translator goes berserk

ponedjeljak, 26.06.2006.

MOTEL NIAGARA

Danas imam krizu identiteta: skužila sam, po n-ti puta, da pola života ponavljam i parafraziram tuđe riječi (samo na nekom drugom jeziku). Ili ih prepisujem i sažimam (opet na drugom jeziku), a katkad ih i iskrivim (nenamjerno, jer kad Indijac kaže 'fiskal', meni je to najprije 'fiskalno', a tek nakon trećeg ili četvrtog puta i potpune nepovezanosti s temom skužim da bi moglo biti 'fizikal'). Kad me spuca takva kriza, odmah poželim napisati nešto svoje. Često ne uspije od prve. Ni od pete. Al barem mogu potpisati i formu i sadržaj, što se ne događa prečesto.

Osim tragičnih promašaja filmske produkcije, od kojih je tragičnija jedino činjenica da ih neke televizije kupuju i serviraju svojim gledateljima u top-terminu, zapadne mene i pokoji kvalitetan filmić. Najdraži su mi oni neprevisokobudžetni, a kvalitetni, s dobrim glumcima i pričom koja drži vodu. Ako se tome pridoda neka nelinearna fabula i malo mementovske kombinatorike, uspjeh na mojoj top-listi zajamčen!

Wendersov me Million Dollar Hotel razočarao – dvije do tri fabularne linije viška, nadasve neuvjerljiv Mel Produhovljeni Gibson i zaključne sekvence kojih se više ni ne sjećam, što vjerojatno znači da su me se (odnosno nisu) dojmile kao prosječne. Sountrack sam nabavila, jer obožavam sountrackove i volim U2, i poslije ga isticala kao highlight filma (iako Wenders nipošto nije stao uz bok Tarantinovu izboru glazbe, ali jedan je Quentin). Razmišljala sam o ideji – Wim nije izmislio jedinstvo mjesta i vremena i parcijalno jedinstvo radnje, ali hotel kao sjecište sudbina, neka sredina i kraj koja okuplja početke različitih profila ljudi i raznolikih sudbina, uz neku edgaralanpoovsku razradu ideje zgrade koja je odraz ličnosti – ima tu još dovoljno potencijala i varijacija da se koncepcija ne nazove ofucanom. I nabasam ja na sličnu, ali uspjeliju priču – odnosno, bolje rečeno, ona nabasa na mene.

Niagara Motel naslov je filma, i upišete li to u Google, nećete dobiti previše informacija. Godina proizvodnje 2005., imena glumaca don't ring a bell (barem meni nisu poznata). Priča vrlo jednostavna: turistima poharani slapovi Niagare i otrcani motel i kafić kojemu je vlasnik histerični galamdžija, Srbin Boris, i njemu potčinjena kći Sophie. Svi negativci od Đevđelije do Rusije u američkim se produkcijama zovu Boris (sigurna sam da Šerbedžija nije samo u Snatchu glumio Borisa!). Ovo je kanadski film, ali po rečenome ne odstupa!

Likova je podosta, ali nipošto nisu plošni. Tu je mlada konobarica koja je pobjegla od nevolja kod kuće, nakon što joj je muža, pustolova i ekstremnog sportaša, pojeo medvjed. Svi su lud za Lorette – lokalni svodnik i sitni kriminalac, prodavač klamerica i bivši prijatelj bivšega muža. Denise i R.J. su bračni par bivših delinkvenata koji se bore da vrate skrbništvo nad djetetom, a Henry i Lily, sredovječni par, u drugoj sobi (apartmanu za mladence sa srcolikom kadom) pokušavaju spasiti svoj brak i stil života koji je ugrožen time što je Henry ostao bez posla. Tu je, naravno, i lokalna kurva Sandy, koja živi preko puta puritanke Lily i koja je zrcalni odraz neovisnosti i samouvjerenosti koju Lily želi, ali nema muda za nju platiti. Na kraju, ali ne i manje važno, Phillie je onaj koji je sve to iskusio, okusio, prožvakao i više puta ispljunuo: pijani domar je pripovjedač i kaleidoskop kroz čije staklene oči naizmjence gledamo isprepletene sudbine. On je deus ex machina u nizu komičnih situacija, od kojih su neke oštro ironične, a neke dostojne kadrova braće Farelly i Petera Berga.

