|
|
Mnogi će se složiti da je potrošački mentalitet ono što stvara pritisak na Božićne blagdane i pretvara jedan (namjeravan) miran obiteljski blagdan u strku i zbrku.
Optužit će za to konzumerizam i profaniranje svega što nas okružuje.
Ja neću tvrditi da nije tako, ali ću, iz svoje perspektive, ustvrditi da nije samo zbog toga.
Kao vjernica, uz to i ona rijetka, praktična vrsta, tvrdim vam da vjernici prolaze sve što i drugi, samo uduplo.
Jer ne možeš ostaviti djecu bez darova, ma kolike novčane vrijednosti.
Svejednako moraš misliti što tko voli, komu što treba, ako ti je namjera da dar razveseli.
U dućanu te svejedno čekaju redovi za umatanje i redovi za plaćanje.
Naravno, pored poklona, tu je i ono što se naziva 'obiteljski stol.'
Kako je Badnjak vrijeme posta i nemrsa, za praktičnog vjernika, postoji i ta komponenta tradicijske hrane, koja je počesto kompliciranija od samog Božićnog ručka, posebno ako se držite tradicije fritula i bakalara.
Uza sve to , konzumerizam ili ne, i Božićni ručak mora biti različit od običnog ručka.
O kolačima da ni ne 'drobim', Božić bez kolača nije zamisliv ni najtvrdokornijim izbjegavateljima konzumerizma.
Bor i kićenje.... trebam li uopće išta reći...
Pratite me.....
Do sad smo svi isti... bilo da slavimo Božić iz uvjerenja, iz tradicije, iz ljubavi prema nekim članovima kućanstva ili naprosto kao mješavinu svega toga...
A onda ja na vaš ulog, stavljam još i Ispovijed, Ponoćku, Božićnu misu (kombinirano s kuhanjem, spremanjem, pečenjem, kupovinom) ... plus na to sve, stavljam muža i djecu, koji nemaju moje viđenje stvari.
Jedno je vjerski kampanjac.. što će reći ide mjesecima u Crkvu, pa ne ide isto toliko...
Drugo je ono što bih ja nazvala agnostikom s manom... Vjeruje, ne ide u Crkvu, ali je silno željela biti kuma jednoj novorođenoj bebi...
Treći je misterij najveći.... baš kad misliš da ja totalno otišao u 'nepoznato', javi ti da se Ispovjedio i pričestio?!
Muž je standardni dalmatinac... vjeruje, ali u crkvu ide 'kad on hoće'.. sretno onome tko sazna kad je to...
Pa ti to sve nagovaraj, objašnjavaj, usmjeravaj i odgajaj.
I sve to spoji u ono što se zove Obiteljska atmosfera i Božićno okupljanje.
Vjernik, ili bar vjernik kao ja, osjeća pritisak da bude dostojan toga ideala...
Mirnog obiteljskog blagdana.
I stvarno... vjerovali ili ne, sam Božić je miran obiteljski blagdan.
Ali samo zato što smo se 'ispucali' danima unaprijed...
Zbog strke, zbrke, hektike, nabavke, kićenja, promenade prijateljica i prijatelja, Božić bude miran i tih.
Okupimo se za obiteljskim stolom, uz Božićni ručak i kolače.
A onda krene.....
Duh prošlih Božića...
Nikad ne pamtimo Božiće po hrani koju smo imali na stolu.
Po najboljem ručku.
Po najboljim kolačima.
Po najboljim poklonima.
Po ljepoti bora.
Dok ručamo, sjećamo se samih sebe kakvi smo za Božić bili.
Pa se onda za stolom kreveljimo do suza.
"Božić kad je ćaća bacio bor s terase"
Već godinama imamo jedan te isti plastični bor, pa sam tog Božića poželjela pravi pravcati bor.
Kako ne učim na greškama, tako sam mužu prepustila nabavku istog.
A kako je on standardno nonšalantan, pojavio se kasno sa neke marende, s borom od kojeg ti je srce zastajalo.
Ali ne od ljepote...
Zamislite vrh otpiljenog ogromnog bora, na kojemu su grane stajale svaka na 4 dana jahanja jedna od druge. Uz to, ta hrgetina je bila debela kao podlaktica i široka kao pola kužine.
Naravno da sam ja onako živčana od simultanog kuhanja, pečenja kolača i razvlačenja svjećica kod kojih uvijek jedne ne gore, pukla ko kokica!
