Caught in the trapula

30.06.2004., srijeda

Trapula na dnevnom meniju komaraca

Mislite da su komarci naporni u Zagrebu, posebno uz Jarun ili u šetnji Maksimirom? To je ništa kakvo je stanje u Slavoniji i Baranji. Prva bolna iskustva sam imao u Osijeku uz Dravu, gdje rojevi komaraca gospodare zrakom. Glas se brzo pročuo da je Trapula stigao u krajeve, pa su me neželjeni gosti pratili gdjegod sam se okrenuo. Kada sam krenuo za Suzu, baranjsko selo koje sam spomenuo u tekstu Ponovno u Baranji, bio sam baš fino moderno točkast. Sprej protiv komaraca nije pomogao, a morati ću dobro pročitati što piše na kutiji, jer se meni činilo da taj miris privlači komarce.

Kad smo stigli u Suzu mislio sam da je najgore prošlo. Vraga! Čak i u jutanjim satima komarci su aktivni, posebno u hladovini (inače moje omiljeno mjesto). Kada smo predvečer krenuli prema seoskoj birtiji morali smo se doslovce probijati kroz zgusnute redove dosadnih zujajućih nametnika. Ne da je oko mene kružio roj komaraca, već su za novo meso beštek pripremile porodice krvopije sve do 10. koljena srodstva. Sprej su konzumirali kao aperitiv, a mogu vam reći da baranjski komarci mogu popiti dosta.

Znate li da sam na ovom putovanju u Bačku umrljao ruke sprskom krvlju? Kad smo se zaustavili u Bezdanu, pograničnom bačkom selu na srpskoj strani, napao me komarac kojeg sam savladao hitrim udarcem. Od pokošenog komarca na rukama mi je ostala nečija krv, srpska vjerojatno ... :-)

p.s. Čitatelji sa one strane Dunava neka ne zamjere, ovo je samo jedna nevina šala :)

- 12:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Sushi i sushi barovi

Nije ni potrebno otići do Japana kako bi se znalo da je sushi jedan od glavnih japanskih specijaliteta. Naravno, ja sam odmah pri prvom posjetu Japanu tražio sushi bar kako bih isprobao to hvaljeno jelo, a moja gurmanska kritika sadržavala je samo jednu riječ - mljac.
Kao što to mnogi znaju, sushi se sastoji od ribe i riže, koji su u nekim varijantama umotani u nori algu. Pojam sushi je prije nekoliko stoljeća bio korišten za metodu očuvanja ribe, koja se čuvala tako da se oko nje sljepljivala riža.
Danas se sushi obično jede sa shoyu umakom od soje.

Iako se sushi može jesti u brojnim japanskim restoranima, kvalitetan sushi je najlakše pronaći u specijaliziranim sushi barovima.
Uz sushi su u Japanu povezani razni rituali i sushi je definitivno više od običnog jela. U sushi-baru središnja je osoba itamae, stručnjak za sushi, koji je za tu titulu prošao vrlo temeljitu i rigoroznu obuku. Itamae posebno cijeni ljude koji se razumiju u sushi, dok nas gaijine (strance) gleda sasvim drugim očima. Prema pričama itamae potiče još iz drevnih doba samuraja.

U sushi-baru na meniju će uvijek biti nekoliko vrsta sushija, koji se razlikuju u načinu pripreme, ali i u vrsti ribe koja se koristi. Nigirisushi je najuobičajenija forma sushija, a riječ je o "prstićima" riže punjenih sirovom ili kuhanom ribom. Meni se najviše svidio Makisushi, koji se sastoji od riže sa sirovom ribom i povrćem, umotane u nori algu. Sushi valja jesti tako da doista okusite hranu u ustima, jer je riječ o jedinstvenim okusima.
Međutim, prije sushija predlažem da probate sashimi, što sam ja napravio na preporuku itamaea. Riječ je o tanko narezanoj sirovoj ribi, koja se poslužuje upravo takva kakva jest, bez dodatnih priloga, na velikom listu biljke naziva Perilla. Narezivanje ribe za sashimi posebna je umjetnost i za to je iatamae posebno osposobljen. Iako je ovo jelo vrlo nekarakteristično za naša podneblja, vjerujte mi n riječ da ćete ostati impresionirani njegovim fantastičnim okusom! Ako želite pohvaliti vašeg kuhara, biti će dovoljno da zadovoljno kažete "Oichii" (jako ukusno).
Još jedan važan tip - ne brljajte previše po meniju i ne naručujte previše različite ribe i različitih sushija jer će vam se okusi pomiješati i jelo više nećete moći doživiti onako kako ga treba doživiti.
Bilo bi dobro da mi je to netko rekao prije polaska u sushi-bar :-).

A što piti uz sushi? Pa naravno - sake. Dobar izbor je i pivo, a primijetio sam da Japanci često piju i zeleni čaj uz sushi. Međutim, sake se i inače preporuča, jer se kaže da se uz sushi valja piti nešto malo žešće. Uvijek sam mislio da je sake neka teška žestica od riže, no istina je zapravo da ima preko 300 vrsta sakea! Tako nefiltirani sake izgleda kao mlijeko i pije se hladan, dok se neke vrste sakija piju tople, poput malo žešćeg Sho Chiku Baia. Ako ste pak raspoloženi za malo egzotičnije piće, onda preporučam zlatni sake.
Ukoliko počastite iatamea možete podići svoje piće u zrak i nazdraviti sa kampai - to je još jedan dio tradicije u sushi barovima.

- 00:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

29.06.2004., utorak

Kako pisati blog?

E vidite, ja ne znam kako pisati blog. Ne znam i zato ne dijelim savjete novopečenim blogerima.
Vidim da neki blogeri vole pametovati oko poželjnog izgleda bloga, pa zatim mudruju oko toga o čemu valja pisati, a o čemu ne. Neki smatraju da treba ubacivati smajliće, neki opet misle da valja pisati za publiku, a ne za sebe.
Ja ne volim gledati na blog kao na neku obvezu, jer je blog ispušni ventil i kanal za usmjeravanje viška energije (bilo pozitivne ili negativne) u nekom suvislom smjeru. Ovdje pišem o čemu god želim, pišem onako kako mi ide i ne razmišljam o tome hoću li na osnovu teksta imati 20 posjeta više ili ne.
Volim vidjeti komentare i kritike nakon posta, volim vidjeti iste ljude na blogu i drago mi je da se vraćaju na ovaj blog sa vremena na vrijeme.

Dalje, blog nije natjecanje. Izdvajanje dobrih blogova je dobro kako bi se stimulirali oni koji pišu kvalitetno, a na taj način se ujedno usmjeravaju i novi blogeri. Vidim da se predlažu na nekim blogovima ankete i natjecanja, pa mogu reći da je to nešto što samo može pogoršati kvalitetu bloga.
Zašto? Zato jer će svatko nastojati ponuditi sadržaje "komercijalnog" tipa, kako bi se stimulirao posjet. Ja blog doživljavam kao jedan nesavršeni, virtualni odraz neke osobe, a ne kao konja za utrku.
Izdvajanje kvalitetnih tekstova je poželjno, ali natjecanja su mi smiješna.

Counteri ... hm, zar je nekome doista bitno koliko se brojač okreće? Ok, evo ja ću mu iz usluge opaliti 600 refresha pa nek masturbira na tom rezultatu. Za mene su to samo relativno (ne)pouzdane brojke koje ne dokazuju ništa konkretno. Vidjeli smo na primjeru Severine kako se posjet može lako povećati korištenjem pravih ključnih riječi za tražilice.
Meni je draži 1 posjet osobe koja doista dolazi čitati tekstove, nego 100 okretaja brojača. Više vrijedi jedan e-mail podrške ili kritike koje pristigne, nego cijela dnevna statistika.
I kada dobiješ takav e-mail onda znaš da ti se netko odlučio javiti na temelju onoga što si pisao slijedom svojeg raspoloženja, a ne na temelju tekstova koji su mamac za mnoštvo.

Blog se ne piše za druge, blog se ne piše za sebe.
Blog se jednostavno piše, onako kako ide najtečnije.

- 14:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Ponovno u Baranji II

Baranjsko jutro u ovo doba godine miriše novim životom. Vinogradi se obrađuju, vinova loza je polako iznjedrila svoje plodove. Ovo je doba žetve, vitalno razdoblje za ravničarske krajeve, koje ima značenje turizma u Dalmaciji. Kombajni po poljima rade punom parom, a kaminoni prevoze uljanu repicu, ječam i druge kulture u obližnje silose.

Dan se u Baranji započinje dobrim obrokom, pa samo i mi tako navalili na domaću šunku, kobasice, domaća jaja i razno povrće netom ubrano iz vrta. Seoska hrana ima tako drugačiji, zdraviji okus, tako da me ni ne čudi što je vaga pokazala 98.7 kg po dolasku iz Baranje. U Slavoniji i Baranji se uvijek dobro jelo, gdjegod se pojaviš režu se šunka i kobasice, toči se domaće vino, a konzumacija se podrazumijeva jer se domaćini u suprotnom uvrijede.

