Prostranstvo podmorja, šarene ribe i lelujava trava. Glazba koja nagoviješta opasnost i kompleksnost onoga što slijedi. Dva ronioca u plavičastoj vodi. Odjednom, totalno nepredvidivo, jedan drugome prekida dovod zraka i vuče ga na površinu. Što slijedi? Iako su to tek prve tri minute filma, napetost je velika.
U četvrtoj minuti možemo odahnuti - pa oni su se samo zezali! To su tata i kći. Šarmantni mišićavi tata ponosi se svojom plavokosom curicom i dopušta da od sada može roniti sama s prijateljima, bez njegove pratnje. Svojom sleđenom facom šlagiranog Michaela Douglasa unosi se kćeri u lice i, ganut, prozbori: Svakim danom sve više podsjećaš na majku. U jednom jedinom genijalnom redateljsko-scenarističkom potezu doznali smo sve: on je posesivni seronja koji maloj ništa ne dopušta jer je volio nju i njezinu mamu, a mame sad nema, pa voli samo nju, a inače je ljut na Boga i svijet, vojnički istreniran, govori malo, a predviđam da će do kraja filma ukokati 15-17 zlikovaca.
Njegova princeza pak, ima dejt - u crvenom kabroletu čeka je plavooki tamnokosi dečec koji izgleda zgođušno, a gleda kao da mu nisu sve na broju. Po kontrastu zatamnjenih stakala i crvenila auta, a imajući u vidu promućurnost i psihoanalitičku podlogu redateljevu, vidim znamenje. Omen. A vidi ga i šlagirani Majkl i indirektno kaže svojoj princezi: Taj ti je mali nacist, takvi su ti svi u Paragvaju, bolje si ti nađi nekog Toma ili Billa iz susjedstva. Ali tata, zacvrkuće ona, ti si me učio da ne treba imati predrasuda. On je umjetnik! A tu smo li ga dakle. Ili će sebi otkinuti nos ili iskopati oko, nema druge.
Umjetnik vodi princezu u galeriju u crvenom kabrioletu (vraćaju se u bijelom Mercedesu, ali nećemo sitničariti!). Uz pomoć bogatog engleskog leksika i sintakse, preuzete od Slotha iz Družbe Goonies, Umjetnik se divi slikama i poželi ovjekovječiti princezu. Plavokosa, netipično naivna djeva u bijeloj haljini (nekako slutim da će ju redatelj vrlo skoro inventivno obojati u nešto crveno) pristaje otići s njim na pusti vidikovac i pozirati mu. Tu dolazi do jedne netipične situacije u kojoj umjetnik i model imaju drukčiju predodžbu fotosesiona: ona bi se htjela osmijehnuti poput Mona Lise i zabaciti kosicu, al on je to zamislio tako da je sveže, namlati, siluje, ubije, pa TEK ONDA fotka. I tako i bi.
Zamislite bol shrvanog oca koji gubi drugu ženu u svome životu. Zamislite tog marinca, vojnika, veterana, koji je prošao put do pakla i natrag, kojemu se najprije iz grla otme praiskonski rambovski ili stivensegalovski krik, a potom trči na zahod, i, nemoćan, izbacuje sadržaj želudca ne bi li minula bol.
Prije povraćanja nabrzinu smo doznali da je Umjetnik paragvajska faca i da ima diplomatski imunitet pa da mu Amerikanci ništa ne mogu, da ima plavokosu mušku dadilju njemačkog imena s britanskim naglaskom, koji ide za njim s kanticom, lopaticom i tariguzom i rješava njegova sranja. I sad su obojica doma u Paragvaju. Ništa od izručenja. I što sad?
Još jedan nepredvidivi obrat: iako mu kolege vojnici te nadređeni govore, ne idi u Paragvaj, sinko, sredit ćemo to kod kuće, Majkl osjeća da mora osvetiti voljenu kćer. Izgubio sam ženu zbog raka. Stvaralačka pauza, stisnuti zubi, bora na čelu postaje još dublja. Ništa nisam mogao učiniti. Stisnuta šaka i odlučan pogled. Ali sad, kad sam ovako izgubio kćer, sad mogu. Tantarantantantan! Sive lubanje silo! Ja imam moooooooć! I zapali za Paragvaj. Pomogao mu kapetan koji ga je spojio s crncem koji dila putovnice (ganut Majklovom pričom, švercerska mrga od crnca u mračnom bircu nije mu ni naplatio), koji ga je spojio s dilerom oružja u Paragvaju - sjajno okarakteriziran, vrlo round character, taj diler (mislim ne da je to potrebno posebno isticati, ta nema ovdje nikakvih plošnih likova). Ne znam samo otkud mi ideja da će ga ukokati. Nekako mi je to palo na pamet kad je pokazao poster s palmom, crvenim zalaskom sunca i čeznutljivim pogledom rekao kako će skoro pozavršavati sve poslove i otići na Fiji.
Poslao me taj i taj, kupujem pištolj, kaže Majkl. Ne prodajem ti ja oružje, kaže Fiji, duhovito dodavši da je civilima zabranjeno nošenje oružja. To ih je natezanje nerazdruživo povezalo, tako da su, kad je Fiji Majklu prodao dvije pljuce, ostali još malo čavrljati uz viski. Naš je junak tu dobio zlata vrijedne informacije: Umjetnik je impotentni idiot, al svi ga štuju i hvala jer se boje njegove mame, koja vlada Paragvajem i ševi svoga sina. (Što bi Freud tu rekao? - promućurno će Fiji, Paragvajac bez prednjih zuba, s osnovnom školom završenom na Kubi) Mama podsjeća na plavu i tananu verziju Kirstie Alley. ne da je to za radnju bitno, to je tek intertekstualna primjedba.
I juriš - pucaj, lomi, ubijaj, zavrći vratove, petarda tamo, minobacač amo, bum, tras, lom, palača je na rijeci, treba nam čamac, nađi čamac, hitro, hitro, ubij psa, udavi stražara i spasi usput posrnulu gđicu Hayek-wannabe (mada ljepšu i s boljim sisama. samo što jadnici nitko nije objasnio da to nije dovoljno za ulogu u tako zahtjevnu filmu. Niti je uputio da si nasjecka malo lučine ako već ne može zaplakati zaprave, pa svaka scena u kojoj oplakuje svoj propali život izgleda kao višestruki orgazam ljubiteljice SM-a). Još malo krikova i bijesova. Fiji završi s metkom u želudcu (eto, znala sam), ali Majkl je još na nogama. Incestuozna mama dobije strijelu među sise, te ostane u pozi mučenice s kakva bakroreza, a njezin sinek ni pet ni šest uzme fotić da to ovjekovječi. Klik-klik. Neće. Kliiiiiik. Neće opet. Tikatakatikataka. Što to u mome fotiću tika-taka? Najbolje da ja to otvorim pa vidim!
Buuuuum!
Majkl, već u helikopteru, gleda i osmjehne se onom parezičnom stranom lica.
Svršetak. End credits. Prevela i prilagodila.
Shvaćate li vi kako je meni teško?
Post je objavljen 04.06.2006. u 18:23 sati.