Glumci su sjajni, i kad priča sklizne u patetiku i deja vu, upravo sjajna izvedba izvlači stvar. Ili možda meni samo posebno odgovara britka ironija i do suza smiješne situacije kojima je u podlozi tragedija i svjetska bol, ali ne ona romatičarski otrcana, već životna, koja je prava samo dok je osjećaj, a čim je pretočiš u riječi bilo kakve vrste, pretvara se u prvorazrednu ljigu. Sountrack je oskudan, ali vrijedan i sjajno usklađen sa kadrovima u kojima slika dominira nad bilo kakvim riječima: Could it Be Real, Right Back Where We Started From (u duhu poante) i moj kolačić madleine, stvar koja se zove, mislim, What a Difference a Day Makes (twenty four little hours...), koja me uvijek sjeti na bakin crno-bijeli televizor i reklamu koja je na mome bila crvene i plave boje (ili ju je moja Mini-me obojila tim bojama), a više se ne sjećam što je točno reklamirala zgodna dugokosa teta s crveno našminkanim usnama – cigarete (tada se još moglo) ili parfem (da nije Charlie?)

Imate li kablovsku TV, potražite film na programu HBO-a, a u protivnome, nabaste li kad na njega, ili on na vas, pustite da vas osvježi. Isplati se.

27.6.2006. 13:47 h

APDEJT:

Surfajući u potrazi za pjesmo i reklamom, naišla sam na zanimljiv topic na forumu. Htjela sam reći da se to zove uspješna reklama, ali prije je to uspješan redatelj - reklame se svi sjećaju, ali s proizvodom zapinje. Zanimalo bi me što marketinški stručnjaci imaju reći na tu temu.

četvrtak, 22.06.2006.

RIJEČI TJEDNA

DISPOZICIJA

Čula sam je, brat bratu, šesnaest puta prošli tjedan. Ku'š jedva čekam godišnji, ono. Sutra idem, boli me briga, kuš, za sve, niš me ne zanima, neću ja njima tu stalno bit na dispoziciji! Nisam baš dobro shvatila, al nisam zapitkivala tetu na pilatesu da mi podcrta subjekt i predikat i odredi odnose između primarnih i sekundarnih rečeničnih dijelova.

Promijenili smo kombinaciju koja omogućuje bolju eksploataciju svih vještina naše institucije, a novost je da je Olić sada na dispoziciji. Kaže Cico Kranjčar. Jel to neki nogometni žargon za koji sam ja truba? Budući da me jezik kao fenomen zanima, odoh pitati ljude koje se u to kuže (Sigurno ste primijetili da stalno pišem da pitam za informaciju ljude koji se u nešto bolje kuže. Ne samo da to pišem, ja to stvarno i radim. I bilo bi mi drago da i mene nekad ljudi pitaju za stvari koje znam bolje od njih, a ne da mi još i objašnjavaju moj posao). I doznam da nema dispozicije u nogometnom žargonu kao takvom.

Za sve ljubitelje internacionalizama i anglizama tužna vijest: anglizam s nakalemljenim –izmom ili nekim drugim nastavkom ne postaje internacionalizam, a bogami ni legitiman dio hrvatskog leksika. Osim što biti na dispoziciji NE ZNAČI ISTO ŠTO to be at smb's disposal iliti biti na raspolaganju, ne postoji involviranost na mjestu uključenosti i upletenosti, a aprecijacija je porast vrijednosti jedne valute izražen tečajem druge valute, A NE izraz poštovanja prema nekoma (appreciation). Nije ni čudo što puristi iz akademskih krugova divljaju uslijed ovakve poplave nepostojećih tvorbi koje postaju odlika nekog hoh-govora, nekog kvazi-intelektualizma, i uvlače se u jezik dok ne postanu normalne. (Oprostite, ali iako sam nakon svoga POSTA više puta na Otvorenom čula o 'diskografskoj etiketi' i 'novim ulazima', još se nisam navikla. A mislim da ni neću. Meni je to bio i ostao doslovan prijevod koji se uvriježio do te mjere da je postao normalan hrvatski naziv.

VODORIGA

Super mi je ta riječ. Kad nađem gargoyle u engleskom tekstu i trebam to prevesti, pravo se oduševim što imamo ekvivalent i što je tako ilustrativan i precizan. Te groteskne figurice uvijek tražim visoko na fasadama, mada mnoge od njih služe za ukras, a ne za odvod kišnice s krovova, a mentalna slika koja mi bljesne u glavi kad pomislim na vodorige jest kadar iz Zvonara crkve Notre-Dame (jel Quasimodo visio s neke vodorige ili se varam?)

Nijemci to praktično i nemaštovito zovu Aussgus (odvod, jelte), a mislim da postoji i neki Wasserspeier ('pljuvač vode'). Da i danas postoji takav sustav odvodnje, trebalo bi osmisliti neku signalizaciju u stilu 'ne stoj ispod vodoriga', u trokutu. Ili krugu? Davno sam polagala vozački.