Nakon obilnog doručka sjeli smo u auto i krenuli prema Belom Manastiru. Naziv Beli Manastir potiče od mađarskog naziva Peel Monoštor (tako se čita) i nekad je bio dio mađarske pokrajine Baranje. To je gradić od 10-ak tisuća stanovnika, a poznat je po tome što je u njemu smješteno Belje, tvrtka sa najbogatijom poljoprivrednom tradicijom u tom području. Beli Manastir danas se polako oporavlja od rata, ali još će proći puno vremena kada će ovaj, nekad gospodarski razvijeni gradić, ponovno stati na stabilne noge.
I tako sam, nakon punih 15 godina, ponovno sjeo na belomanastirski trg, ispijajući Jelen-pivo u društvu rodbine i prijatelja. Prije rata sam svake godine dolazio u Beli Manastir, tako da su brojni detalji budili uspomene iz djetinjstva. Ljudi se u 15 godina promijene jako puno, tako da me gotovo nitko od prolaznika nije prepoznao iz prve, no za mojim stolom su bili i službeni predstavljači koji su svoju dužnost čak i preozbiljno shvatili.
Ljudi u tom kraju teško žive i to je jedna od prvih tema koja se pokrene u običnom razgovoru. Posao je još uvijek luksuz, tako da većina ljudi živi od socijalne pomoći i mizernih penzija. Tragedija je to što je alkohol izuzetno jeftin, tako da ljudi depresivnost tope u bocama pića. U kafiću veliko pivo dođe 7 kuna, "malići" 3 kune, a na crnom tržištu domaći se alkohol može dobiti po doista smiješnim cijenama.

Prije nego što nas je okupljeno društvance počelo zaražavati depresivnim i crnim raspoloženjem, platili smo račun i u istom sastavu sjeli u auto. Krenuli smo prema Batini, prekrasnom mjestu na Obali Dunava, u koje smo stigli nakon 20 minuta vožnje. Posljednji puta sam u Batini bio negdje 1986. godine, a u cijeloj ovom baranjskom izletu najviše sam se radovao upravo posjetu Batini.
Prva postaja nam je bila poznati batinski spomenik koji se uzdiže na brdu povrh Batine, sa kojeg je pogled prekrasan. 29-metarska "Julka" podignuta je u čast Crvene Armije i probijanja srijemske fronte 1944. godine, a izradio ga je Antun Augustinčić. Sa tog mjesta vide se jasno Bačka sa druge strane Dunava, Mađarska, te dio Baranje.
Taj kraj može imati veliku emocionalnu vrijednost, ali zato je materijalno potpuno obezvrijeđen. Vikendice povrh Batine prodaju se i za 5000 Eura, a svaka treća vikendica ima tablu "prodaje se".
Mišljenja sam da je to dobra investicija za one koji su u mogućnosti uložiti neki novac i čekati bolja vremena, koja će sigurno doći i u kojima će zemlja imati veću vrijednost.

Baranjska sela su vrlo slična, većinom koncetrirana oko jedne glavne ulice koja se proteže od početka do kraja mjesta. Slična je i Batina, do samog središta smo se spuštali samo jednom ravnom ulicom. Kada smo izašli iz auta u središtu Batine, počeli su me obuzimati različiti osjećaji. Prisjećao sam se mjesta na kojima sam se preko zimskih praznika igrao sa svojim rođacima i prijateljima. U drugom trenutku već sam vidio svoju pokojnu baku kako odlazi u obližnju trgovinu. Gledajući Dunav prisjetio sam se ribarenja kroz igru, te raznoraznih brodova koji su prolazili tim područjem.
Batina je danas jedno tužno i usnulo selo. Rat je ovo područje osiromašio do krajnjih granica, ljudi su masovno napustili ovaj kraj u potrazi za boljom budućnosti. Nekadašnja livnica alumunija je zapošljavala 350 ljudi, a danas jedva i radi. Ribe je nestalo, tako da su batinski ribari napustili ovo selo ili rade nešto sasvim drugo. Zapošljavanje u obližnjem Osijeku za ove je ljude postalo gotovo nemoguća misija, jer svakodnevno putovanje vlakom na posao u Osijek mjesečno dođe više od 1000 kuna, a poslodavcu se ne isplati snositi te troškove.
I dok slažemo dijelove tužnog batinskog mozaika danas, prisjećam se vremena kada je ovo isto mjesto živahno cvjetalo. Sjećam se kirbaja, fišijada i raznih drugih događanja, sjećam se nasmijanih i srdačnih ljudi. Sve su to uspomene na ono što je nekada bilo, na nešto što se neće vratiti ...

Šetajući obalom Dunava pogledavao sam preko obale, u Bačku. Jednom sam prešao batinski most u vrijeme dok je spajao Hrvatsku i Bačku. Sad je bilo vrijeme da prijeđemo istim mostom danas, kada ih razdvaja. Sa tugom u srcu, ali i sa zadovoljstvom što sam ponovno bio na mjestu za koje me vežu tako sjajne uspomene, zaputili smo se prema graničnom prijelazu.
O događajima sa one strane Dunava čitati ćete u sljedećem, posljednjem nastavku ove baranjske pričice.

- 10:20 - Komentari (20) - Isprintaj - #

28.06.2004., ponedjeljak

Ponovno u Baranji I

Ovaj sam vikend proveo u Slavoniji i Baranji, što ne miriši na neki veliki turizam ali je za mene bilo daleko više od obične posjete. Naime, posjetio sam Baranju i sela u kojima živi moja rodbina nakon punih 15 godina. Vidio sam i Osijek u kojemu sam bio zadnji put 1994. godine, a po prvi put sam bio i sa one strane Dunava nakon rata. Zamislite to, bio sam u Japanu 4 puta u zadnje dvije godine, a u Baranji nijednom.

S obzirom da mi je destinacija bila Suza, baranjsko selo na cesti Beli Manastir - Batina, put me vodio autocestom prema Slavonskom Brodu, pa onda cestom prema Đakovu. Od Đakova sam se zaputio prema Osijeku, gdje sam se zaustavio kod poznate Tvrđe, kako bi malo prošetao u dobrom društvu. Nisam 10 godina bio u Osijeku, tako da su za mene mnoge stvari bile nove.
Jako mi se svidjela prekrasna šetnjica uz Dravu, između dvaju mostova prema Belom Manastiru i novog mosta u blizini hotela "Osijek". Taj je dio tako dobro sređen, da ga se mogu posramiti šetnjice u većini dalmatinskih gradova, a sasvim sigurno i jarunska šetnjica.

Ipak, srce je brže zakucalo kada sam prešao most preko Drave, zaputivši se u smjeru Batine. Vozeći sporo kroz taj kraj prisjećao sam se vremena kada sam sa roditeljima pičio istim putevima, u nekim drugim vremenima. Od 1990. te su ceste bile jedino u mojim sjećanjima, u uspomenama na kraj koji je nekada bio toliko živahan, a danas izgleda potpuno drugačije.
U nevinim dječjim očima sve izgleda drugačije i ljepše, to je istina koju sam znao i prije ovog puta.

Kada smo došli nadomak Kneževih vinograda, malog mjesta na cesti Beli Manastir - Batina, već smo bili vrlo blizu Suze, za koju me vežu lijepe uspomene i koja je ovog puta bila moja baza odakle sam posjetio sva bitnija mjesta. Kneževi vinogradi (mađ. Herceg saloš) su poznati po vinariji (gle čuda!) koja je prije rata radila punom parom, pa je ovo mjesto gospodarski bilo vrlo snažno. Danas se još uvijek ovo mjesto oporavlja od ratnih posljedica, kao i cijela Baranja koja se diže sporo poput nokautiranog diva.
Po izlasku iz Kneževih vinograda usporio sam na 60 km/h i uživao u prekrasnoj divljoj prirodi koja obilježava put do Suze. Nakon 5 minuta sam ugledao dobro poznatu tablu na kojoj je pisalo Suza (mađ. Csuza - Čuzo), što je značilo da sam nakon trosatne vožnje iz Zagreba stigao na odredište. Suza se u posljednjih 15 godina dosta se promijenila, u nekim dijelovima se pomladila, u nekima pak ostarila, ali svakako izgleda drugačije nego što sam je pamtio. Nakon početnih nesigurnosti prepoznao sam put do kuće svoje rodbine u koju sam ušao ponovno nakon toliko dugo vremena. Te večeri nismo pričali o onome što je bilo, već smo se gledali sa radošću i pričali o veselim temama, a priču smo začinili izvrsnom slavonskom šunkom, kobasicama i dobrim rizlingom, tako da sa sam zaspao kao beba.
Od ranog jutra planirao sam posjet Batini, mjestu u kojem je dio moje obitelji dosta dugo živio, zatim Belom Manastiru gdje sam nekada prije zimovao, a po prvi put nakon rata sam se odlučio i na posjet Bezdanu, srpskom selu sa druge strane Dunava.
Dojmovi koje sam ponio sa tih mjesta su bogati, a moći ćete ih pročitati u nastavku ove moje osječko-baranjske šetnjice.

- 23:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.06.2004., nedjelja

Cool i necool blogovi II

S obzirom na polemike koje su se vodile na mom prvom postu O Cool i ne cool blogovima, odlučio sam malo još razraditi ovu osjetljivu temu. O da, tema je osjetljiva jer su bučno prosvjedovale individue spomenute u tom tekstu, a i neke koje su se očito osjećale prozvanima.
S druge strane dobio sam stvarno dosta e-mailova u kojima su postojeći blogeri iskazali prilično nezadovoljstvo sa Cool listom na naslovnici Blog.hr, a ujedno i odabirom tekstova za naslovnicu Bloga i Monitora.

