čin a netko u uglu lokala je pjevušio glavnu dionicu. Još uvijek se puštala reklama na radiju i svaki dan sam čuo glavnu dionicu. Jednako dobru i jednako efektnu, atraktivnu, snažnu.
Slijedećeg petka, na dan slijedećeg termina na vratima teatra stajala je obavijest o bolesti glavnog tenora i otkazivanju prikazivanja. Dobro, to se dešavalo i ranije ali sad me već ljute i plakati na kojima vidim glavnu sopranisticu u zanosnoj pozi dok pjeva glavnu dionicu i podnaslov s dijelom teksta iz glavne dionice. Ne zna se kad će biti slijedeći termin. Uf.
Sebastian se raspitao kod svojih veza i doznao da je došlo do nekakvih problema između dirigenta i redatelja i da je to bio glavni razlog otkazivanja a ne bolest. Razrješenje će uslijediti ali do tada sam ja zakinut za ostatak opere koju žarko želim pogledati.
Još uvijek sam jedini u društvu koji zna samo glavnu dionicu. Snažnu, atraktivnu, moćnu, sofisticiranu.
Još uvijek sam znao kako izgleda gol a nisam znao kako izgleda utakmica i tim.
Za dva tjedna kompletan ansambl se vratio u grad bez najave slijedećeg termina. Prve slijedeće srijede, nakon što sam odgledao finale engleskog kupa (naglašavam- od početka do kraja – svih devedeset minuta s pripadajućim produžecima i golovima), skoknuo sam do teatra provjeriti da li moje poznanstvo s portirom može rezultirati uvlačenjem na probu. Može. Ali portir, u strahu od promjena koje su se desile u teatru tih dana i u strahu od mogućeg napada na njega od strane novog intendanta dozvolio mi je uvlačenje u prostor gledališta samo pet minuta. Hm, dovoljno da osjetim nastavak, promislio sam.
Da, kad to ne bi bilo krivih pet minuta. Sopran, solo dionica, dva puta.
Izlazak i ispričavanja portira dok me lagano izguravao vani uz utješno tapšanje po ramenu i objašnjenje da sam uspio čuti najvažniji dio me samo još više deprimiralo i ljutilo.
Slijedeća subota. Slijedeći termin. U redu, izdržat ću. Samo da mi još ne odzvanja glavna dionica u glavi.
Sebastian, Diana i Mario su mi pokušali opisati još nekoliko puta cijelu radnju, ali osjećao sam se kao da mi netko pokušava u detalje opisati okus najboljeg belgijskog piva držeći ispred mene veliku čašu na kojoj se vide tragovi pjene. Žeđ je u tijelu a ne u ušima. Daj mi to pivo, ne troši riječi na opis. Žedan sam a ne željan opisa.
Kako sam preskočio tu subotu, nikad neću shvatiti. Jednostavno, valjda su mi se od neprospavanih noći i zurenja u monitor pri izradi novih nacrta pobrkali datumi, dani i sati i ja sam u nedjelju bio spreman za oblačenje svečane garderobe baš u trenutku kad je Sebastian nazvao da me pita kako mi se svidjela jučerašnja predstava. Jučerašnja? Ko je ovdje lud? Jebote, pa danas je nedjelja.
Ponedjeljak sam dočekao prilično razdražljiv. Znam kako je ovisnicima kad uzalud traže dilera raspoloženog da im tu večer pokloni magičnu vrećicu ili bilo kakvu zamjenu, bez para uz obećanje da će prvom prilikom platiti. A dileri baš i nisu takvog raspoloženja.
Konobar u našem lokalu je imao osmijeh tajanstveniji od one vile iz Gospodara prstenova. I teatralni stav kada mi je uz pivo priložio svoj mobitel.
Upitnik u mojim očima nije ga naveo na direktan odgovor već na produživanje tajanstvenog osmijeha do granica boli. Drugi upitnik u mojim očima pokazao mu je i mogućnost prolijevanja pive po njegovoj konobarskoj glavi pa se ipak odlučio na rasplet. Pokroviteljskim glasom punim ponosa objasnio mi je kako je na subotnjoj predstavi na kojoj je nekim čudom bio, uspio svojim mobitelom snimiti glavne dijelove opere o kojoj nije znao ništa. Treći upitnik u mojim očima pretvarao se u ubojitu strelicu dok je konobar pokušavao pokrenuti svoju snimku iz mobitela.
Moje odlučno – Ne- ga je zaprepastilo. Kako ne, zašto ne, pa on je to snimio da mi može pustiti jer je vidio da me nema na subotnjoj izvedbi. Operu nije razumio ali je znao prepoznati što je najvažnije u njoj i koji bi dijelovi mogli postati hit. Strijela je krenula, ali sam je zaustavio na vrijeme.
«Znaš, ja volim operu» rekao sam, «ja je volim odavno i slušao sam ih i gledao onoliko koliko se piva natoči tjedno u ovom lokalu. Ja je volim onako kako se opera voli – cijelu, ne dijelove, ne dionice, ne glas, ne pokret – nego cijelu»
«Ali, ovdje su snimljene najbolje dionice iz opere, slušao sam ih cijelu nedjelju i ponavljao… Ovo je šlag»
Sebastian je znao, Mario i Diana su znali. Konobar nije znao. Golovi su dio utakmice. Utakmica je važna. Golovi su lijepi i izazivaju ushićenje, dizanje na noge i aplauz, ali bez utakmice su beznačajna revija atraktivnosti. Kao biserna ogrlica bez lijepog vrata i tijela koje je nosi.
«Šlag? Šlag. Kad naručim jebenu tortu sa šlagom, onda 'oću jebenu tortu sa šlagom a ne jebeni šlag, razumiješ?!»
Misliš da je lako biti ljubavnik nakon toliko ljubavnica i nakon toliko ljubavi? Misliš da je lako biti drugi, potajno se nadajući da ćeš biti jedini? Pa, na neki način je lako, ako misliš da se ljubav konzumira onako usput. Ne, dragi prijatelju, sad više ne zavidim onim ljubavnicama za koje sam bio uvjeren da im je božanska pozicija moje druge ljubavi ono što može zadovoljiti njihovu potrebu za gašenjem emocionalnog požara, ma koliko ja, u stvari bio loša partija. Kako je lako biti drugi dok te drži uvjerenje da ćeš biti jedini, sve do trenutka kad zaista shvatiš da to nisi. Da si izlika zbog koje se traže izlike kod onog prvog. Da si šarena livada koju treba pretrčati samo da bi se udahnulo svježeg zraka prije povratka u ustajalu sobu mira, sigurnosti i obaveza. Lako je biti drugi, isto kao što je lako bilo biti prvi dok si bio jedini. Dok golovi, šlag i solo dionice svu svoju ljepotu i raskoš prostiru pred nas, vukući nas za rukav kroz labirinte dosade. Dok golovi, šlag i solo dionice svijetle po rubovima tame, dižući nas na noge, dok izmamljuju aplauze, ushićenja i uzbuđenu želju za nastavkom.
|