SELJAČKI I SEOSKI

Prevodim neku seriju s elementima kulture američkog juga. Svaka druga riječ im je country. In the country, country bread, country meals, country songs. To njihovo country je ekvivalent onom našem kad kažemo da Anđa Marić ima pomalo ruralno ime, a nikako seljačko. Pa sam malo razmišljala o konotacijama i već spomenutim mentalnim slikama koje neki pojmovi izazivaju. Kad osobi sa sela kažeš da je seljak, to baš i nije kompliment. Ta je riječ neutralna jedino u kontekstu Plodova zemlje i Hrvatske seljačke stranke. I u romanima Janka Matka.

Pridjev seljački već ima širi spektar konotacija, od kojih je opet većina negativna. Diskutabilan je i pojam seljačkog turizma (koji meni zvuči okej), ali čula sam i raspravu da ga nijedan ugostitelj koji drži do sebe ne bi stavio u svoju brošuru ili na web stranicu. Ali je zato seoski okej. Ja sam za seljake i za seljački. Valjda sam seljanka u duši.
A za angliste i lingviste u duši, malo zabavnog štiva.

nedjelja, 18.06.2006.

VODIČ KROZ VEMILSKU GALAKSIJU

Kad mi treba neka od računalnih, hardverskih ili softverskih komponenti, raspitam se kod frendova koji o tome više znaju. Uzmem savjete u obzir, a onda surfam u potrazi za povoljnijim opcijama i idealnom omjeru cijene i kvalitete. I internetska me putanja često odnese u Ve-mil. Vrlo pristojne i pregledne web stranice i vrlo povoljne cijene, plus činjenica da mi njihov zagrebački središnji prostor nije daleko od doma, te je dostupan i s dovoljno parkirnih mjesta, plus to da ja doista tamo odlazim s ciljem da kupim određeni artikl, a ne da se šećem po prostranu dućanu i pijem kavu u susjednom bircu, i da u džepu imam novac kojim ću to ODMAH platiti - ne čini li vam se to kao nimalo komplicirana situacija idealne robno-novčane razmjene, od koje će profitirati obje uključene strane? Ali ne! To vam izgleda, iz moga opetovanog iskustva, ovako:

Isprintam doma što mi točno treba, s nazivom, brojem artikla, cijenom i kompletnom specifikacijom i dođem na jedan od info-pulteva. U utorak u podne, u radnom vremenu većine ljudi, da ne bi bilo zabune da je bila neka subotnja jutarnja gužva. Dobar dan, trebam TO i TO. Aha, ovaj, samo malo... Vidim da su dečka tek zaposlili i da pojma nema, ali nije on kriv. A ja nisam oštrokonža pa ću pričekati. Trebalo je 10 min da utvrdimo da artikla nema. Može li se naručiti? Moram provjeriti. Može. Koliko treba da stigne? Moram provjeriti. Sutra može biti tu. Dobro, ja bih naručila. I onda je krenulo... Ne može naći narudžbe. Pa nema moje podatke. Pa ne stane matični broj. Pa zove starijeg kolegu koji ne šljivi situaciju. U međuvremenu još četvoro ljudi čeka iza mene dok on petlja po tastaturi. Dođe mi da ga zamolim mogu li si ja sama sastaviti ponudu, ali prošlo je tek 20 minuta, pa dobro, mogu još malo pričekati. U međuvremenu dvojica starijih kolega ulijeću jadniku na isti komp 'samo trenutak, da nešto vidim' i poremete dugo slaganu koncepciju. I ostave mu još mušteriju do dvije. Pola sata. Već mi je lagano dosta i odlazim po drugoga gospodina i molim da mu pomogne. Naravno, opet ja moram objasniti sve što sam ovome prije objasnila, dati podatke peti put, matični broj sedmi put. Nije mi teško, samo da završimo već jedanput. Nakon dobrih 45 minuta ponuda je gotova. Niti sam ponudu a)dobila na mail b)dobila broj ponude, što će me poslije, kad sam došla to preuzeti, svi pitati c) mogu nazvati, ako hoću, da vidim jel to stiglo, a trebalo bi sutra. Kad? Pa tijekom dana...