Ja i dalje zastupam isto mišljenje i držim da se neki blogovi na Cool listi švercaju, dok nekolicina vrlo kvalitetnih blogova strpljivo stoji u redu. Svakome je draga čitateljska publika tako bi bilo pošteno da je i dotični blogovi dobiju, jer vjerujem da će im biti stimulans za daljnje pisanje. Ovako nezasluženi stimulans dobijaju blogovi čije je drljanje i trkeljanje stavljeno u prvi plan po prijateljskim linijama.
Nigdje ne piše da je Cool lista ograničena na 35 blogova, tako da nitko ne treba ispasti sa liste da bi drugi na nju upao.

Evo konkretnih primjera. Daxov b(r)log je na Cool listi iz mističnih razloga. Znači dovoljno je trkeljati o Maloj nagradnoj igri i GMailu i napisati po 1 post u četiri dana. Usporedite taj blog sa Jimblogom, koji u posljednjih mjesec dana ima samo tri dana bez updatea, a uz to ima i zanimljive tekstove i popratne slike.
Pixie je također na Cool listi, iako u ovom mjesecu ima samo 5 postova. Pratite malo pozornije update Almost Cool liste, pa ćete vidjeti kako se gomila blogova na njoj redovito osvježava, a dio tog sadržaja je svakako za izdvajanje.
Dalje, imamo blog hot koji nekome može biti informativan, ali recenzija nekog programčića u tri-četiri prevedene linije i nije nešto što bi ja okarakterizirao kao element sadržajnog bloga. Kad pričamo o recenzijama, potpuno je nevjerojatno kako je ostao neuočljiv AUTOfreak blog, koji je nataložio gomilu zanimljivih tekstova o automobilima, a to mu nije donijelo ni ulazak na Almost Cool listu.

I sama ta Almost Cool lista je vro neažurna. Primjerice, Fia i dot blogovi nisu osvježeni mjesec dana, a na istoj listi bezrazložno svoje mejsto nisu zaslužili Jordan, Danguba, Linadora i razni drugi.

Razumijem da je zbog velikog broja blogova otežano praćenje i ažuriranje tih lista, no ako ovaj projekt ima svoje odgovorne osobe onda su one dužne to raditi. Moji tekstovi nemaju za cilj prozivanje dotičnih i blaćenje tuđih blogove, već želim da svi blogeri dobiju priliku da se iskažu i da se njihova kvaliteta prepozna i istakne. U životu su me uvijek živcirala dvostruka mjerila, jednako koliko i nepravda, a blog je eto idealno mjesto da se o tome i progovori kad je pravi trenutak.
Ovo možda jest samo jedna velika zezancija i razbibriga, ali ajmo se bar igrati pošteno.

- 00:30 - Komentari (21) - Isprintaj - #

26.06.2004., subota

Odlazak genija

Nikola Tesla je bio genij svojeg doba, a genij našeg doba jučer je službeno završio svoju veliku tenisku karijeru. Riječ je naravno o Goranu Ivaniševiću, velikom sportašu i čovjeku, koji je jučer u Wimbledonu, na centralnom terenu, odigrao svoje posljednje poene u sportskoj karijeri.
Goran je veličina koja je ne može biti ni izbliza opisana površnim postom poput ovog, no kako ne napisati ni riječi o odlasku čovjeka koji je posljednjih 15 godina Hrvatskoj donio toliko poena, i ne samo teniskih.

Goran je uvijek bio poseban igrač, ćudljiv i nepredviljiv, ali nadasve originalan i prirodan. Iz Gorana je uvijek zračila pozitivna energija i vjerujem da će ostati zapamćen kao jedan od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti. No, povijest nudi i zlatnim slovima ispisani wimbledonski naslov kojeg je Goran, u četvrtom pokušaju, osvojio 2001. godine, ispunivši svoj životni san. Wimbledonska bajka ozarila je srca milijuna Hrvata, a njen happyend je burno proslavljen diljem države, a posebno u Goranovom Splitu koji je svojem geniju priredio nezaboravni vatreni doček.

Iako je Goranovu tenisku karijeru obilježila wibmedonska pobjeda, koja je ujedno i njegova jedina pobjeda na Grand Slam turnirima, ne zaboravimo da je Goran osvojio još 20 turnira. Niz je zapčet još daleke 1991. u Adelaideu, a završen je 10 godina kasnije u Wimbledonu. Dugi niz godina Goran je bio utaboren među 10 najboljih svjetskih igrača, a 1997. u veljači je bio i 2. tenisač svijeta.

Goran je svoju ljudsku kvalitetu istaknuo i donacijama kojima je potpomagao razne institucije, a ponajviše zdravstvene. On to nije radio radi pluseva u hrvatskoj javnosti, već zbog toga što je častan i plemenit sportaš, čiji bi primjer trebali slijediti svi.

Zamjeram mu samo jedno - koštao me toliko živaca! Njegovi su mečevi stvarno ponekad bili traumatični za praćenje, ali to je Goran, jedinstven i neponovljiv.
Međutim, jedan dosjetljivi konobar naplatio je Goranu potrošene živce. Naime, u jednom malom dalmatinskom mjestu Goran je sa 500 kuna plaćao račun za nekoliko pića, a konobar se sa kusurom nije vratio dobrih 20 minuta. Priđe tako Goran šanku i uz osmijeh pita konobara koliko treba čekati na kusur, a mladić mu odgovori "e, jel sad vidiš kako je meni bilo kad sam ja čeka da ti zabiješ dobru loptu". Tog je dana pao dobar bakšiš, kaže priča :).

Nosio reket ili ne, Goran će uvijek biti genije. "Ja sam genije, čudo prirode", pisalo je na majici 2001. godine. A majicu je nosio pravi čovjek, pravi genije!

- 00:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #

25.06.2004., petak

Kišoviti blog

Kiša. Dosadna kiša. Nikad nisam kužio kako se Geneu Kellyju dalo kisnuti i pjevušiti, pa zar nije mogao pričekati ljepše vrijeme? U kiši nema romantike, ima samo nekog sedativa koji uspavljuje. Zato i sjedim pred kompjuterom sa očima na pola koplja, ali odlučan da napišem ovaj kišoviti blog.

Ron zzzzzz ... roonn zzzzz ... uf :trljaoči: gdje sam ono stao?

Aha, kiša! Kako nastaje kiša? Kad se u Boeingu pomakne WC školjka?

Kad sunce zagrijava površinu Zemlje isparava se voda. Zagrijani zrak i plinovita vodena para se dižu sa zemlje. Što je zrak topliji to više vodenih molekula može primiti. Pored vodene pare se posvuda u zraku nalaze i male nevidljive čestice aerosola. One su tako male i lake da su nošene zrakom iako nisu u plinovitom stanju. Što je veća visina zrak se više hladi. Što je zrak hladniji to manje molekula vodene pare može sadržavati- znanstvenici za to kažu da se hladni zrak prije zasiti. Tek kad je zrak potpuno zasićen vodenom parom mogu nastajati oblaci. Prekomjerna vodena para na partikule aerosola u fine kapljice: kapljice oblaka. Kapljice su tanke kao dlaka i tako lagane da ih zrak može zadržavati.

I onda šou program.

Pri kondenzaciji vodena para opet predaje energiju koja je bila potrebna suncu da ispari vodu. Tako se okolni zrak i dalje zagrijava i može se i dalje dizati u vis. Na njegovom putu u visine se kapljice oblaka slučajno sudaraju i ujedinjuju.
Na hladnim visinama na oko minus 20 stupnjeva se još uvijek tekuće ali jako pothlađene kapljice oblaka djelomično smrzavaju u ledene kristale. Oni i dalje rastu tako što zraku oduzimaju vodenu paru. Kad su dovoljno teški počinju padati prema dolje i dalje još skupljaju kapljice oblaka. Kristali se zgrudavaju tako u zrna sole ili grada.Čim pređu temperaturnu granicu od 0 stupnjeva opet se tope i padaju na zemlju kao hladna kiša. Kiša je, dakle, stoga "hladna" jer su njene kapljice prije toga bile smrznuta zrna sole ili grada.

Dakle, ako te opizdi kristal po glavi onda ti je jasno da vani nije baš visoka temperatura.
Argh al je dosadna ova kiša ... al je dos ... kiššš .... zzzzzzzzzzz

- 13:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.06.2004., četvrtak

Hoće li blogeri ispijati kave i tulumariti?

E vidite, anonimnost na netu je danas rijetkost. Tendencija je da se ljudi žele upoznavati i družiti, bilo zbog neke privlačnosti i dobrih vibri, ili zbog zajedničkih tema i sličnih razmišljanja. U počecima Interneta o real life susretima se nije toliko pričalo, a i skupna druženja ljudi sa mreže su bila rijetka.

Danas zajednice poput Foruma spajaju ljude sličnih interesa i grade ponekad vrlo čvrste veze. Forumaške kave su već konstanta, a to postaji i forumaški tulumi. Druženja jedan-na-jedan ne treba ni spominjati.

