Baranjsko jutro u ovo doba godine miriše novim životom. Vinogradi se obrađuju, vinova loza je polako iznjedrila svoje plodove. Ovo je doba žetve, vitalno razdoblje za ravničarske krajeve, koje ima značenje turizma u Dalmaciji. Kombajni po poljima rade punom parom, a kaminoni prevoze uljanu repicu, ječam i druge kulture u obližnje silose.
Dan se u Baranji započinje dobrim obrokom, pa samo i mi tako navalili na domaću šunku, kobasice, domaća jaja i razno povrće netom ubrano iz vrta. Seoska hrana ima tako drugačiji, zdraviji okus, tako da me ni ne čudi što je vaga pokazala 98.7 kg po dolasku iz Baranje. U Slavoniji i Baranji se uvijek dobro jelo, gdjegod se pojaviš režu se šunka i kobasice, toči se domaće vino, a konzumacija se podrazumijeva jer se domaćini u suprotnom uvrijede.
Nakon obilnog doručka sjeli smo u auto i krenuli prema Belom Manastiru. Naziv Beli Manastir potiče od mađarskog naziva Peel Monoštor (tako se čita) i nekad je bio dio mađarske pokrajine Baranje. To je gradić od 10-ak tisuća stanovnika, a poznat je po tome što je u njemu smješteno Belje, tvrtka sa najbogatijom poljoprivrednom tradicijom u tom području. Beli Manastir danas se polako oporavlja od rata, ali još će proći puno vremena kada će ovaj, nekad gospodarski razvijeni gradić, ponovno stati na stabilne noge.
I tako sam, nakon punih 15 godina, ponovno sjeo na belomanastirski trg, ispijajući Jelen-pivo u društvu rodbine i prijatelja. Prije rata sam svake godine dolazio u Beli Manastir, tako da su brojni detalji budili uspomene iz djetinjstva. Ljudi se u 15 godina promijene jako puno, tako da me gotovo nitko od prolaznika nije prepoznao iz prve, no za mojim stolom su bili i službeni predstavljači koji su svoju dužnost čak i preozbiljno shvatili.
Ljudi u tom kraju teško žive i to je jedna od prvih tema koja se pokrene u običnom razgovoru. Posao je još uvijek luksuz, tako da većina ljudi živi od socijalne pomoći i mizernih penzija. Tragedija je to što je alkohol izuzetno jeftin, tako da ljudi depresivnost tope u bocama pića. U kafiću veliko pivo dođe 7 kuna, "malići" 3 kune, a na crnom tržištu domaći se alkohol može dobiti po doista smiješnim cijenama.
Prije nego što nas je okupljeno društvance počelo zaražavati depresivnim i crnim raspoloženjem, platili smo račun i u istom sastavu sjeli u auto. Krenuli smo prema Batini, prekrasnom mjestu na Obali Dunava, u koje smo stigli nakon 20 minuta vožnje. Posljednji puta sam u Batini bio negdje 1986. godine, a u cijeloj ovom baranjskom izletu najviše sam se radovao upravo posjetu Batini.
Prva postaja nam je bila poznati batinski spomenik koji se uzdiže na brdu povrh Batine, sa kojeg je pogled prekrasan. 29-metarska "Julka" podignuta je u čast Crvene Armije i probijanja srijemske fronte 1944. godine, a izradio ga je Antun Augustinčić. Sa tog mjesta vide se jasno Bačka sa druge strane Dunava, Mađarska, te dio Baranje.
Taj kraj može imati veliku emocionalnu vrijednost, ali zato je materijalno potpuno obezvrijeđen. Vikendice povrh Batine prodaju se i za 5000 Eura, a svaka treća vikendica ima tablu "prodaje se".
Mišljenja sam da je to dobra investicija za one koji su u mogućnosti uložiti neki novac i čekati bolja vremena, koja će sigurno doći i u kojima će zemlja imati veću vrijednost.
Baranjska sela su vrlo slična, većinom koncetrirana oko jedne glavne ulice koja se proteže od početka do kraja mjesta. Slična je i Batina, do samog središta smo se spuštali samo jednom ravnom ulicom. Kada smo izašli iz auta u središtu Batine, počeli su me obuzimati različiti osjećaji. Prisjećao sam se mjesta na kojima sam se preko zimskih praznika igrao sa svojim rođacima i prijateljima. U drugom trenutku već sam vidio svoju pokojnu baku kako odlazi u obližnju trgovinu. Gledajući Dunav prisjetio sam se ribarenja kroz igru, te raznoraznih brodova koji su prolazili tim područjem.
Batina je danas jedno tužno i usnulo selo. Rat je ovo područje osiromašio do krajnjih granica, ljudi su masovno napustili ovaj kraj u potrazi za boljom budućnosti. Nekadašnja livnica alumunija je zapošljavala 350 ljudi, a danas jedva i radi. Ribe je nestalo, tako da su batinski ribari napustili ovo selo ili rade nešto sasvim drugo. Zapošljavanje u obližnjem Osijeku za ove je ljude postalo gotovo nemoguća misija, jer svakodnevno putovanje vlakom na posao u Osijek mjesečno dođe više od 1000 kuna, a poslodavcu se ne isplati snositi te troškove.
I dok slažemo dijelove tužnog batinskog mozaika danas, prisjećam se vremena kada je ovo isto mjesto živahno cvjetalo. Sjećam se kirbaja, fišijada i raznih drugih događanja, sjećam se nasmijanih i srdačnih ljudi. Sve su to uspomene na ono što je nekada bilo, na nešto što se neće vratiti ...
Šetajući obalom Dunava pogledavao sam preko obale, u Bačku. Jednom sam prešao batinski most u vrijeme dok je spajao Hrvatsku i Bačku. Sad je bilo vrijeme da prijeđemo istim mostom danas, kada ih razdvaja. Sa tugom u srcu, ali i sa zadovoljstvom što sam ponovno bio na mjestu za koje me vežu tako sjajne uspomene, zaputili smo se prema graničnom prijelazu.
O događajima sa one strane Dunava čitati ćete u sljedećem, posljednjem nastavku ove baranjske pričice.
|