Nije mi se žurilo, pa sam im dala tri dana. (isto bi bilo i da mi se jest žurilo, vjerojatno). Nazvala da vidim jel stiglo. Jest, ali nema rezervacije na moje ime na tome pa je bolje da se požurim (?!?!). I ništa, sjedam u auto, i žurim se. Kredit, preuzimanje, blagajna, informacije... Milijun ljudi i milijun pultova, ali sudeći po ostalim kupcima koji bezidejno lunjaju od jednog do drugog, zaključujem da nisam jedina koja ima problema sa snalaženjem u tom prostoru. Odem na info pult i pitam. Pošalju me na preuzimanje. Dođem tamo i objasnim. Čekam 5 minuta. Pošalju me da platim pa da se s papirom vratim. Čekam na blagajni. Tražim R1. Pošalju me da pitam na drug pult kod ovoga za preuzimanje. Dobijem papir koji nosim na preuzimanje. Čekam preuzimanje 15-20 min (doduše, trebalo je nešto sastaviti, ali rekli su mi da je to čas posla. A nije mi prvi put - znam njihovih čas posla). Stiže. Preuzimam. Potpisujem. Odlazim doma. I razmišljam kako ću pisati o ovome.

Bijesna sam. Dolazim pripremljena, znam što i kako mi treba, imam u džepu novac (koji nisam našla na njihovom parkiralištu!), i odmah sam im spremna dati 1000 kn, ali ne želim im ostavljati i 2 sata svoga vremena i pripadajuću porciju živaca. Osoblja ne manjka, ljubazni su i sve to, ali meni to ništa ne vrijedi ako moram, u ta dva sata, prohodati 5 km od šaltera do šaltera u njihovom prodajnom prostoru, i čekati po 15 min na svakoj stanici. I sljedeći put idem ondje gdje ću platiti 50 kn više, jer vrijeme mi isto vrijedi nekog vraga, čak i preračunato u novac!

ponedjeljak, 12.06.2006.

PET ŽIVČANIH STVARI

Mislila sam pisati o pet stvari koje mrzim, ali stvar je u tome što ja ništa baš ono ne mrzim. Nisam mrzilica. Nisam ko onaj štrumpf Mrgud. Al neke bih stvari mijenjala. I ne nužno ovim redoslijedom:

1. Sjajna sam zadnjih par mjeseci, kvaliteta rada mi je na vrhuncu. Znam zato što me nitko nije zvao i žalio se. Jer to je princip: hvaliti nećemo, al ćemo iskopati raku bude li kakvih problema. Čisto nek se zna. No news is good news. Zato se ja ne bojim da će mi netko nešto iza leđa ili anonimno po blogu. A ja baš ne bi da je tako. Zakačila mi se još od divnih viktorijanaca jedna Benthamova fraza – felicific calculus iliti equal division of pain and pleasure. Cijela je njegova teorija zanimljiva, ali poantu sam prilagodila vlastitim potrebama: daj mi jednako pohvala i proporcionalno mnogo kritika (konstruktivnih, molim) i ja sretna. I motivirana. I produktivna. Ide mi na živce što mi nitko nije javio da sam sjajno prevela Anu Karenjinu sa Jacqueline Bisset i Supermanom. A javit će da sam nešto zeznula na These Foolish Things. Ma garant.

2. Gladno gutam Knjigoljuba i newsletter od Superknjižare, te kupujem knjige na kiosku, u Konzumu i u Algoritmu. Redovno sam i u knjižnici u kvartu. I imam otvorenih započetih knjiga na noćnom ormariću i popise svih onih koje treba čekirati. Ali ne stignem čitati. Ne ako želim raditi i imati društveni i privatni život. I to mi strašno ide na živce.

3. U uskoj vezi s 2. točkom je i treća – kao što slažem beletristiku, tako gomilam i
teorijsku literaturu. Onu koja se čita s olovkom, post-itom i markerom (Da, ja to volim. Da, ja to dobrovoljno radim, nitko me ne prisiljava. Da, glupa sam i plaćam sebi postdiplomski iz književnosti. Ali ubrojim si to u poslovne troškove, pa je onda malo manje glupo.). Onu koja zahtijeva vrijeme i koncentraciju. Vremena nemam, a koncentrirana sam uglavnom na druge stvari. Pa vi čitajte Žižeka, Eca ili LaCapru u pauzama ovoga što ja radim. U pauzama mi ta jedna neiscijeđena moždana stanica može izdržati jedino Story ili Gloriju. Što je ujedno odgovor na pitanje zašto i za koga izlaze takve tiskovine. (s tim da mi još nije jasno za koga izlaze Moja tajna, Moja sudbina i Moja istina). Strašno mi ide na žive što sam prije pola godine naručila u Algoritmu Mouse or Rat (Translation as negotiation) Umberta Eca, pročitala predgovor i pogovor te bibliografiju i ostavila već rečeno djelo za vrijeme 'kad budem imala malo više vremena i spremnosti da mu poklonim pažnju kakvu zaslužuje'. I dok eco eco netaknut čeka, u biblioteci Facta već možete čitati prijevod pod zanimljivim naslovom Otprilike isto. Sad već počinjem misliti da će prije Ivica Kostelić napisati knjigu o Drugom svjetskom ratu nego ja svoj sljedeći seminarski rad. (Jer do podataka je teško doći, dodaje naš najbolji skijaš).