E sad, blog.hr povezuje ljude na specifičan način. Svatko okuplja određeni krug ljudi na svojem blogu, iz raznoraznih razloga. Svaki je bloger ujedno i vjerni čitatelj drugih blogova, tako da je isprepletenost "veza" na blogu također velika.
Mnogi blogeri pišu smiono o svom privatnom životu vrlo otvoreno i daju jedan sadržajni uvid u njega. Čitatelji to prate, komentiraju, suosjećaju i prižaju podršku, daju savjete i sa vremenom vjerojatno razvijaju određenu privlačnost prema blogu, ili prema autoru.
S druge strane razvijaju se i grupe blogera, koji se poznaju otprije ili koji su pregledom blogova prepoznali ljude sa sličnim interesima. Te su grupe najlakše upadljive na osobnim Cool listama, gdje dio blogera ističe blogove svojih kolega.

Hoće li ovaj naš velebni Blog ići stopama Foruma, što b značilo da će u dogledno vrijeme krenuti i blogovske kavice, tulumi i randevui? Ili smatrate da je Blog malo drugačiji, da je na njemu anonimnost snažnija? Da li će autori nastojati bolje zaštiti svoju anonimnost nakon što su na svojem blogu iznijeli toliko detalja iz svog života?

- 08:30 - Komentari (29) - Isprintaj - #

23.06.2004., srijeda

Ljeeeeetoooo

Stiglo nam ljeto prekjučer, a meni je je ljeto u glavi već duže vremena. Zov mora je sve neodoljiviji, dalmatinska krv u meni ključa i jednostavno ću morati skočiti do mojih škoja uskoro.
Za ovo ljeto sam pripremio i nekakav plan za odmor, a ideja je otprilike ovakva:

25.06-27.06.
Osijek i okolica

02.07.-05.07. lipnja
Dalmaacijoooo, moja ružooo procvaaallaaaa
Split i otoci

17.07.-22.07.
Biograd na moru i okolica

22.07.-26.07.
Opatija, Rijeka, Pula

03.09.-06.09.
Pakoštane

Jel se to opet Trapula hvali nešto?
Ma ne ... ali pustolovni duh mi je ljeti razvijeniji i zato điiipaaam okolo.

"Lipo li je lipo li je,
na lažini suvoj ležat..."

- 20:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

22.06.2004., utorak

Annie: Kako Trapulu u trapulu?

Danas me je stvarno lijepo nasmijala kolegica blogerica Annie, pa ću je malo, ali velikodušno, izreklamirati na svom blogu. Dotična je ponovno posvetila svoj post mojoj malenkosti (zapravo nisam ja malenkost, al' ajde), duhovito uzvrativši na moje nekadašnje taktičke zamisli oko barenja žena.
Nadasve mi laska pažnja koju mi ova mlada (?!) dama posvećuje, no za Trapulu takve situacije nikada nisu bile rijetkost. Annie se voli natjecati, ali ovog puta natjecanje koje je otvorila na svom blogu nema smisla, jer to je natjecanje već završilo! Pobjednica je ujedno i vjerna čitateljica Annienog bloga, kojeg budno čita kroz snajpersko oko.

Trapula je inače dimplomirao Consipracy theory i zna da je Annie ciljala na njegovu reakciju; ovaj Trapulin post donijeti će joj nešto posjeta, ali neka, mala je dala, pardon zaslužila.

- 11:06 - Komentari (15) - Isprintaj - #

21.06.2004., ponedjeljak

Ugasili se "vatreni", ali žeravica tinja

I to je bilo to. Hrvatska ide kući sa Eura, ipak nismo uspjeli pobijediti raspoložene Engleze. Puno toga nije štimalo u našoj momčadi, igra je bila mistično postavljena i Englezi su znalački koristili praznine. Kritiziranje i polemiku ću prepustiti našim medijima, koji će sigurno ovu priču rastezati kao tijesto još neko vrijeme.

I ja sam razočaran ispadanjem, ali mislim da je ovaj Euro pokazao jednu bitnu stvar. Ova naša ekipa može igati dobar nogomet i može se nositi sa najjačim europskim momčadima. Kostur momčadi još uvijek nije pronađen, ali potencijala ima i uz pravo vođenje ova reprezentacija je spremna za velike domete. Ne zaboravimo da svoje minute na Euru nisu dočekali Babić, Klasnić i Kranjčar, igrači koji će u budućnosti reprezentacije igrati važnu ulogu.

Ovaj trenutak odličan je za okretanje nove stranice na reprezentativnoj razini, vrijeme za zidanje nove momčadi. Mene naš nastup na Euru nije deprimirao, naprotiv, mislim da je pokazao da će se "vatreni" uskoro vratiti u velikom stilu na europsku i svjetsku pozornicu. Mi znamo igrati izvanredan nogomet i nadajmo se da će on u budućnosti postati konstanta.

Glavu gore "vatreni", još je puno dobrih i velikih tekmi pred nama!

I da, ne zaboravimo naše navijače u Portugalu.

za njih!

- 23:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Kako su nekad upadale u trapulu

O da, nekad je trapula vrebala na brojne ženke. Uvijek su postojali neki kriteriji, ali ponekad bi ti kriteriji zbog fizičkih potreba bili reducirani ili ublaženi, ali trapulin omiljeni hobi je ipak bio hvatanje ženki. Danas je tapula neozbiljan čovjek u ozbiljnoj vezi, ali i dalje se prisjeća trikova koji su nekad uspjevali vrlo dobro. Evo kratkog pregleda mamaca koji su nastojali dovući divljač u trapulu ...

1. Lažno prijateljstvo
Nema prijateljstva između muškarca i žene! Poštujem iznimke, ali smatram da će u većini prijateljskih odnosa između osoba različitih spolova doći, prije ili kasnije, do strastvenih iskrica.
Ipak, odličan način za približavanje lovini je glumljenje nekog plitkog prijateljstva, u smislu postizanja opuštenosti kod te osobe. Naime, postoje žene koje ne vole barenje kao takvo jer ih čini nervoznima, pa se stoga priča malo okrene tako da sve izgleda milo, nevino i slatko, ali zapravo je to samo jedan pakleni plan. "Prijatelji" pak ulaze u razne situacije, od pijanki do masaža i kupanja, tako da se uvećava koeficijent za postizanje zgoditka.

2. Paradoksna intencija
Uuuh, ovo mi je bila jedna od dražih taktika. Korištenje iste preporučam kad vam se na putu naiđe doista dobra mačka, kojoj svi dijele komplimente i koja je svjesna da je zgodna. Paradoksna intencija u prijevodu znači "obrnuta namjera", pa je jasno da umjesto zagrijanosti za osobu pokazujete da apsolutno niste zainteresirani. Čak i pokušate razgovor odvesti u tom pravcu da bi došli na priču o dotičnoj, a u toj pričici bi naveli kako je ona simpa i slatka, ali nikad vas ne bi zanimala u seksualnom smislu, ili kao potencijalna djevojka. Coolerice na ovu foru nećete dobiti jer njih zaboli za mišljenje, ali postoji niz žena kojima je bitno da se drugima svide i vaš će stav shvatiti kao izazov. Uz to će ih malo iznenaditi reakcija jer izlazi iz očekivanih okvira, a šok je uvijek pozitivan.

3. Lažna obećanja
Sa lakovjernom lovinom ne valja se previše mučiti. Opredijelite se za prosipanje lažnih obećanja, u kojima ćete obećati brda i doline, na najgalantniji mogući način. I dok se divljači još uvijek u okicama sjaje sva ta brda i doline, vi odlučno djelujete. Ako naiđete na otpor opet je podsjetite na obećana brda i doline.

4. Novi identitet
Promijenite se! Barem nakratko. Budite netko drugi, taman netko tko bi mogao biti cool osobi koju nastojite smuljati. To zahtijeva nekakvo poznavanje karaktera i interesa te osobe, a taj obavještajni dio ne trebate obaviti preko Interpola, već preko prijatelja, njenih poznanika i tako.
Ako vam se svidi šminkerica, pripremite spikicu koja će zvečati glamourom, obnovite poznavanje robnih marki i parfema, posebice ženskih. Ako vam se sviša sportašica, nahranite se informacijama o njenom sportu, pohvalite se sportskim uspjesima, a ako vas izazove na partiju tenisa ili nečeg sličnog onda se ispričajte na temelju operiranog koljena ili neke druge tjelesne ozljede.

5. Ultimatumi
Ovo je dobra taktika ako imate kakvu kvalitetnu informaciju kojom možete oboriti divljač na leđa. Primjerice, dečko joj je pomorac, a vi imate neoborivi dokaz da je dotična njegovo izbivanje iskoristila za seks sa drugim muškarcem. Pripremite dokaz, dovedite je u nezgodan položaj, pristojno priprijetite da ćete tu važnu informaciju saopćiti njenom dečku ... i eto laganog zgoditka.

6. Rame za plakanje
Ostavljene žene odlična su prilika. U njima se još nije stišala oluja osjećaja koja se pojavi nakon prekida ljubavne veze, a ta je situacija sjajna za uskakanje u priču. Bitno je da ne idete ravno u glavu, već da ponudite rame za plakanje, pokažite se kao vrijedan sugovornik, ali ujedno primijetite kako je dotična krasna djevojka, lijepa i pametna. Recite joj da će jednog dana i ona naći nekog koga voli, a potom nabacite poljubac osnažen drpanjem i mission je uskoro completed.

