Treba mi sklonište od buke

Prije 18 godina počeo je još jedan rat. Ja sam u njemu sudjelovao nekim drugačijim naoružanjem od onog koje je bilo uobičajeno tih godina.
Moje naoružanje nije bilo od sjajnog ili zahrđalog čelika, ali možda zbog toga nije nitko tražio da ga vratim, u danima kad je stigao "mir".
Možda se zbog svega toga, ne bih ni osvrnuo na ove godišnjice koje danas "slavimo".
Ali eto, čistim kompjuter od raznih stvari i naiđem na jednu davnu srijedu, ničim izazvanu... osim možda stalnim promjenama u statistikama koje je pisao rat.

Znam, izbrisat ću ja ovaj post, jer ovaj blog uglavnom priča o umiranjima i rađanjima ljubavi, a ne ljudi...
Do tada - jedna ratna, pomalo zbrkana, neuređena priča, posvećena možda nekom ratniku, koji je sasvim slučajno postao ratnik, a možda je htio biti samo običan paor:
---------------------------------------------------------------------------

Srijeda je lijeno navlačila noćnu garderobu. Mijenjala svoje crvene šalove u tamnu pelerinu i erotično polako navlačila guste crne čarape noći.
Poštedjeti život golobradom neprijatelju, ovakve, neponovljivo lijepe srijede, činilo se kao iskupljenje za sva smrtonosna zamahivanja sjajnom oštricom u ime kralja, nekoliko godina unazad.
Koliko je mačeva polomljeno na tuđim kičmama, koliko je kopalja oprano nakon što su klizila kroz utrobe divljaka na mojoj zemlji i seljaka u nekakvim dalekim zemljama.
Koliko čeličnih oklopa se krivilo pod udarcima toljaga, tamo na onim dalekim brdima, koliko konja je nosilo isto ime dok su malaksalo padali pod teretom ratova i pobjedničkih galopa.
Ruka u zraku.
Mač u ruci.
Ponosni pogled s mladog lica, koje kao da skriva vapaj za milost.
Sunce se skrilo iza nekih tuđih brda. Od stida.
Koliko puta sam posumnjao da će ponovo izaći, skriveno iza nekih planina. Od stida. Od straha. Od nemoći.
Toliko sam sumnjao u sunčev povratak da sam uvijek iznova budan zurio u istok, sve dok me jutrom ne bi suzne oči zaboljele od njegovog svjetla.
Ruka u zraku.
Mač u ruci.
Ruka koja strpljivo čeka zapovijed da se sjuri prema ovom mladom vratu i nabreklim plavim žilama i da - kao onim slamnatim lutkama odvoji glavu od tijela kao da nikad nije ni bila tamo.
A one oči i dalje gledaju mirno, ponosno, prestravljeno.

Svi su već otišli. Opet sam posljednji ratnik na ovom polju, čekajući slavu da ruku pod ruku krenemo prema zidinama zamka, da je ponosno dovedem pred kralja.
A u onim očima ni jedne suze. Samo svjetlost. Kao da život viri iz njih, znajući kako mu je vrijeme da ode.
Ruka u zraku i mač u ruci.
Kraljevstvo urla iza mojih leđa uvijek istim pozivom na smrt.
Koliko ono?
U početku sam brojao, pa sam prestao. Sad je došlo vrijeme da ih ponovo prebrojavam. Ne znam. Sve mi se čini kao veliki broj. Ali koliki?
Ruka se spušta.
Mač u ruci.
Prebrzo se spušta. Brže nego srijeda spušta nabore crne haljine presvlačeći se u noć.
Prebrzo.
Koliko ono?
Ne znam. Znam da je previše.
Za kraljevstvo je to premalo.
Ali svejedno će ostati premalo, čak i kada se taj broj poveća. Za jedan.
I previše za mene ako broj ostane isti.
Ruka se spušta.
A u onim očima svjetlost sve veća.
Mač se spušta.
A u onim očima ni jedne suze.
Lijeno, gotovo pospano, na travu pokraj onog mladog lica, na mokru travu pokraj onog mladog vrata spuštam veliki mač, valjda veći od cijelog ovog mladog tijela.
Kleknem pognute glave i gledam duboko u one mlade oči.

U njima svjetlost. U mojima suza.
«Tisuću puta - Hvala. Tvoj sam dužnik i tvoj sam rob, za ovu milost služit ću ti cijeli vijek. Reci, kako da se odužim»
«Ne, ja sam tvoj dužnik. Pokloniti život, u vremenima kada je život tako bezvrijedan i ne čini se velikim darom, ali svijetlo u tvojim očima za mene su dovoljna nagrada kao da si me spasio tisuću puta iz sigurne smrti. Hvala tebi.»

Moje kraljevstvo je ostalo uskraćeno za još jednu smrt.
Ratovi su ostali žedni još krvi.
A ja sam napokon bio pobjednik.
Zidine dvorca svojim su vrhovima držale teške olovne oblake, dok je srijeda lebdeći u crnoj pelerini lutala poljima, davno ostalim bez ploda.
Ušao sam još jednom, preko mosta pa kroz velika drvena na blatnjavi trg. Očajnički nervozno sam čekao da iz umorne ruke odložim ovaj teški mač bilo gdje.
Samo da nije u ruci.
Samo što dalje od ruke.
Pored bunara, na sred trga stajao je dječak s najljepšim osmijehom na svijetu.
Znao sam da je iza sigurnih zidova dvorca promatrao kako držim ruku u zraku, kako držim mač u ruci. Kako spuštam mač.
Kako to da nikada do sada nisam primijetio taj ili takav osmijeh, a tisuću puta sam ušao, s mačem u ruci kroz ta vrata i preko tog mosta.
Znam da je taj osmijeh danas, mene učinio sretnim.
Sve što želim je - gledati u osmijeh.