4. Iako sam obećala sebi da o nogometu neću pisati, a pogotovo ne o nogometu iz ženske perspektive (o, debilne li fraze i otrcanog klišeja!), moram. Ali kratko. Neću sad piliti o tome kakvu poruku šalju Mila Horvat i Mirna Maras u Loptogoloneštonomometnomaniji, kad, onako napucane, namirisane i našminkane (nemam ništa protiv toga, da se razumijemo) i sa girl-power stavom 'jesmo žene, ali imamo glas u mjesecu prvenstva' na kraju izvale: E baš znamo što je ofsajd! Antiklimaks. Pa Dnevnik očajne kućanice. Pa prilog o An'ci Martinović kako bira navijačku odoru (najčedniju, naravno, di će An'ca pokazat malo kože ili sise nedajbože). I tuuuuuuuurbo mi ide na živce što je suma sumarum svih tih propagandi da žene nemaju što raditi dok im partneri gledaju utakmice, pa ih treba zabaviti, svezati na zahod ili je poslati, pazite sad ovo, na romantičnu komediju jer 'neprocjenjivo je gledati utakmicu u miru'. Pa kome vi romantičnu komediju pčklvmmtrna! Pa ja sam jedva dočekala da se moj alfa-mužjak prilijepi za ekran da se mogu baviti svojim poslom, pisat blog na miru ili štajaznamšta. A onog Željka Pervana i njegove duhovite pošalice svezala bih naglavačke iza ekrana, pa da mjesec dana čuje utakmicu, a ne vidi ništa. Ne bih baš poslala neku domaću životinju da mu kljuca jetra, ali uskratila bih mu navijački čips! Pa bi onda imao četiri godine do sljedećeg prvenstva da razmisli o svojoj prezentaciji žena kao debelih smetala koje brišu prašinu i premještaju namještaj baš kad on, taj jedan mjesec u četiri godine, s pivom doma češe jaja ispred ekrana. Pardon maj frenč. U zagradi, nije da ne volim Željka. Ja samo ne volim njegov smisao za humor koji počiva na rasnim, nacionalnim i spolnim stereotipima i fekalijama. Zagrada zatvorena.

5. Last but not least: moji susjedi (za one koji me dulje prate, mufloni) i dalje bjesne. Priušte li mi jedan miran dan, sutra sve nadoknade. Higlight vikenda: njihov krvni srodnik, stanar iste zgrade, mudro se dosjetio kako kompenzirati manjak garaže odnosno radionice: dovezao je golem kombi ispod moga prozora, rastvorio ga tako da nitko ne vidi (osim mene kad pogledam kroz prozor, al što baš ja sad moram gledat kroz prozor?), sproveo struju produžnim kablom s prvog kata , udobno se smjestio u utrobu omiljenog mu vozila i počeo zavarivati. Dio petka i cijelu subotu. Do 23.30. A ko je meni je kriv što sam tada bila za kompjutorom umjesto negdje vani?

četvrtak, 08.06.2006.

HOW STUFF WORKS

Dok su me danas žuljale spužvaste slušalice i dok sam se iz kabine divila čudu hrvatske poslovnosti, usput sam razmišljala bi li pisala o prvom (dosadno), drugom (dobro znano i nepopravljivo) ili trećem. Pa sam se odlučila za treće. Mislim, mogla sam to zadržati za sebe pa se na kapaljku praviti pametna, ali nesebična kakva jesam podijelit ću to sa svojim vjernim čitateljima. I onim manje vjernima. I onima koji nemaju pametnijeg posla nego čituckati blogove.

