|
|
DVIJE VIJESTI KOJE SU ME NAJVIŠE ŠOKIRALE OVAJ TJEDAN
1.Islamisti zakonom žele dopustiti mužu spolni odnos s mrtvom suprugom.
Egipatsko Nacionalno vijeće za žene (NCW) uložilo je žalbu većinski islamskom parlamentu zbog spornog zakona koji dopušta mužu da ima spolni odnos sa svojom mrtvom suprugom u roku od šest sati nakon njezine smrti. Zamzami Abdul Bari rekao je da brak ostaje na snazi čak i nakon smrti, dodajući da i žena ima to isto pravo sa svojim mrtvim suprugom. prenosi Al Arabiya
2.Loše vijesti iz Vlade: Plin poskupljuje za 22, a struja za 20 posto mjesečno!
Radimir Čačić obrazložio je odluke o povećanju cijene plina i struje za kućanstva velikim gubicima i neusklađenim cijenama tih energenata s cijenama plina i struje u zemljama zapadne Europe.Plin će prosječno rasti za 22 posto, a ukupna cijena proizvodnje, prijenosa i distribucije struje povećava se za 20 posto.
Prva me kao morbidna šokirala pa čak i nasmijala 
Druga me raspizdila 
Onda se mislim, a što je to u prvoj morbidno, što u drugoj nije?
Meni to da vam pravo kažem, kad bolje promislim, liči na jednu jedinu vijest.
Vlada donijela odredbu po kojem će oni, tj. njihova kita (od milja zvana HEP)
moći spolno općiti nad svojim mrtvosiromašnim stanovništvom.
Onima kojima se tek skupljaju plinovi mogu ugurati 22%.
A onima friško crknutima, koji izgledaju kao da još imaju mrvičak energije omogućeno je zabiti 20%
Vlada dodaje da i mrtvosiromašni imaju to isto pravo nad Vladom, ako ova crkne prije njih.
I onda se mislim... A tko je tu fundamentalist?
S čijim standardom se usklađujemo?
I što je najvažnije, koliko dugo nakon što smo već mrtvi će nas jebati?
-Na svakom komadu robe koji objesim moraju biti štipalice iste boje.
Bila kiša ili bura, ja sparivam štipalice.
-Kad se želim napiti vode, uvijek moram uliti i prosuti vodu bar 2-3 puta, ma koliko čaša bila čista.
U kafićima mi, dočim, čaša vode uz kavu ne predstavlja nikakav problem.
-Sve knjige koje posložim na policu, moraju biti grupirane po autoru.
-Svi prekidači u kući koji imaju dvije "klikalice" moraju biti u istom položaju, iako je jedna beskorisna.
-Ne mogu proći pored cipela, a da ih ne posložim pod konac.
-Ne mogu zaspati, ako ne pospremim suđe iz sudopera.
Ponekad odem leći, jer se želim izdresirati, a onda se dignem nakon pola sata i pospremim.
-Svi složeni šugamani (ručnici) moraju biti okrenuti tako da im se vidi uredan preklop, a ne krajevi.
Ako ih netko stavi drugačije, preslažem.
-Svim čarapama na sušilu peta mora biti okrenuta u istom smjeru.
Ako vidim da je netko objesio suprotno, izađem na terasu popraviti.
-Ne mogu leći u nepospremljen krevet.
Ako ga nisam napravila tokom dana, pravim ga i zatežem tik pred spavanje.
-Ni jedan krumpirić u pomfriju ne smije biti debel.
Ako nađem takav u smrznutom pomfriju, presijecam ga uzduž ili bacam u kantu.
-Zavjese moraju biti razvučene na jedan način i nikako drugačije.
Bode mi oči ako nisu navučene u milimetar do kraja karniše.
-Moram oprati svaki list blitve i salate pojedinačno. Voće pojedem i neoprano.
-Nikad ne jedem kraj korneta od sladoleda, uvijek ga bacim.
-Kad čujem Hitnu, jednostavno moram prekrižiti dva prsta za obranu.
Ima toga još 
ali i ovo je dovoljno 
Kad god se vratim iz grada nađem upaljen televizor.
A i klima gori.
Daj siđi s telefona.
I smanji radio!
Dok ja napravim krevet ti čitaj lektiru.
Ne znaš gdje si stao?
Da manje visiš na igricama, znao bi.
Ugasi tu vodu, idi u sobu i uhvati se knjige!
Pa dobro, prvo se popišaj.
Ja idem naviti babu.
Kad ćaća dođe stavi stol pa ćemo ručat.
Fažol je i pojest ćeš cijeli pijat!
Baci tu majicu pa ću je oprat.
I ne vješaj se za kvaku!
