translator goes berserk

ponedjeljak, 12.06.2006.

PET ŽIVČANIH STVARI

Mislila sam pisati o pet stvari koje mrzim, ali stvar je u tome što ja ništa baš ono ne mrzim. Nisam mrzilica. Nisam ko onaj štrumpf Mrgud. Al neke bih stvari mijenjala. I ne nužno ovim redoslijedom:

1. Sjajna sam zadnjih par mjeseci, kvaliteta rada mi je na vrhuncu. Znam zato što me nitko nije zvao i žalio se. Jer to je princip: hvaliti nećemo, al ćemo iskopati raku bude li kakvih problema. Čisto nek se zna. No news is good news. Zato se ja ne bojim da će mi netko nešto iza leđa ili anonimno po blogu. A ja baš ne bi da je tako. Zakačila mi se još od divnih viktorijanaca jedna Benthamova fraza – felicific calculus iliti equal division of pain and pleasure. Cijela je njegova teorija zanimljiva, ali poantu sam prilagodila vlastitim potrebama: daj mi jednako pohvala i proporcionalno mnogo kritika (konstruktivnih, molim) i ja sretna. I motivirana. I produktivna. Ide mi na živce što mi nitko nije javio da sam sjajno prevela Anu Karenjinu sa Jacqueline Bisset i Supermanom. A javit će da sam nešto zeznula na These Foolish Things. Ma garant.

2. Gladno gutam Knjigoljuba i newsletter od Superknjižare, te kupujem knjige na kiosku, u Konzumu i u Algoritmu. Redovno sam i u knjižnici u kvartu. I imam otvorenih započetih knjiga na noćnom ormariću i popise svih onih koje treba čekirati. Ali ne stignem čitati. Ne ako želim raditi i imati društveni i privatni život. I to mi strašno ide na živce.

3. U uskoj vezi s 2. točkom je i treća – kao što slažem beletristiku, tako gomilam i
teorijsku literaturu. Onu koja se čita s olovkom, post-itom i markerom (Da, ja to volim. Da, ja to dobrovoljno radim, nitko me ne prisiljava. Da, glupa sam i plaćam sebi postdiplomski iz književnosti. Ali ubrojim si to u poslovne troškove, pa je onda malo manje glupo.). Onu koja zahtijeva vrijeme i koncentraciju. Vremena nemam, a koncentrirana sam uglavnom na druge stvari. Pa vi čitajte Žižeka, Eca ili LaCapru u pauzama ovoga što ja radim. U pauzama mi ta jedna neiscijeđena moždana stanica može izdržati jedino Story ili Gloriju. Što je ujedno odgovor na pitanje zašto i za koga izlaze takve tiskovine. (s tim da mi još nije jasno za koga izlaze Moja tajna, Moja sudbina i Moja istina). Strašno mi ide na žive što sam prije pola godine naručila u Algoritmu Mouse or Rat (Translation as negotiation) Umberta Eca, pročitala predgovor i pogovor te bibliografiju i ostavila već rečeno djelo za vrijeme 'kad budem imala malo više vremena i spremnosti da mu poklonim pažnju kakvu zaslužuje'. I dok eco eco netaknut čeka, u biblioteci Facta već možete čitati prijevod pod zanimljivim naslovom Otprilike isto. Sad već počinjem misliti da će prije Ivica Kostelić napisati knjigu o Drugom svjetskom ratu nego ja svoj sljedeći seminarski rad. (Jer do podataka je teško doći, dodaje naš najbolji skijaš).

4. Iako sam obećala sebi da o nogometu neću pisati, a pogotovo ne o nogometu iz ženske perspektive (o, debilne li fraze i otrcanog klišeja!), moram. Ali kratko. Neću sad piliti o tome kakvu poruku šalju Mila Horvat i Mirna Maras u Loptogoloneštonomometnomaniji, kad, onako napucane, namirisane i našminkane (nemam ništa protiv toga, da se razumijemo) i sa girl-power stavom 'jesmo žene, ali imamo glas u mjesecu prvenstva' na kraju izvale: E baš znamo što je ofsajd! Antiklimaks. Pa Dnevnik očajne kućanice. Pa prilog o An'ci Martinović kako bira navijačku odoru (najčedniju, naravno, di će An'ca pokazat malo kože ili sise nedajbože). I tuuuuuuuurbo mi ide na živce što je suma sumarum svih tih propagandi da žene nemaju što raditi dok im partneri gledaju utakmice, pa ih treba zabaviti, svezati na zahod ili je poslati, pazite sad ovo, na romantičnu komediju jer 'neprocjenjivo je gledati utakmicu u miru'. Pa kome vi romantičnu komediju pčklvmmtrna! Pa ja sam jedva dočekala da se moj alfa-mužjak prilijepi za ekran da se mogu baviti svojim poslom, pisat blog na miru ili štajaznamšta. A onog Željka Pervana i njegove duhovite pošalice svezala bih naglavačke iza ekrana, pa da mjesec dana čuje utakmicu, a ne vidi ništa. Ne bih baš poslala neku domaću životinju da mu kljuca jetra, ali uskratila bih mu navijački čips! Pa bi onda imao četiri godine do sljedećeg prvenstva da razmisli o svojoj prezentaciji žena kao debelih smetala koje brišu prašinu i premještaju namještaj baš kad on, taj jedan mjesec u četiri godine, s pivom doma češe jaja ispred ekrana. Pardon maj frenč. U zagradi, nije da ne volim Željka. Ja samo ne volim njegov smisao za humor koji počiva na rasnim, nacionalnim i spolnim stereotipima i fekalijama. Zagrada zatvorena.

5. Last but not least: moji susjedi (za one koji me dulje prate, mufloni) i dalje bjesne. Priušte li mi jedan miran dan, sutra sve nadoknade. Higlight vikenda: njihov krvni srodnik, stanar iste zgrade, mudro se dosjetio kako kompenzirati manjak garaže odnosno radionice: dovezao je golem kombi ispod moga prozora, rastvorio ga tako da nitko ne vidi (osim mene kad pogledam kroz prozor, al što baš ja sad moram gledat kroz prozor?), sproveo struju produžnim kablom s prvog kata , udobno se smjestio u utrobu omiljenog mu vozila i počeo zavarivati. Dio petka i cijelu subotu. Do 23.30. A ko je meni je kriv što sam tada bila za kompjutorom umjesto negdje vani?