Treba mi sklonište od buke

.

Ma šta... jel već prošlo toliko??
Pa nemrem bilivit


A najbolje mi je zamislit neku novu facu koja će iščitavat po arhivi ovog bloga
U stvari... možda neće niko
Pa to je u stvari žalosno

A da ja odem opet, a?

-------------------------------------------
Al opet... kad u kratkom vremenu naiđem na neke lijepe tekstove, uhvati me želja da budem dio svega toga
Pa me tako razveseli i poneka, davno zaboravljena pjesma koju je dovoljno samo copy-paste, pa da ovdje, na mojim stranicama održava neka stanja koja su uvijek i opet meni. I u svima nama, pa makar ih mnogi ne prepoznavali u sebi.

Divno je ljubavi znati

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moj san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nas svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

(P. Neruda)

Pa isto tako i ona:

Krik

Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se --
I najednom kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet,
Da uokolo traži jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Međ' braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l` ono sluti, da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

(Dobriša Cesarić)


U stvari, kad malo bolje promislim... Ma taj Neruda... pa taj Cesarić... taj Neruda i taj Cesarić i nisu neke face
Imam u arhivi jednu bolju pjesmu. Koja zna nanositi bol. Što poeziji i jest jedan od zadataka.

... samo jednim
neuhvatljivim
paučinastim
glatkim
dodirom
otvaraš svilene
svjetove
kojima se hranim,
svjetove
stvarnije
od daha,
opipljivije od pamuka
samo jednim
pokretom ruke
pokrećeš snove
i stvaraš u meni
nepojmljivu
nezasitnost.


(I.Đ.)