- 00:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.06.2004., nedjelja

O špicokama i modi iz muškog kuta

Na pratim modu, ali pratim ono što se nosi po ulici i kafićima. Pratim te komade koji nose obuću koja im je neudobna, sve zato da bi bili u trendu. Yebo ti trend, ako ti noga nakon hodanja izgleda ko pljeskavica. Najneprivlačnije su mi one cipele na špic, popularne špicoke, koje danas možeš vani naći u svim bojama i oblicima. Još ako imaju onaj tak u obliku pješčanog sata po srediti pete, naprosto sam lud i kidam vene ...
Ne kužim ja te špicoke da ga jebeš. Šta je to u njima tako elegantno i posebno, da ih danas svaka druga žena po gradu nosi? Špic služi čemu, mamuzanju budala? Još kad fino naleti neka rumena Zagorka, pa kad zagazi gradom onako kaubojskim korakom, a ono špicoke na nogama ... ej, pa to valja ženiti odmah.
Evo vidim u zadnje vrijeme su sve češće i patike na špic. Yebo patiku u kojoj ne možeš trčati, a u ovom špicokama možeš samo preorati Maksimir. Ali da, nisu to patike za trčanje, to su patike u kojima se šetaš gradom fore radi.

Danas normalan muškarac gotovo da i nema što kupiti u dućanu. Većinom su ponuđene polupederske kreacije za bezmišićna ispijena tijela, a sve manje ima stvari za nas malo kršnije. Prodavačica mi se u dućanu sve češće nasmije kad idem gledati neku robu iz izloga, jer vidi da je mogu obući jedino ako skinem ovu mišićno-masnu postavu i vratim se u šminkerski vitkoj izvedbi spuštenih ramena.
Fora mi je i to što više ne možeš kupiti ni nove traperice. Yebeš traperice koje su izlizane, a koštaju 600 kuna. Hoću traperice koje izgledaju nove, a ne rabljene. I dajte malo proširite te nogavice, pa nemamo svi noge ko čačkalice. A veličine su bajne ... traži se uski strukić i duge noge, kao da samo manekenkice, a ne muškarci. Molim ako netko zna za dućan koji drži odjeću za kršne i razvijene muškarce neka mi skrene pažnju na njega u komentaru. I da, ovo nije samoreklama, već posljednji vapaj iskonskog muškarca u potrazi za odjećom i obućom primjerenoj muškoj vrsti macho tipa ...

- 08:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

18.06.2004., petak

O cool i necool blogovima

Laprdajući o cool blogovima na blogu od debelekrave odlučio sam i ja nešto napisati na tu temu. Moguće je da ću nekog naljutiti, ali mislim da je odabir Cool blogova ponešto pristran i diskriminatoran glede nekih drugih blogova.
Ima sjajnih blogova na Cool listi, ali i na drugim listama. Međutim, mislim da ima totalno bezveznih blogova na Cool listi, ali su gore po nekoj čudnoj osnovi, vjerojatno prijateljskoj. Pritom mislim posebno na blogove od debelekrave, Usagi, koje laprdaju svoje neke dosadne temice, po čemu se ne razlikuju od većine blogera. Monalisa overdriveima isto Cool blog, a u 12 dana ima dva posta, od kojih jedan ima samo dva retka.
Zatim, više puta se dogodilo da neki blogovi imaju sjajne postove, a da su na naslovnici blog.hr istaknuti sasvim neki nezanimljivi postovi. Tako je naša debelakrava nekoliko puta dobila prostor na naslovnici, a neki dobri blogeri nijednom.

Ovo nije natjecanje za najbolji blog, već svatko piše kako umije i kako želi. Ocjenjivanje blogova je subjektivna stvar, ali bi barem voditelji projekta trebali biti nepristraniji, jer sigurno nije bit blog.hr strategije nabijanje posjeta frendovskim blogovima. Ja recimo mislim da moj blog uopće nije nešto posebno, ali vidim da ima tu nekoliko ljudi koji me rado pročitaju pa mi zbog njih i nije teško nešto napisati. Bio moj blog na Cool listi ili ne, to mene ne dira, ja mislim da ima dosta blogova boljih od mojeg, a dio tih blogova zaslužuje definitivno Cool listu.

Ja nisam svadljive naravi, ali mi je stvarno smiješno i pomalo glupo da se neki blogeri šlepaju i ističu, a zapravo pišu pizdarije koje su simpatične samo uskom krugom ljudi. Svatko piše za sebe, ponavljam, ali oni koji odlučuju o isticanju nekih postova bi trebali ipak imati neke drugačije kriterije kvalitete. Svi mi više volimo pisati kada se tekstovi čitaju, pa zašto onda ne bi omogućili nekim dobrim blogovima barem jednaku poziciju kakvu imaju gore spomenuti blogovi.
Kaže debelakrava da je je blog od Usagi čitljiv, jednostavan i dubok, a valjda to misli i netko od odgovornih na blog.hr, čim su ga uvrstili na tu Cool listu.
Meni eto nije jasno gdje su oni vidjeli dubinu u tom blogu, pa to su dosadna i isprazna drljanja, u kojima zanimljivost vidi šačica ljudi koja očito poznaje autora.

Po komentarima drugih blogera vidim da imam istomišljenika, ali ovo nije peticija protiv gore spomenutih blogova, već moje osobno mišljenje. Ja nisam odgovorna osoba u ovom projektu, a oni koji to jesu neka barem napišu komentar i svoje viđenje ove situacije.

- 20:52 - Komentari (32) - Isprintaj - #

17.06.2004., četvrtak

Bravo "vatreni"

Eto, došlo je vrijeme da se napiše i jedan blagi hvalospjev za našu repezentaciju. Odigrali smo 2:2 sa vjerojatno najjačom reprezentacijom na Euru, a bili smo čak i u prilici baciti ih na koljena.
No barem smo ovog puta imali prilike gledati nogomet, za razliku od mučenja koje smo gledali 90 i kusur minuta u prvom krugu protiv Švicaraca.

Kolega bloger Anderlon je lijepo prije par dana napisao da je sreća jedan od ključnih elemenata u nogometu. Upravo se to danas pokazalo točnim u više navrata. Prvo smo primili zaista jeftin i nesretan prvi gol, a još je nesretniji bio drugi gol koji je plod pogreške Tudora ali i velikog previda suca koji nije vidio igranje rukom Trezegueta. Zatim na samom kraju tekme imamo mrtvu šansu, Mornar sve lijepo napravi osim završnog udarca koji je Hrvatskoj mogao donijeti pobjedu i vodstvo u skupini nakon drugog kola.

Na kraju ipak možemo svi biti zadovoljniji, jer smo pokazali zube bivšim svjetskim i aktualnim europskim prvacima, što je odlična najava za presudnu utakmicu u ponedjeljak protiv Engleza.
Mi smo nepredvidiva ekipa koja može odigrati i briljantno i tragično, a nadam se da ćemo u ponedjeljak barem ponoviti igru koju smo danas pokazali.
Kakva bi to samo bila ludnica u Hrvatskoj. L U D N I C A.

Bravo naši! Tako se igra! I rasturimo te Engleze u ponedjeljak!!

- 22:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Novi japanski telefoni :)

- 21:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.06.2004., utorak

Osvojite nagradu!

Nagrada od 100 Eura ide onom tko izbroji sve crne točkice.
Ma nije neki problem, samo dobro blenite, ajde, možete vi to.

- 00:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #

14.06.2004., ponedjeljak

Švicarska - Hrvatska ništa:ništa

Jadno, jebeno jadno. Ne dira me toliko to što nismo pobijedili, već me dira činjenica da smo odigrali jako slabo i to u utakmici od koje smo očekivali sva tri boda.
O da, naš dragi Otto Barić se bahato nahvalio kako je pročitao Švicarce kao otvorenu knjigu, a ja mislim da on nije pročitao ni "Koka u parizu". Inače, ta bi mu knjiga baš dobro došla, sljedeći protivnik nam je Francuska i nećemo se baš naigrati nogometa.

Ne znam kakva je bila taktika Herr Otta, ali ne možeš igrati nogomet sa dva vezna i devet bezveznih. I Otto, jebo te Niko Kovač, uhvatio si se njega ko Cigan harmonike. Čovjek je trkač, ali ovo nije kros već nogomet. Otto-idotto, ako čitaš ovaj blog, daj još šapni tom Kovaču da se ne kaže "faforit". Kad nam cijela repka priča švapski bilo bi bar cool da odigramo kao Švabe, a ne ko pijane muhe. I jebo izbornika koji nosi naočale sa placa, izgledao je kao Turopoljac na Azurnoj obali.

Ivica Olić. Trudio se čovjek nema šta. Ali jebu ga one bijele korner linije, nije mu jasno da ne možeš dati for od 5 metara kad dođeš na korak od korner linije. Brz je momak, ali neodovljivo podsjeća na Forrest Gumpa ... "trči Ivice, trči" ... ali otrčati će u Zimbabve ako ga se ne zaustavi.

Sama igra je bila bajna, posebno kada je Švicarcima isključen igrač. Naši kao da nosu nikad čuli za stvaranje igrača viška, kojeg valja stvoriti kratkim pasovima. U cijelom drugom poluvremenu nismo imali izgledniju priliku i to je ono što zabrinjava više od rezultata.
Ne znam, možda su se u poluvremenu naši nalokali Iso-stara, službenog pića repke, a taj shit bi i Tazmaniaca pretvorio u kornjaču.

