|
|
-Osjećaj tjeskobe, neugodnosti ili vrlo intenzivne uznemirenosti, doživljen u prisutnosti neke "opasnosti" ili pri pomisli na nju, naziva se strahom.
Nisam plašljiva osoba, stvarno nisam.
Kao dijete sam imala normalne strahove koje, vjerujem, većina djece ima.
Strah od mraka ili možda nešto više, koji je zahtjevao da vrata sobe ostanu odškrinuta.
Nije pomagala upaljena lampa, morala sam čuti ljude kako pričaju, znati da nisam sama...
Nikakva lampa nije mogla otjerati sjene iz kutova sobe, a ja sam čak i pri punoj svjetlosti mogla zamisliti kako se ispred mene stvara mračna sjena.
Taj je strah nestao s vremenom negdje, ne znam ni kada ni kako...
Bojala sam se snova neko vrijeme, jer sam često sanjala jedan isti san.
U kojemu hodam po mračnom podrumu, gledam u rešetke napravljene od drveta, a usporedo samnom hoda još netko.
Ali nikako da ugledam lice osobe koja me prati, jer rešetke prelamaju izgled i usporedo samnom promiču usta..nos... oko..drugo oko..ali nikad cijelo lice...
Taj san se nije pojavo nikada više, nakon što sam jedne zime skupila hrabrosti i sašla u mračan podrum.
Rješena da se suočim sa svojim strahom i odlučna da ili umrem ili preživim!
Podrum je bio samo prašnjavi mali prostor, koji je mirisao na drva i staru kramu.
Niti upola velik kao u mom snu... zapravo pružio mi je neobjašnjivi mir...
Nikada me poslije toga nije bilo strah podruma, iako iz ove perspektive, možda bi bilo bolje da je, jer sam negdje nakon toga počela silaziti u podrum da bih popušila svoje prve cigarete.
Kad sam bila dijete, bilo me strah susjede Ivke...ali to je cijela jedna priča koja zaslužuje da bude ispričana posebno...
I to je uglavnom sve čega sam se ikada bojala.
Naravno, imala sam brige kao i svatko normalan.
Brige oko škole, budućnosti, brige za svoje nabliže...
Ali stvarnih strahova nisam imala...do nedavno...
I sad se odjednom u meni ugnjezdio strah....
Strah od bolesti.
Google mi kaže da se Bolestan strah od bolesti zove -Nozofobija
Ali ja nemam "bolestan strah" , ne mislim na to stalno.
Ja imam terasu.
Na toj terasi imam sunčanu stranu.
Na sunčanoj strani imam stol i stolicu.
Svako popodne na stol stavim kavu, sjednem na stolicu i otvorim knjigu.
Počnem čitati, a onda do mene dopre stenjanje i jaukanje.
Neprestano i kontinuirano.
Bolno...
Ne priviđa mi se. Znam što je ili bolje rečeno tko je.
Stara baka iz susjedstva.
Paze ju, presvlače, kupaju, hrane... kćer, nevjesta, druga nevjesta.
Ne grubo, ne glasno, ne bez pažnje.
Ali ona svejednako jauče i kad su s njom i kad odu.
Svako popodne hvata me silan strah od bolesti koja bi mi uzela svaku mrvu života i ostavila samo jauke...
SRETAN USKRS SVIMA KOJI SE NADAJU BOLJEMU
