Baš nekako, u vrijeme karnevalskog solasticija, zapadne i to Valentinovo. Dok još opijeni i lažno neranjivi od fašničkog vina, ni sebe ne možemo prepoznati.
Jednom davno sam u Veneciji proveo dan tako da sam potajno pratio naljepše lice na svijetu. Simulirao sam slučajna zastajanja za istim štandovima i istim kafeterijama, svaki put ponovno glumeći iznenađenost. Znao sam da slijedim plastičnu masku ali sam bio sve više i više zaljubljen.
Jer je bila nešto najljepše što sam vidio. Gordo je osvajala Veneziju ploveći spretnim korakom u dugačkoj haljini krojenoj za boginje.
Došetala se graciozno do sumraka. Kada je je zastala i skinula masku, ljubazna starica naboranog lica poslala mi je osmijeh kojim mi je rekla sve.
Sve o tome kako iz godine u godinu ona na današnji dan jednako krstari Venecijom, pružajući ljudima šansu da se ponovo zaljube.
Ove ću noći krenuti zakrabuljen
I glas ću promijeniti
I ime
I pogled i smijeh
Ove ću noći doći pod krinkom
Prerušen u nekog posve drugog
I natjerati te da se zaljubiš u mene
Ove ću noći pod maskom nekog drugog
Prevariti tebe
Kao što si ti prevarila mene
A tebe ću posve drugačijom vidjeti
Jer tako želim
Da se opet zaljubim
Post je objavljen 14.02.2009. u 00:01 sati.