According to -MojPosao.net- postoje
- Beskorisne i korisne riječi u životopisu.-
Beskorisno:
1. Izvanredan
2. Učinkovit
3. Jak
4. Izniman
5. Dobar
6. Izvrstan
7. Pokretan
8. Motiviran
9. Iskusan
10. Energičan
-Prvu kategoriju ne ispunjava ni nakon zapošljavanja.
Korisno:
1. Kreirao
2. Povećao
3. Smanjio
4. Poboljšao
5. Razvio
6. Istražio
7. Postigao
8. Osvojio
9. Na vrijeme
10. Uštedio
-U drugoj kategoriji ispunjava samo prvu točku.
Na vrijeme sam istražila fotošop, nešto povećala, nešto smanjila, nešto poboljšala, i razvila sljedeću kreaciju.
Nije zaštićena ZAMP-om ni ACTA-om!
Bila sam motivirana apsolutnom beskorisnošću dotičnog uposlenika.
Ma 100% posto ste primjetili da me nema na blogu 
Bili su uskršnji praznici, pa sam odlučila posjetiti Herceg Bosnu i odmoriti se malo.
Ne leže mi baš putopisi jer ne volim nositi fotoaparat i slikati okolo.
To slikavanje mi je nekako neugodno, a i osjećam se kao Japanac.
Srećom tu je mobitel, koji posluži za ovakve prilike 
Naravno ispočetka sam naumila sve lijepo dokumentirati, uslikati, opisati... ali..
A štaš' ne moš se ti na mene osloniti... a i baterija od mobitela iscuri dok si rekao keks..
Tako da je tu sad jedan okrnjeni slikopis 
Ali nema veze... važno je da je meni bilo super 
Krenulo se sa polupraznog perona, autobusom.
No kids, no super heroj, ja ne vozim, paaaaaa molim lijepo, bus it iz!
Uskrsni ponedjeljak je pa nema puno ljudi, ali uvijek ima golubova.
Naravno kiša me ispratila.
Krećem sa perona 3...
Mislili ste da idem u Imotski?
E nisam... idem u Livno posjetiti meni drage ljude, rodbinu i prijatelje
Bus je OK, putnika 5... povratna karta 101 kunu...
Ne može se kroz kišni prozor puno toga uslikati, a i nema se Bog zna što.
Malo je prometa i malo ljudi.
Preko Triljskog mosta i Cetine, koju nisam uspjela uslikati, napokon vidim jednu Hrvatsku zastavu.
Blagdan je.
1...
I onda sivo, sivo, sivo, kiša, kiša, kiša...
Granični prijelaz.
Jedan za izlazak iz Hrvatske, drugi za ulazak u BiH.
Graničnih prijelaza 2.... potrošeno vrijeme 20 minuta...
Od mora, preko Cetine, kroz upornu kišu
.... još vode...
Buško jezero ilitiga Buško blato.
Veliko akumulaciono jezero.
Kiša pada, bit će struje 
55,8 km2 ....
I evo me u Livnu.
Stigla ranije, ne čekam da dođu po mene, nego put pod noge da i uslikam nešto.
Prazan grad. A i praznik je .
Ljudi po gradu 1....
Ako je bilo malo vode
.... evo još vode....
Rijeka Bistrica, protiče kroz Livno...
Uslikala bih još, ali toliko sam trpila u busu,
pa jurim da napokon "pustim vodu na slobodu"
Nije ilustrirano, ali je trajalo .... 5 minuta 
Tu na neko vrijeme slikanje i priča staju, ipak sam na odmoru
A onda dan za kratki posjet Sarajevu.
Ovaj put autom.
Išli smo rano, 4.30 ujutro. Umorna, pospana, ništa putem nisam slikala.
A i mobitel se skoro ispraznio.
Vjerujte mi na riječ, magla, kiša, sivilo..sve do Sarajeva.
Nema se, sve propada, osim Viteza, gdje mi kažu da svi rade i imaju posla.
Ali zato su vjerski objekti kao NLO-i.
Ogromni su i svijetle po noći!
Možda bi se ona pjesma "poso, kuća, birtija" na gradove u BiH mogla primjeniti ovako :
Crkva, Džamija, Crkva, Dažmija, Crkva, Džamija... što bi reka moj sin.... sve se nema, a oba bubrega se nose....
No, šalu na stranu, sve izgleda tužno, ceste su grozne, a ni kiša ne doprinosi dojmu.
3,5 sata vožnje i eto nas u Sarajevu.
U Sarajevu sunčano.
Najbezveznija fotka u povijesti fotki 
Uskrs je prošao, a tu se i ne slavi, gužva je grozna.
Od ulaza u grad, do centra 30 min.....
Da budem iskrena.... ne volim Sarajevo... iz mnogih razloga.
Došla sam poslovno/privatno, nisam ga slikala, nisam pojela ćevape na Baščaršiji, nisam ništa kupila, nisam ni prošetala.
Žao mi je što nisam uslikala one prosvjednike u šatorima ispred ministarstva ili čega već, koji traže vojne mirovine.