Surfam ja, tražim, mislim, neke pojmove iz američkog nogometa. Ili bejzbol. Ili je ono bio ragbi? Zaspite me drvljem i kamenjem ako ću vam iz prve napraviti razliku, barem između prva dva spomenuta. Recimo da je bio bejzbol. Guglam malo guglam i naiđem na sjajnu definiciju. Za debile. Što se u ovom slučaju, a u odnosu s dotičnom temom odnosi na mene. Oduševilo me, majke mi! Svi znate engleski, jel tako? (Da ne znate, ne bi stalno komentirali kako su TV prijevodi katastrofa): Here it goes:

Meni je najbolji ovaj dio koji kaže da je taj multitasking (baci, pogodi, ulovi) kompliciraniji nego što izgleda. Pa mora biti, ne bi se to inače sportom zvalo, ako mene pitate (kao ni mnoge druge pojavnosti, ali opet me nitko ne pita). Ajmo vidjeti što ista stranica kaže o američkom nogometu iliti footballu u kurzivu (ako ste se ikada pitali zašto svi u titlu pišu football... pitajte se i dalje). Pa kaže:



Dobro, skužila sam, ovi se ne mlate palicama, već se općenito mlate. I 'osvajaju teritorij'. Amerikanci, imperijalisti stari!

A rugby, iz istog izvora? Nema, mamicu im njihovu američku dominantnu. Moj zaključak: to je ono treće. Englesko. Kolonijalno možda. Sportovi na stranu, otkrila sam sjajan website for dummies. Začetnik ideje je tip koji se zove Marshall Brain (!!! – navodno mu je to pravo ime), a stranica je How Stuff Works. Najbolje je što nije riječ samo o strojevima, već o apsolutno svim pojavama i pojavnostima kojih se sjetiti možete – kako radi sladoled, kako radi komarac, kako radi filmski festival, kako radi ispiranje mozga i tako dalje i tako bliže. Poruka za moje komentatore lektore i korektore (a vidim da su jednaki aktivni i na drugim blogovima kod koleginica): namjerno sam to doslovno prevela. Naravno, morala sam škicnuti i kako radi blog. Tip je bogme sistematičan. (i potpiruje moju blovisnost - domenama izvan blog.hr.

Uvrstila sam gospodina Braina u svoj folder pod nazivom references, a što se sve u njemu još nalazi, pročitajte u boksu sa strane – ako ga nema u trenutku dok čitate, coming soon! (Kakav pregled dnevnih novina, kakvi bakrači, na ekranu ću ja oči ostaviti!)

A slušalice su me stvarno danas nažuljale. I umalo nisam razvalila klimavu kabinu kad sam se protegnula. I stolac mi je bio prenizak. I nisam dobila akreditaciju (al zato 50 ljudi koji se nisu pojavili na seminaru jesu). A hrvatska poslovnost? Sve od navedenog i još puno više. Za najmanje tri sljedeća posta.

nedjelja, 04.06.2006.

Silovanje TV ekrana

Prostranstvo podmorja, šarene ribe i lelujava trava. Glazba koja nagoviješta opasnost i kompleksnost onoga što slijedi. Dva ronioca u plavičastoj vodi. Odjednom, totalno nepredvidivo, jedan drugome prekida dovod zraka i vuče ga na površinu. Što slijedi? Iako su to tek prve tri minute filma, napetost je velika.

U četvrtoj minuti možemo odahnuti - pa oni su se samo zezali! To su tata i kći. Šarmantni mišićavi tata ponosi se svojom plavokosom curicom i dopušta da od sada može roniti sama s prijateljima, bez njegove pratnje. Svojom sleđenom facom šlagiranog Michaela Douglasa unosi se kćeri u lice i, ganut, prozbori: Svakim danom sve više podsjećaš na majku. U jednom jedinom genijalnom redateljsko-scenarističkom potezu doznali smo sve: on je posesivni seronja koji maloj ništa ne dopušta jer je volio nju i njezinu mamu, a mame sad nema, pa voli samo nju, a inače je ljut na Boga i svijet, vojnički istreniran, govori malo, a predviđam da će do kraja filma ukokati 15-17 zlikovaca.

Njegova princeza pak, ima dejt - u crvenom kabroletu čeka je plavooki tamnokosi dečec koji izgleda zgođušno, a gleda kao da mu nisu sve na broju. Po kontrastu zatamnjenih stakala i crvenila auta, a imajući u vidu promućurnost i psihoanalitičku podlogu redateljevu, vidim znamenje. Omen. A vidi ga i šlagirani Majkl i indirektno kaže svojoj princezi: Taj ti je mali nacist, takvi su ti svi u Paragvaju, bolje si ti nađi nekog Toma ili Billa iz susjedstva. Ali tata, zacvrkuće ona, ti si me učio da ne treba imati predrasuda. On je umjetnik! A tu smo li ga dakle. Ili će sebi otkinuti nos ili iskopati oko, nema druge.

