Ovaj sam vikend proveo u Slavoniji i Baranji, što ne miriši na neki veliki turizam ali je za mene bilo daleko više od obične posjete. Naime, posjetio sam Baranju i sela u kojima živi moja rodbina nakon punih 15 godina. Vidio sam i Osijek u kojemu sam bio zadnji put 1994. godine, a po prvi put sam bio i sa one strane Dunava nakon rata. Zamislite to, bio sam u Japanu 4 puta u zadnje dvije godine, a u Baranji nijednom.
S obzirom da mi je destinacija bila Suza, baranjsko selo na cesti Beli Manastir - Batina, put me vodio autocestom prema Slavonskom Brodu, pa onda cestom prema Đakovu. Od Đakova sam se zaputio prema Osijeku, gdje sam se zaustavio kod poznate Tvrđe, kako bi malo prošetao u dobrom društvu. Nisam 10 godina bio u Osijeku, tako da su za mene mnoge stvari bile nove.
Jako mi se svidjela prekrasna šetnjica uz Dravu, između dvaju mostova prema Belom Manastiru i novog mosta u blizini hotela "Osijek". Taj je dio tako dobro sređen, da ga se mogu posramiti šetnjice u većini dalmatinskih gradova, a sasvim sigurno i jarunska šetnjica.
Ipak, srce je brže zakucalo kada sam prešao most preko Drave, zaputivši se u smjeru Batine. Vozeći sporo kroz taj kraj prisjećao sam se vremena kada sam sa roditeljima pičio istim putevima, u nekim drugim vremenima. Od 1990. te su ceste bile jedino u mojim sjećanjima, u uspomenama na kraj koji je nekada bio toliko živahan, a danas izgleda potpuno drugačije.
U nevinim dječjim očima sve izgleda drugačije i ljepše, to je istina koju sam znao i prije ovog puta.
Kada smo došli nadomak Kneževih vinograda, malog mjesta na cesti Beli Manastir - Batina, već smo bili vrlo blizu Suze, za koju me vežu lijepe uspomene i koja je ovog puta bila moja baza odakle sam posjetio sva bitnija mjesta. Kneževi vinogradi (mađ. Herceg saloš) su poznati po vinariji (gle čuda!) koja je prije rata radila punom parom, pa je ovo mjesto gospodarski bilo vrlo snažno. Danas se još uvijek ovo mjesto oporavlja od ratnih posljedica, kao i cijela Baranja koja se diže sporo poput nokautiranog diva.
Po izlasku iz Kneževih vinograda usporio sam na 60 km/h i uživao u prekrasnoj divljoj prirodi koja obilježava put do Suze. Nakon 5 minuta sam ugledao dobro poznatu tablu na kojoj je pisalo Suza (mađ. Csuza - Čuzo), što je značilo da sam nakon trosatne vožnje iz Zagreba stigao na odredište. Suza se u posljednjih 15 godina dosta se promijenila, u nekim dijelovima se pomladila, u nekima pak ostarila, ali svakako izgleda drugačije nego što sam je pamtio. Nakon početnih nesigurnosti prepoznao sam put do kuće svoje rodbine u koju sam ušao ponovno nakon toliko dugo vremena. Te večeri nismo pričali o onome što je bilo, već smo se gledali sa radošću i pričali o veselim temama, a priču smo začinili izvrsnom slavonskom šunkom, kobasicama i dobrim rizlingom, tako da sa sam zaspao kao beba.
Od ranog jutra planirao sam posjet Batini, mjestu u kojem je dio moje obitelji dosta dugo živio, zatim Belom Manastiru gdje sam nekada prije zimovao, a po prvi put nakon rata sam se odlučio i na posjet Bezdanu, srpskom selu sa druge strane Dunava.
Dojmovi koje sam ponio sa tih mjesta su bogati, a moći ćete ih pročitati u nastavku ove moje osječko-baranjske šetnjice.
Post je objavljen 28.06.2004. u 23:10 sati.