Druga jučerašnja tekma je pokazala što je to nogomet. Francuzi su sretno pobijedili sa dva gola Zidanea nakon isteka 90. minute, a po svemu viđenom neriješeno bi bio najpravedniji ishod. Englezi su vodili i promašili jedanaesterac, no pokazali su vrlo čvrstu i organiziranu igru protiv vjerojatno najjače momčadi na Euru.
A protiv jednih i drugih igrati će naši "vatreni". RAZBIT ĆEMO IH!

- 08:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.06.2004., nedjelja

Ajmo naši, razbijte te Švicarce danas

I napokon je došao taj dan, naši "vatreni" započinju portugalsku priču utakmicom protiv Švicarske u 18h. Mi smo inače poznati po tome što nam ne leže uloge favorita, a upravo u ovoj tekmi mi to jesmo.
Ma dajte "vatreni", kakvi Švicarci, oni su dobri za satove, čokoladice i sireve, ali nemaju oni pojma o nogometu! Jebat ću vam sutra sve po spisku ako ne dobijete, kladio samo se u xxx pića i pizza da ćete satrat ove Švicarce.
Trapula kaže 2:0 za naše.

"I sve je super i sve je za 5,
kada si muško i voliš nogomet"

Žene, danas tišina, sve one koje neće gledat tekmu neka se pozabave goblenima i kavicama, ali nemoj da mi se miješate u nogometni dan. Navijačice su dobro došle, a one koje nogomet uopće ne zanima eliminiram iz današnjeg dana.
Fino ću se nacrtati u kafiću oko 17 i nemoj da me se zivka nit zapitkuje išta dok se ne povratim iz pobjedničkog transa.

Ajmo "vatreni!!!!!

- 00:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.06.2004., subota

Annie, trapulin veliki fan

Danas je za mene značajan dan. Znao sam da sam ovoj blogerskoj zajednici donio neke zanimljive tekstove, ali ipak nisam mogao očekivati da će moje neobzveno pisanje imati tako dalekosežne efekte.
Annie je danas na svojem blogu posvetila trapuli vrlo nadahnuti tekst, kojim je jasno izrazila velike simpatije prema mom liku i djelu. Čak i danas, kada sam slavni bloger, uvijek odvojim vrijeme za svoje fanove, pa bi tako ovdje želio pomoći dragoj Annie u kreiranju njenog bloga.

Annie je startala sa blogom koji odisao seksualnim nabojem, a definitivno najcool mi je njen post o Iskrici i seksu. Kaže djevojka da je ni kriva ni dužna dobila poruke seksualnog karaktera, sa detaljnim i maštovitim opisima samih seksualnih činova. Još mi žao dođe Annie, ona takav anđelčić,
a napaljeni likovi je spammaju, bez ikakvog povoda, sa takvim porukicama.

S obzirom da svojim fanovima želim najbolje, uvijek sam spreman dati savjet onima koji ga trebaju. Stoga Annie, seksualni blog ima više uspjeha ako blogerica pokaže sise ili guzu. Ako primjerak nije reprezentativni, posluži se atributima svoje frendice - senzacija je bitna, ne istina!

Annie, iskreno ti želim stvarna i realna seksualna iskustva, jer kad bi ih imala onda bi imala i pravih pričica za svoj blog. Vidiš, zato ja o seksu ne pišem, ali moj blog ionako nije seksualan.
Poradi malo na temi, utvrdi gradivo, pa onda piši o tome što te ide - to ti je jedno od važnijih pravila u pisanju.

Anyway, hvala simpatičnoj Annie za duhoviti tekst. Lijepo je imati fanove.
I puno sreće u stvaranju bloga, you gonna need it. :)

- 14:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ljepotice i zvijeri na košarkaškom igralištu

Rekao bih da sam neki dan igrao košarku, ali kako reći da sam igrao košarku kad sam zapravo igrao neku posebnu igru u kojoj su se pomiješala pravila klasične košarke i ultimate fighta. To ti je tako kad ti se kao protivnici stvore pripadnici Specijalne policije, što nije bio očekivani scenarij, ali ne valja nikada bježati od izazova.
Iako su nas na kraju pobijedili, ponajviše zbog silne želje koja se na momentu manifestirala i u trganju protivničkih esktremiteta, trapulina zbrda-zdola ekipica se dobro držala dok se još umjetnost mogla izražavati. Inače, ja sam osobno super prošao, nekoliko laktova u tijelo, jedna slučajna šaka u glavu, prst u oko, random gaženje i klasični naguz prije poentiranja. Čuvao me bavarski krvosljednik, kojemu očito nije bitno što je u košarci bit zabit koš, on je očito košarkašku bit vidio u onesposobljavanju protivnika. Da je bilo suca na terenu, ne samo da bi popio sijaset osobnih pogrešaka, već bi gulio doživotnu robiju.
Ja sam također za mušku igru, no očito je da sam u odnosu na ove specijalne pajkane ciklama, jer su te zvijeri gladne i dobro utrenirane.

O da, super sam se zabavio, nezaboravno ...

- 00:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.06.2004., petak

Što posjetiti u Tokiju?

Ako vas put ikada navede do Tokija, poslušajte sljedeće trapuline savjete vezane uz sight-seeing jer u Tokiju obično bauljanje ima značajno ekstremniji i više frustrirajući oblik. Ja osobno volim otići u besciljne šetnjice, ali definitivno je bolji izbor ciljano posjetiti neka jedinstvena mjesta u Tokiju.

Znamenitosti koje bi mogle zanimati posjetitelje nalaze se unutar JR (Japan railways) Yamaonote line, koja zaokružuje centralni dio Tokija. Tokio je grad bez klasičnog centra, sve što se nalazi unutar Yamanote linije se može smatrati centrom.

Kraljevska palača je definitivno nešto što se u Tokiju mora vidjeti, a nalazi se na nekoliko minuta hoda od stanice Tokyo. Kokyo kraljevska palača nalazi se na mjestu drevnog zamka Edo, sa čijim je podizanjem Tokijo i prerastao uz običnog sela u grad, iza drugog svjetskog rata. Inače, do 1923. godine službeni naziv Tokija je bio Edo.

Ginza je snažna shopping zona, ali ujedno i mjesto gdje možete pronaći izvanredne restorane i noćne klubove. Arhitektonski je ova četvrt posebno zanimljiva.
Meni je u pamćenju ostala i po skupoći, to je inače dio Tokija u kojem se može popiti kava i za 10 USD, ako vam baš to duša želi.

Shinjuku je jedan od naprometnijih dijelova Tokija. Kroz Shinjuku stanicu dnevno prođe preko 4 milijuna putnika, tako da ćete u ovom dijelu Tokija doživjeti popriličnu gužvu na semaforima. Ipak, ovaj dio Tokija zanimljiv je jer nudi doista raznovrsne entertainment sadržaje, ima nekoliko ogromnih shopping centara u kojima će ljubitelji elektronike doći na svoje. Ja sam izgubio u jednom dućanu više od dva sata, htio sam kupiti cijeli hardveraj iz ponude, jer je većina stvari povoljnija nego kod nas.
Primjerice, najnoviji hard diskovi, kapaciteta 160 MB, dođu oko 900 kuna, a 17" LCD ekrani mogu se kupiti za oko 300 Eura.

Slično izgleda i Shibuya - čim stupite nogom van metro stranice, u oči vam upadnu ogromni displeji koji vas doslovce mame u shopping centre. Na Shibuyi sam čak pronašao i novi dres hrvatske reprezentacije, koji se prodaje po cijeni od 70 Eura.
Iako ima i prometnijih dijelova u Tokiju, ovdje sam imao prilike vidjeti nevjerojatnu gužvu na semaforu. na prijelaz preko ceste se čekalo u gomili, ali sva sreća da smo Balkanci pa smo se progurali u prve redove.

Tokijski Disneyland jedno je od najčešćih mjesta gdje zalaze japanski parovi i mladež općenito. Do tamo se vozite 15-ak minuta vlakom od Tokyo stanice, a kako ja ne bih sad opisivao sve što se tamo može vidjeti nudim vam link da sami pogledate.

Akasaka je zanimljiv dio Tokija, koji u 24 sata pokazuje dva različita lica. Po danu Akasaka nalikuje na supermoderni poslovni centar, no kad se spusti noć u ovom se dijelu Tokija stranac može sjajno provesti, uživajući u čarima tradicionalnog japanskog noćnog života.

... to be continued ...

- 15:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.06.2004., srijeda

PENIS Enlargment gdjegod se okreneš

Otvorim ja brand new adresu na Yahoo-u. I držim je stricly confidential.
Sutradan me dočeka e-mail naslova "How would you like PERMANANT penis growth rural ", a evo sadržaja:
------
You've heard about these pills on TV, in the news,
and online and
have probably asked yourself, "Do they really work?" The answer is
YES! IGF2 is a powerful erection enhancing product that will
create erections so strong and full that over time your penis will
actually grow as a direct result! If you would like a more
satisfying sex life then IGF2 is for you!