Umjetnik vodi princezu u galeriju u crvenom kabrioletu (vraćaju se u bijelom Mercedesu, ali nećemo sitničariti!). Uz pomoć bogatog engleskog leksika i sintakse, preuzete od Slotha iz Družbe Goonies, Umjetnik se divi slikama i poželi ovjekovječiti princezu. Plavokosa, netipično naivna djeva u bijeloj haljini (nekako slutim da će ju redatelj vrlo skoro inventivno obojati u nešto crveno) pristaje otići s njim na pusti vidikovac i pozirati mu. Tu dolazi do jedne netipične situacije u kojoj umjetnik i model imaju drukčiju predodžbu fotosesiona: ona bi se htjela osmijehnuti poput Mona Lise i zabaciti kosicu, al on je to zamislio tako da je sveže, namlati, siluje, ubije, pa TEK ONDA fotka. I tako i bi.

Zamislite bol shrvanog oca koji gubi drugu ženu u svome životu. Zamislite tog marinca, vojnika, veterana, koji je prošao put do pakla i natrag, kojemu se najprije iz grla otme praiskonski rambovski ili stivensegalovski krik, a potom trči na zahod, i, nemoćan, izbacuje sadržaj želudca ne bi li minula bol.

Prije povraćanja nabrzinu smo doznali da je Umjetnik paragvajska faca i da ima diplomatski imunitet pa da mu Amerikanci ništa ne mogu, da ima plavokosu mušku dadilju njemačkog imena s britanskim naglaskom, koji ide za njim s kanticom, lopaticom i tariguzom i rješava njegova sranja. I sad su obojica doma u Paragvaju. Ništa od izručenja. I što sad?

Još jedan nepredvidivi obrat: iako mu kolege vojnici te nadređeni govore, ne idi u Paragvaj, sinko, sredit ćemo to kod kuće, Majkl osjeća da mora osvetiti voljenu kćer. Izgubio sam ženu zbog raka. Stvaralačka pauza, stisnuti zubi, bora na čelu postaje još dublja. Ništa nisam mogao učiniti. Stisnuta šaka i odlučan pogled. Ali sad, kad sam ovako izgubio kćer, sad mogu. Tantarantantantan! Sive lubanje silo! Ja imam moooooooć! I zapali za Paragvaj. Pomogao mu kapetan koji ga je spojio s crncem koji dila putovnice (ganut Majklovom pričom, švercerska mrga od crnca u mračnom bircu nije mu ni naplatio), koji ga je spojio s dilerom oružja u Paragvaju - sjajno okarakteriziran, vrlo round character, taj diler (mislim ne da je to potrebno posebno isticati, ta nema ovdje nikakvih plošnih likova). Ne znam samo otkud mi ideja da će ga ukokati. Nekako mi je to palo na pamet kad je pokazao poster s palmom, crvenim zalaskom sunca i čeznutljivim pogledom rekao kako će skoro pozavršavati sve poslove i otići na Fiji.

Poslao me taj i taj, kupujem pištolj, kaže Majkl. Ne prodajem ti ja oružje, kaže Fiji, duhovito dodavši da je civilima zabranjeno nošenje oružja. To ih je natezanje nerazdruživo povezalo, tako da su, kad je Fiji Majklu prodao dvije pljuce, ostali još malo čavrljati uz viski. Naš je junak tu dobio zlata vrijedne informacije: Umjetnik je impotentni idiot, al svi ga štuju i hvala jer se boje njegove mame, koja vlada Paragvajem i ševi svoga sina. (Što bi Freud tu rekao? - promućurno će Fiji, Paragvajac bez prednjih zuba, s osnovnom školom završenom na Kubi) Mama podsjeća na plavu i tananu verziju Kirstie Alley. ne da je to za radnju bitno, to je tek intertekstualna primjedba.

I juriš - pucaj, lomi, ubijaj, zavrći vratove, petarda tamo, minobacač amo, bum, tras, lom, palača je na rijeci, treba nam čamac, nađi čamac, hitro, hitro, ubij psa, udavi stražara i spasi usput posrnulu gđicu Hayek-wannabe (mada ljepšu i s boljim sisama. samo što jadnici nitko nije objasnio da to nije dovoljno za ulogu u tako zahtjevnu filmu. Niti je uputio da si nasjecka malo lučine ako već ne može zaplakati zaprave, pa svaka scena u kojoj oplakuje svoj propali život izgleda kao višestruki orgazam ljubiteljice SM-a). Još malo krikova i bijesova. Fiji završi s metkom u želudcu (eto, znala sam), ali Majkl je još na nogama. Incestuozna mama dobije strijelu među sise, te ostane u pozi mučenice s kakva bakroreza, a njezin sinek ni pet ni šest uzme fotić da to ovjekovječi. Klik-klik. Neće. Kliiiiiik. Neće opet. Tikatakatikataka. Što to u mome fotiću tika-taka? Najbolje da ja to otvorim pa vidim!