Tu kampiraju danima...
Kako sam se nagledala naših katoličkih Crkava i još više Islamskih minareta na putu do Sarajeva, onda kao hommage Sarajevu kakvo je nekad bilo, a više nije, kao uostalom ni BiH, fotka jedne Crkve, ovaj put pravoslavne i sretan im Uskrs.
Sunčano je, a sat kaže da je 9.45....
U Sarajevu sam posjetila još neke drage ljude, kojih nije ostalo puno.
Kako mi kažu Većina onih koji su živjeli u Sarajevu, ne žive više u njemu, jer to nije isti grad.
Nema smisla da opisujem put nazad.
Spomenut ću samo da se ručalo u FIS-a u Vitezu 
Znam da bi NF to sigurno uslikao, ali ja sam bila umorna kao pas.
A i neš ti slike, pire krumpir, dva teleća šnicela u toću, salata, sve to 3 porcije, plus orangina, pivo, pivo.
Cijena sveukupno 20KM..u prijevodu 80 kuna...
Nazad smo se vratili za oko 4 i pol ure, uz još jedno stajanje na kavu.
Odmorila sam se, vidjela drage ljude koje duuuuugo nisam vidjela, naćakulala se i nasmijala se 
Doduše, loše sam spavala.
Nedostajala su mi djeca i službeni grijač nogu
Pa sam se pozdravila i krenula svojoj kući u Split 
U Splitu me dočekala kiša, ali i puno ljepša klima i temperatura.
17°C... Nima Splita do Splita
-Osjećaj tjeskobe, neugodnosti ili vrlo intenzivne uznemirenosti, doživljen u prisutnosti neke "opasnosti" ili pri pomisli na nju, naziva se strahom.
Nisam plašljiva osoba, stvarno nisam.
Kao dijete sam imala normalne strahove koje, vjerujem, većina djece ima.
Strah od mraka ili možda nešto više, koji je zahtjevao da vrata sobe ostanu odškrinuta.
Nije pomagala upaljena lampa, morala sam čuti ljude kako pričaju, znati da nisam sama...
Nikakva lampa nije mogla otjerati sjene iz kutova sobe, a ja sam čak i pri punoj svjetlosti mogla zamisliti kako se ispred mene stvara mračna sjena.
Taj je strah nestao s vremenom negdje, ne znam ni kada ni kako...
Bojala sam se snova neko vrijeme, jer sam često sanjala jedan isti san.
U kojemu hodam po mračnom podrumu, gledam u rešetke napravljene od drveta, a usporedo samnom hoda još netko.
Ali nikako da ugledam lice osobe koja me prati, jer rešetke prelamaju izgled i usporedo samnom promiču usta..nos... oko..drugo oko..ali nikad cijelo lice...
Taj san se nije pojavo nikada više, nakon što sam jedne zime skupila hrabrosti i sašla u mračan podrum.
Rješena da se suočim sa svojim strahom i odlučna da ili umrem ili preživim!
Podrum je bio samo prašnjavi mali prostor, koji je mirisao na drva i staru kramu.
Niti upola velik kao u mom snu... zapravo pružio mi je neobjašnjivi mir...
Nikada me poslije toga nije bilo strah podruma, iako iz ove perspektive, možda bi bilo bolje da je, jer sam negdje nakon toga počela silaziti u podrum da bih popušila svoje prve cigarete.
Kad sam bila dijete, bilo me strah susjede Ivke...ali to je cijela jedna priča koja zaslužuje da bude ispričana posebno...
I to je uglavnom sve čega sam se ikada bojala.
Naravno, imala sam brige kao i svatko normalan.
Brige oko škole, budućnosti, brige za svoje nabliže...
Ali stvarnih strahova nisam imala...do nedavno...
I sad se odjednom u meni ugnjezdio strah....
Strah od bolesti.
Google mi kaže da se Bolestan strah od bolesti zove -Nozofobija
Ali ja nemam "bolestan strah" , ne mislim na to stalno.
Ja imam terasu.
Na toj terasi imam sunčanu stranu.
Na sunčanoj strani imam stol i stolicu.
Svako popodne na stol stavim kavu, sjednem na stolicu i otvorim knjigu.
Počnem čitati, a onda do mene dopre stenjanje i jaukanje.
Neprestano i kontinuirano.
Bolno...
Ne priviđa mi se. Znam što je ili bolje rečeno tko je.
Stara baka iz susjedstva.
Paze ju, presvlače, kupaju, hrane... kćer, nevjesta, druga nevjesta.
Ne grubo, ne glasno, ne bez pažnje.
Ali ona svejednako jauče i kad su s njom i kad odu.
Svako popodne hvata me silan strah od bolesti koja bi mi uzela svaku mrvu života i ostavila samo jauke...
SRETAN USKRS SVIMA KOJI SE NADAJU BOLJEMU