THE BENEFITS OF IGF2
1. Gain Up To three* Full Inches In Length!
2. Increase Your Peeeniiis Width (Girth) By 20%!
3. Stop Premature Ejaculation!
4. Produce Stronger, Rock Hard Erections!
5. 100% Safe To Take, With NO Side Effects!
6. Fast Priority Shipping WorldWide!
7. Doctor Approved And Recommended!
8. No Pumps! No Surgery!
----

Kud me prije nađoše šerloci jedni.

- 00:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.06.2004., utorak

Idemo "vatreni"!

4 dana preostalo do erupskog nogometnog prvenstva. Za mnoge će tada nogomet biti najvažnija stvar na svijetu, a sve ostalo će biti sporedno. Drago mi je d je Hrvatsku zahvatila pozitivna euforija, pri čemu je najviše doprijenio HRT koji se ovog puta doista studiozno priprema za praćenje europske nogometne smotre.
A mi smo doista ponekad divan narod. Na HRT-ovim stranicama čak je 49% glasača proglasilo Hrvatsku favoritom skupine, dok samo 6% njih daje izglede Englezima. Francuzi, bivši svjetski i još uvijek aktualni europski prvaci, dobili su pristojnih 39%.
Nema šta, odabir je

I ja sam u sportu uvijek optimist. Već sam se kladio u nekoliko pizza, večera, cugi itd. da će se Hrvatska plasirati u drugi krug. Svoj optimizam sam izrazio i na kladionici dakako. Dakle "vatreni", jebat ću vam sve po spisku ako ispadnete od nekih Engleza i Francuza.

A vi, trese li vas optimizam? Tko se hoće kladiti sa trapulom? :)

- 11:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Hehehe

- 11:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.06.2004., ponedjeljak

Kako do Tokija u 18 sati

Eto, podosta sam već pričao o Japanu, a sad mi se učinilo zgodnim podijeliti sa vama sadržaj jednog karakterističnog putovanja do Tokija, sa polazištem iz Zagreba.
Najvažnija misija prije puta u Japan je naoružavanje literaturom, novinama, CD/MP3 plejerom, križaljkama i raznoraznim drugim stvarima kojima se može prikratiti vrijeme u avionu. Ako ćete do Japana putovati tako da svakih 5 min. gledate na sat, dopizditi će vam do te mjere da ćete početi navijati za prinudno sletanje.

Zagreb start
Ustajanje rano ujutro i dovršavanje pakiranja, koje je počelo naravno samo dan ranije, da bi zbrka bila veća. Na aerodromu treba biti oko 8, 8.20, let je u 9.55), ako želite biti dobri putnici i slijediti nepisana pravila oko ranijeg check-ina u zračnoj luci.
Nakon uobičajenih procedura check-ina, kontrole putovnica, body checka, krećete na boarding i tu zapravo kreće pustolovina i druženje sa avionima koje će potrajati dosta.

Frankfurtski aerodrom
Let do Frankfurta traje sat i pol, tako da sam u Frankfurt stigao oko 11.30. Do tokijskog leta imao sam malo više od dva sata "lufta" (13.45 polazak), pa sam to vrijeme gubio po duty-free shopovima i ostalim dućanima po frankfurtskom aerodromu. Ono što vas tamo može zadiviti jest fenomenalna organizacija aerodroma, koji dnevno ima nekoliko tisuća letova, čime je ujedno i najprometniji europski aerodrom. Aerodromskog osoblja ima na bacanje, tako da se i mali Mujo bez problema može snaći, a za dobro snalaženje čak je i dovoljno pozorno pratiti strelice i natpise. Prvi put kad sam išao tamo sam mislio da ću se lako izgubiti, no zadivila me lakoća snalaženja po tako velikom aerodromu.
Dakle, po dolasku na aerodrom pametno se odmah otići chekirati za let, iako to možete napraviti i kasnije, neposredno prije leta, ako imate rezervaciju. Odlična je stvar to što se možete chekirati direktno na gateu (izlazu), gdje vas primaju na boarding, tako da je mogućnost kašnjenja na aviono zbog procedura nepostojeća.

Let do Tokija
A onda "najzanimljiviji" dio - let do Tokija koji traje oko 10 i pol sati. Ja uvijek putujem sa Lufthansom, što znači da mogu zaboraviti blejanje u zgodne stjuardese tijekom leta, jer takvih nema. Važno je vrlo tko sjedi do vas, jer ako sjedite do koridora, a osoba do vas ima bolestan mjehur, fino ćete se zabaviti do Tokija (a upravo mi se to dogodilo, tako da znam što govorim).
U avionu dosada počinje jako brzo gristi, tako da ja odmah krenem sa čitanjem knjige. Nakon ručka bacim oko na TV raspored - do Tokija se puštaju 3 filma u nizu, većinom iz reda novih hitova.
Ponekad se uspije sklopiti oko na koji sat, ali ako imate situaciju sa problematičnim mjehurom na sjedalu do, onda je bolje usredotočiti se na filmove i knjigu. Moj prvi let do Tokija je obilježilo buljenje u sat svakih 5 min., a to je pogubno na ovako dugim letovima. Zato, ako ne možete spavati, bolje je da imate nešto pametno što bi mogli raditi, inače ćete ispaliti na živce.
Kada stigne japansko jutro i jedno 2h preostanu do destinacije, onda se lakše diše. Odradi se doručak, te se prati na displeju kako se avion približava destinaciji. Nije pametno zaboraviti ispuniti papire za imigracijsku kontrolu, a upute za popunjavanje nalaze se u džepu od sjedala.

Narita
I nakon putešestvije duge 10.30 sati stižete u Naritu, gradić koji je poznat jedino po toj zračnoj luci. Lokalno vrijeme pokazuje 7.50, ljudi su orni i čili, a vi smoždeni totalno. Eh sad, prvo o čemu razmišljate jest tuširanje i krevet, ali postoji jedna mala, ali važna kvaka - vremenska razlika oliti timezone. Ja običavam ubiti oko kratko, čisto da se odmorim malo, a onda pravi spavanac odraditi navečer, kako bih odmah uhvatio japanski ritam.
Iz Narite do Tokija se može stići željeznicom ili autobusom (autocestom), a taj dio vas dođe od 20 - 40 Eura, ovisno o vrsi prijevoza. Možete odabrati Skyliner koji je malo skuplji, možete ići Limusine busom koji također nije jeftin, a možete uzeti Narita Express vlak koji je najjeftiniji i možda 15-20 min. sporiji od Skylinera.

Tokyo
Uz malo sreće u Tokiju ste oko 10.00 po japanskom vremenu. To bi značilo da je od Zagreba do Tokija potrebno oko 17,18 sati, ovisno ponajviše o tome koliko čekate avion u Frankfurtu. Međutim, tu priči nije kraj jer sve ovisi o destinaciji na koju idete. Primjerice, ako idete u neki hotel, imate još gnjavažu metroom koja može biti sastavljena od brojnih presjedanja. Onome tko dopizdi vozikanje može uzeti taksi, ali onda je bolje nek pripremi novčanik, i to ne one sitne jene nego one malo veće, papirnate. A u tokijskoj gućvi taksimetar i dalje neumoljivo okreće brojke, uz što se i polako počne okretati želudac i putniku, jer cifra se penje i penje.
No, kad jednom dođete do svoje sobe, onda ćete odahnuti punim plućima. I reći "jebote, što je meni ovo trebalo". No, nakon odmora biti će "Konban wa Tokyyooooo!!!!"

- 10:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.06.2004., subota

I Seve je ljudsko biće, lešinari jedni

Baš se mislim jučer i danas da li uopće da na pišem nešto o Severini i aferi koja je glavna tema na Internetu već danima. Nekako sam mislio u ovoj stvari sačuvati svoj sud za sebe, ali kako već imam blog onda to i jest mjesto da iznesem svoj sud o cijeloj priči.
Mi smo nacija sramotnih lešinara koji nemaju pametnijeg posla od čeprkanja ruševina nečije intime. Jadan je i kažnjiv postupak svih medija koji su na ovaj ili onaj način doprinijeli širenju video snimke Sevinog seksa, a pritom najviše mislim na index.hr, koji stranice ne gradi na kvaliteti, već na senzacijama koje ugrožavaju ljudske sudbine.
Ne vjerujem da se itko od pohotnih drkadžija sjetio činjenice da je Seve trudnica kojoj ovakvi stresovi ozbiljno mogu naškoditi. Vidite, o tome ja mislim, kad se sjetim Sevinog videa. Koliki je horor ta žena proživjela posjlednjih dana to samo ona zna, dok 90% muške populacije u Hrvatskoj slini na snimci njenog seksa, koji je niti razvratan niti nastran. A naše dične žene raduje činjenica da je Seve razotkrivena kao jedna jeftina drolja, što bi je trebalo detronizirati u očima muškaraca. Pitate li se kakav bi vaš život bio sutradan nakon objave takvog materijala, kojeg će gledati i vaši prijatelji, obitelj, poznanici, ali i totalni anonimusi koji će vas prepoznati jednog dana u dućanu i upirati prstom, jer sve što ste napravili u životu neće biti bitnije od činjenice da ste se pojebali pred kamerom i da je to vidjela cijela javnost.

Ja film nisam vidio, iako sam primio barem 20 poziva vezanih isključivo uz Sevinu ševu. Dobar pornić rado ću pogledati, ali neću se spustiti na nivo bijednog voajerstva nad osobom čije je zdravlje bitno narušeno ovom aferom. Budite pozdravljeni, a onima koji se iživljavaju nad Sevinim video želim da im budućnost donese jednako stanje kakvo Seve prolazi ovih dana.

