Treba mi sklonište od buke

Prilazeći obali, Ralph Rimm razmišljao je o proteklom danu. Opčinjen pravovremenim ulijetanjem galebova u valove i ulovom u njihovim kljunovima, zavidio im na spretnosti. Upravo je propustio vlak za Boston a na kolodvoru se nije osjećao najbolje pa je odlučio provesti vrijeme do idućeg vlaka u šetnji.
Kako je glupo propustio taj vlak. Sve je krivo krenulo još tog jutra, kad je nakon teškog ustajanja odabrao krivu britvicu za brijanje. Naravno da je morao zaustaviti krvarenje, naravno da je u panici uskočio na krivu liniju podzemne željeznice koja ga je odvela do ureda a ne do zubara kod kojeg je imao zakazano. Za posao je bilo prerano, nitko nije toliko blesav da sad dolazi na posao, kod zubara još uvijek možda stigne.
Da, kod zubara je stigao. S nekoliko minuta zakašnjenja, zbog kojih je idući pacijent već zauzeo mjesto u stolici. Zbog dva sata provedena u čekaonici mogao je optužiti britvicu za brijanje, podzemnu željeznicu i sporog taksistu. I onog krezubog koji je okupirao ordinaciju. Zaista mu nije trebao komentar tipa: da ste samo malo ranije (tj. na vrijeme) došli…
Šef je nervozno lupkao nogom slušajući Ralphovo objašnjavanje kako je u petak bilo prerano da pošalje te nacrte klijentu i da je to htio obaviti jutros. Šef je i dalje nervozno lupkao nogom dok je klijent vrištao na telefon da je sada već kasno i da posao otpada. Ralph je nervozno lupkao nogom, pogledavajući na sat i brojeći minute do polaska vlaka za Boston.

Umjesto na ručak, Ralph je pohitao na kolodvor. Četrdeset minuta prije vlaka za Boston. Ručak se učinio kao dobro rješenje.
Učinio, jer je u dvoumljenju između odreska s krumpirima i piletine, ostao bez obje (zadnje) porcije pa se uz lošu pitu od jabuka prepustio mislima o Stelli.
Stelli iz Bostona. Predugo je čekao da se ipak odluči na taj telefonski poziv i ipak uspio dogovoriti susret, prvi nakon njenog odlaska u Boston.
Nedostajala mu je i pored razmirica koje su imali u posljednje vrijeme.
Stella. Savršena Stella. I njegovi propusti, njegovo neodlučno trčkaranje od nacrta do nacrta, od klijenta do šefa, od ureda do Stelle.
I sad ga Stella čeka u Bostonu. Da krenu u neki novi život? U neku novu vezu? Da li je vrijeme da se napokon suoči sa Stellom ili je još uvijek prerano? Teško pitanje za osobu poput Ralpha.
Nedovršena pita, pola čaše coca cole, napojnica i vjetar za još jednim gostom, tipična su slika kolodvorskih restorana pa se nitko nije ni osvrnuo za njegovom siluetom koja je uzalud trčala po peronu. Vlak za Boston je napuštao stanicu.
Prosjedi ribič u staroj zelenoj jakni, čizmama neprimjerenim za ovo doba godine i prazna košara za ribu, kao magnet su privukli Ralpha do ruba lukobrana.
Umirujući osmijeh na izboranom licu, mamio je na razgovor, ali Ralph se suzdržao od kontakta pokušavajući usredotočiti misli na usporedbu ribiča i galebova. Prolazile su minute, starac je mirno sjedio i promatrao valove dok je Ralph već nervozno pogledavao kazaljke na svom satu.
Jedan trzaj na ribičkom štapu i nijedan trzaj na starčevom licu. Dva trzaja na štapu i nijedan na starčevom licu. Treći trzaj. Drhtaj usnica koje se razvlače u osmijeh, trzaj rukom, spretno namatanje udice i riba je u košu.
Vrijeme! – učinilo se Ralphu da progovara galeb u zraku
A? – Ralph se nespretno obrati oblacima i galebu
Vrijeme. Pravo vrijeme. Važan je trenutak – progovori napokon sijedi ribič – Ako povučeš ranije, riba se nije zakačila, ako zakasniš riba se već otkačila. Moraš prepoznati pravo vrijeme da poduzmeš određeni potez.

S prozora vagona jurećeg vlaka za Boston, vidio se prazni lukobran i galebovi koji su poput kamikaza zaranjali u valove.