Buuuuum!

Majkl, već u helikopteru, gleda i osmjehne se onom parezičnom stranom lica.

Svršetak. End credits. Prevela i prilagodila.

Shvaćate li vi kako je meni teško?

petak, 02.06.2006.

ODIJELA IZ KAZAHSTANA

Imala sam jutros u praskozorje jednu gažu - otišla u 6, izbjegla prometni čep, vratila se prije 8 i bezobrazno mahala iz svoje prazne trake koloni koja je gmizala u suprotnom smjeru. Na povratku doma skupila kruh i mlijeko i počastila se dužim čitanjem dnevnih novina. Ne moram vam reći, sve je u nogometnim bojama, reklamama DVD-a i televizora 'na kojima prvenstvo najbolje izgleda'. Ignorantna i još nezainteresiranija u pogledu nogometa, štujem i poštujem vladajuću euforiju, ali mene ne tangira. Više me zanimaju kulturološke implikacije svega toga, ali o tome drugom prilikom. Iako bi se razlog zbog kojega sam sad, umjesto da završim s tiskovinama za danas, sjela pisati.

Zadnja strana današnje Jutarnjeg lista: SMRZNUT ĆEMO SE U OVIM ODIJELIMA, kažu naši nogometaši. I ide članak o tankim odijelima i toplim košuljama dizajniranima za našu reprezentaciju. Pa kako su se dizajneri zeznuli imajući na umu portugalske vrućine, a ne niske njemačke temperature i loše vrijeme za ovo doba godine. O cipelama ništa nisu rekli, bit će da su dečki zadovoljni, a zanimljiva je i informacija da da su citat otvoren hrvatski nogometaši željeli samo košulje bez sakoa jer će se tako moći lakše kretati i osjećati ležernije citat zatvoren. Kako sam već spomenula koliko sam u nogometu ignorantna, hoće li mi netko, lijepo molim, objasniti je li to doista prošlo vrijeme dresova, pa će dečki u košuljama na teren? Ako je tako, onda kužim zašto im je bitno da se u košuljama lakše kreću.

Al nije ni to sve bitno, bitan je popratni članak s -1, što je, naime, ocjena koju je stilistica Ivana Bilandžija Billy (otkud ih samo više vade?!?!) dala našoj repki. Pa nema veze što je ta persona rekla da se materijali, kroj i boje nikako ne slažu, da dečki izgledaju kao da su ispali iz 80-ih (iako je ta vrsta retra nešto što najviše možete vidjeti u dućanima. a možda sam ja manje modno osviještena nego što mislim, pa i meni treba stilst/ica). Sve to nema veze, ali ima veze što je dotična stilistica za dečke rekla da izgledaju kao da su iz Kazahstana. Jel vama to nešto govori? Meni osobno ne. Govori mi jedino da ta osoba, očigledno medijski eksponirana, nije svjesna implikacija svoje eksponiranosti te da bi, narodskim jezikom rečeno, bilo bolje da ispeče pa reče, odnosno da promisli prije negoli lane takvu glupost.

Slučajno znam jednog Kazahstanca - studirali smo zajedno u Njemačkoj. Vrlo uglađen, pristojan i nadasve zgodan i dotjeran dečko. Ne, nije to zato što je živio u Njemačkoj - to mu je bio prvi studijski boravak vani. Od njega sam doznala i puno o Kazahstanu, i tim mi se više neutemeljenom čini potonja nepromišljena izjava. Neke će to možda iznenaditi, ali ljudi ondje nose odijela, cipele i tenisice čak, a šubare i kozaci na konjima dio su folklora, a ne svakodnevna pojava na ulicama. Moj prijatelj Alibek, doduše, voli jahati, ali to je zato što mu tata ima ergelu. Ima i privatni aviončić. A nije predsjednik Kazahstana.

Ovakva bi ksenofobna izjava u mnogi europskim i inim zemljama rezultirala tužbom. Vjerujem da osobi koja je to izrekla to nije bilo ni u peti, ali, molim lijepo - u svome dvorištu mogu laprdati što god hoću, ali kad me čita i gleda cijela nacija i dijaspora, to baš i nije poželjno. Sad bih tu mogla dodati još riječ dvije o perpetuiranju stereotipa, ali opet će mi netko u komentar napisati kako mi se da toliko pisati...

APDEJT:
Evo, izgleda da nisam jedina na koju će se obrušiti bijes gđe Bilandžija. Nisam znala za podatak da je kazahstanska ekipa proglašena najelegantnijom na OI-ju, al baš me veseli!