- 16:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Vodič kroz carinu: Kako predići paket u 4 dana

Opet ja i carina. Dođa mi paket iz inozemstva, na osobno ime.
Riječ je bila o gratis majicama. Kako funkcionira ova država jasno se vidi na ovom primjeru - bila su potrebna čak 4 dana da bih ja pobjedonosno napustio prostore Pošte i carine, sa trofejem u obliku jednom običnog paketa.

Dan Prvi
Dobijem ja od Hrvatske Pošte obavijest da mi je stigao paket i da ga trebam podignuti u Branimirovoj, soba 15, srednji ulaz.
Zaputim se ja tamo, parkiram se nadasve nebulozno, taman nadomak paučine, ali nema veze. U sobi 15 mi čudno pogledaju papirić koji sam donijeo, pa me pošalju na carinu, kojih 100 metara dalje. Dođem ja na carinu oko 10 do 10, kad ono pauza, koja formalno počinje od 10. Ajde dobro, preparkiram u međuvremenu auto, izjebem im sve po spisku 467 puta i vratim se nazad na šalter 4.
Na šalteru mi tip, ugodnim riječima namirisanih svježim špekom i kapulom, kaže da ne kuži zašto su me poslali tu, ali da se odem javiti na kat u sobu 42.
Dođem ja na kat, kad ono nema sobe 42. Upitam ja tipa koji radi na tom katu, a on kaže da nije čuo za tu sobu. Nakon potrage pronađemo mi tu sobu 42, odmah pored sobe 48a, kako logično, stvarno sam glup.
Pokažem ja tu svoj papirić, a teta mi kaže da joj nije jasno zašto sam tu, ali kad sam već došao kaže da će mi pomoći. Ne zaboravimo da sam ja već lagano kuhao, jer sam vidio gdje to sve vodi.
Eh, kaže potom teta da se paket zagubio na putu od carine, pa da ja fino odem doma a oni će mi javiti kad uđu u trag paketu. I fino ti se ja pokupim uz pasmater rečenice.

Dan Drugi
Nakon nekoliko telefonskih poziva zaključih da mi je dosta da me vozaju od jednog broja do drugog, pa odlučim skoknuti do carine da se to napokon riješi. Pođem ja fino do gospođe u sobi 42 kojoj sam ostavio onu potvrdu, no kako u sobi nije bilo nikog prošetam se malo po katu, te naletim na poznanika koji radi na carini. Kaže majstor da ćemo sve riješiti u momentu, odvede me do šefice koja je u međuvremenu bila upoznata sa slučajem. Kaže meni šefica da je paket pronađen, ali da je njegova vrijednost 200 USD (sadrži majice) i da je poslan na osobno ime, što pak znači da se mora ispuniti Jedinstvena carinska deklaracija. Ja sam znao da će biti potrebno platiti neki novac i kažem da je sve ok, da samo želim podignuti paket i da mi kažu kolika ta priča dođe i točka.
Šefica i moj poznanik na kraju zaključe da je najbolja da kontaktiram pošiljatelja te da on pošalje faks u kojem će pisati kako je roba poslana obrtu kojeg vodim, a na taj način ću platiti samo carinske pristojbe (cca 300 kuna). S obzirom da je pošiljatelj Kanađanin, koji vremenski 7 sati kaska za nama, pokupim se ja doma i odgodimo podizanje paketa za sutra.
Naravno, ne propustim izjebati sve po spisku i špediteru i carinicima, koristeći poprilično decibela.

Dan Treći
Pristignem ja u poštu sa faksom od Kanađanina, sve po PS-u kako su mi i tražili. Šefica to pgleda, kaže da je ok, ali da će paket morati proći i tržnu inspekciju jer je riječ o odjeći. Pitam ja još jednom carinike koliko će ta priča doći, a oni meni odgovore da pripremim oko 300 kuna. Ja ponio 500 za svaki slučaj.
Eh, nakon što smo prošli nekoliko soba sa paketom i par kontrola, uputi me moj poznanik, u dogovoru sa šeficom, u otpremništvo Pošte gdje bi se trebala popuniti carinska deklaracija. Tamo mi tip kaže da sam pogriješio što paket dižem na ime firme, te da sam trebao sve podignuti osobno, u 5 min. gnjavaže (?!). Ja lagano popizditis, pozovem poznanika da dođe i njih dvojica se žestoko posvađaju oko propisa. Svađa stigne i na višu instancu, pa carina odluči da paket treba proći sve žive kontrole, da će sve raditi po PS-u sad.
Ishod: 560 kn carini, oko 350 kuna za usluge špedicije, te 50 kuna za ležarinu paketa.
S obzirom da sam ponio "samo" 500 kuna, te da ne prihvaćaju kartice, napustih i po treći put prostorije carine bez svog paketa.

Dan Četvrti
Stižem u carinu nakon plaćenih iznosa, naoružan bazukom, motornom pilom i oklopnim vozilom.
Pokažem da sam sve platio i istaknem da ne želim više čuti ni jednu jedinu riječ o propisima, carini, špediciji ili bilo čemu drugom. Nakon 15 min. sredi se papirologija i ja dođem do Paketa.
Paket. Napokon. Yeah.

Najviše me u cijeloj priči smetala činjenica što se tamo nije našla ni jedna normalna osoba, koja bi točno objasnila što se događa i što je potrebno napraviti da bi se paket preuzeo. Sve se na kraju svelo na prebacivanje loptice od sobe do sobe, a loptici je lagano dopizdilo.
Jebe lud zbunjenog tamo, doista.

- 09:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

03.06.2004., četvrtak

Iritantna porukica AdminMaxa

Znate što, kužim ja da se događaju zastoji u radu Blog.hr-a zbog visoke posjećenosti, opterećenosti baze podataka i tko zna čega sve ne. Ali ide mi lagano na qrac porukica:
"Uh-huh! Could not connect to database system."
Predlažem da se to promijeni u nešto što će bolje oslikati nastalu situaciju tipa "e kurac majstore, ne možeš se sad spojit" ili "uh-huh jebote neće ići, nešto nam je opet riknulo" ili pak nešto tipa "uh-huh Pušiona opet blogeri naši jadni".
Nije mi neka inspiracija, ali ovo sam ionako napisao čisto da vidim imate li vi kakvu dobru ideju, pa da to lansiramo našim adminima.
Uh-huh počinje mi serija, odoh.

- 00:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.06.2004., srijeda

Ajmo dvije šale nabrzaka

Pošalica No.1
Joj ovu legendarnu jednostavno moram podijeliti sa vama. R.Š. (27) se prije jedno 10-ak godina našao pred pločom odgovarajući na pitanja iz hrvatskog jezika.
Profesor ga priupita sljedeće: "O kojem dijelu Zagreba je govorio Šenoa, kada je spominjao top"?
Stiže brzi odgovor spomenutog R.Š.: "O Topčideru!"

Pošalica No.2, točnije vic
Ide Mujo u Englesku i žali se Sulji na aerodromu kako se on neće uspjeti ni pomaknuti sa aerodroma jer ne kuži engleski. Kaže Suljo "bolan Mujo ne brini, ti samo njima sporo i razgovjetno izgovaraj i to ti je to, nema greške."
Stigne tako Mujo u London i ide pozvati taksi, pa vikne "Mo-lim, ta-ksi" i stigne fino taksi. Zadovoljni Mujo kaže taksistu "Do-bar dan, odve-dite me mo-lim do ho-tela Hil-ton" i taksist čuje "Hotel Hilton" te odveze Muju do Hiltona.
Na recepciji Mujo kaže: "Do-bar dan, ja sam Mu-jo iz Gor-njeg Va-ku-fa. Im-am re-zer-vi-ra-no."
Odgovara recepcionar: "Do-bar dan, ja sam Ha-so iz Do-njeg Va-ku-fa. Do-bro nam do-šli."
Mujo: "Ha-so bo-lan, za-što on-da pri-čamo na en-gle-ski"?

- 21:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.06.2004., utorak

Vidi sliku

So, miču li se krugovi na slici ili ne? Aaa .. miču se, miču se. Ali zapravo i ne, jer je riječ o zanimljivoj optičkoj iluziji. Ovo nije animirani gif, ako sumnjate u to fokusirajte svaki krug posebno, pa ćete vidjeti da je zapravo statičan. No, ovi drugi krugovi vam se tada i neće činiti baš statičnima :).
Mene ovo zabavlja ko majmuna banana, pa sam htio to podijeliti sa vama.

- 21:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ulazak vlaka u metro stranicu

Inspiriran starim filmom "Ulazak vlaka u stanicu" gotovo da sam izgubio glavu snimajući ovaj kadar u tokijskom metrou. Ajde nije baš bilo tako pogibeljno, no ipak je nesvakidašnje naći se gotovo oči u oči sa jurećim vlakom.
Oprema nije bila Bog zna što, Olympusova Camedia sa 2 milijuna megapiksela, ali ipak sam se odlučio na pothvat. Stajao sam prilično blizu ruba i definitivno sam osjetio nalet adrenalina kada je vlak uskrsnuo iz tame. Napravih klik i hitro se pomaknuh, na oduševljenje nekolicine pomalo zaprepaštenih Japanaca.

- 10:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30