Ali ne ove noći.
Ova je valjda određena za spavanje.
Noć je, inače odličan saveznik.
Kao iskusni inspicijent šapuće koje riječi treba položiti na papir i kao strogi profesor koji za sebe kaže da je profesor književnosti - a u stvari je prerušeni zalutali dirigent, šeta po sobi i u nekom svom promjenjivom ritmu lupka po jeftinom laminatu uznemirenim koracima.
U jednom trenu valcer... pa se prebaci na tango.
Kad poludi počinje čudna kombinacija flamenga i razdraganog irskog stepanja u kojem i ne treba pisat' ništa, nego se samo prepustit' udarcima potpetica i njihovim odjecima po sobi.
I svaka se noć umori. Kao one igračke koje se naviju pa usporavaju pokrete.
Kad zvijezde dogore počinje razvlačenje gudača.
Znaš kako gudači sviraju rano ujutro? Znaš kako se bršljan penje uz zid? Tako se i gudači lagano penju i prekrivaju zidove.
Ljepljivo. Gusto. Onda se nekako zakačiš, privuče te nešto i ostaneš zaljepljen na zidu zajedno s njima.
Noć, kao glazbeni urednik rasporedi glazbene blokove pretvarajući ih sve zajedno u jednu veliku čudnu, naoko neizvedivu simfoniju kojoj jutro odsvira kraj.
Mol? Dur? Nepredvidivo,
Nekad je to kao tuš. Veliko finale. Nekad završi samo na jednom čudnom, đezerskom tonu, lebdeći lagano dok ne utone u vlastiti muk.
Sunce nema svoju muziku nakon što je noć svirala. Budi nas tišinom umornog konobara, samo da nas istjera van.
Sunce ima muziku samo kad noć šuti.
Puštam i ovu noć da odšuti. Možda sunce sutra odsvira nešto veselo.
Post je objavljen 12.04.2007. u 06:45 sati.