Kad sam se navila, nisam prestajala... ružan... di ću s njim... vidi ga... iglice mu već otpadaju... zamračio i mjesec i sunce.. tebe poslat... ja kuham, mučim se.. donio to.. ušta gledaš... ko će to okitit... di ću ga zabost... jeba te bor...
Nakon par pokušaja u stilu "Šta mu fali" koji nije ni uspio prodrijeti kroz moje zvrndanje i lupanje loncima, zgrabio je bor, dok su djeca koja su se do tad smijala, zašutila i gledala kako otvara balkon, vuče bor (koji je zapinjao za sve i svašta) vadi ga na terasu i savršenim bijesnim zamahom ga zapuca na praznu parcelu preko puta.
Do tad sam već i ja zašutjela... i svi smo gledali kako bor leti olimpijskom disciplinom.
Uvrijeđena stranka je zatvorila balkon, i otišla na kavu...
A ja još bješnja zbog tog, zgrabila onaj plastični, zabila ga u stalak, u sekundi ga omotala svijećicama, i krenula ljuta kao pas nabijati kuglice bez ikakovog reda i poretka.
Za finiš sam omotala sjajnu vrpcu kao da ga davim i uštekala svjećice...
Okitila sam ga za 5 minuta... Začudo... dobro je i izgledao...
Do tad su se šuteća djeca razmiljela svako na svoju stranu, a ja sjela zapaliti, totalno ispuhana.
Sljedećih 3 -4 sata, nitko nije pričao ni sa kim, sve dok se djeca nisu pogledala međusobno pa u bor, a onda zavarili od smijeha.
Bilo je toliko smiješno kako su nas opisivali, da nisi mogao ostati ozbiljan..
Cijeli taj Božić umirali smo od smijeha, svaki put kad bi netko spomenuo bor 
Smijemo se i dan danas...godinama poslije...
A nije da ove godine nema materijala za kreveljenje.
Ovaj će Božić vjerovatno ostati upamćen kao "Domaći."
To iz činjenice da moj muž ima naviku donositi doma 'domaće' stvari..
Njemu je mjerilo kvalitete kad za nešto kaže da je "domaće".
Kako radi s puno ljudi, tako često donosi domaći med, domaće kobasice, domaće ulje, domaća jaja..
ma sve domaće.. .
Ove godine je donio kesu i veli "Evo ti domaće mahovine."
?!?
Nakon prvotnog začuditisa, nastala je zajebancija na temu Što je to domaća mahovina?
U usporedbi sa...kojom? .. divljom.. stranom.. kakvom?
Cijeli ovaj Božić nam je izraz domaći, lajtmotiv.
Uzmi čupavac, domaći je.
Probaj krumpir, domaći je.
Sviđa li ti se poklon? Još da je domaći, eeeeee ?
Eto.. ne znam što sam zapravo htjela reći...
Možda ima obitelji koji stvarno postižu tu nirvanu mira i blagostanja... možda su bolji vjernici... možda su bolji ljudi... možda znaju bolje....
Ali ne znam da li se tko smije za Božićnim stolom kao mi....
P.S. Želim vam Sretnu i domaću Novu godinu!
Sada smo negdje u učionici informatike..
Desetak nas je, s raznih roditeljskih.
Kako i zašto smo pošteđeni mi... ova napola porušena učionica, nikada mi neće biti potpuno jasno.
Nije ni važno, nakon svega...
Zbrinuta sam za svoju obitelj, svi smo..
Nadu nam daje to što smo preživjeli..možda i za naše obitelji ima nade.
Nitko ne može vjerovati da je preživio, samo zato da bi bio sam...
Preživljavanje mora imati smisla...
Ljudska solidarnost je neizmjerna.. to je možda ono što nas potpuno razdvaja od životinja, ta spremnost da se osvrnemo oko sebe, podignemo glavu ranjenom, stisnemo ruke koje se tresu uplakanom, kleknemo pokraj skamenjenog.
Osim tihog plača, jauka i krckanja polomljenog stakla, isprva se ništa drugo nije čulo.
A zatim prošaptane riječi, uzdah, poziv za pomoć..
I samo tako, ljudi su otresli prašinu, strah, bol i krenuli jedni prema drugima.
... ima li išta suosjećajnije od čovjeka..
Što se dogodilo!?
Prvo pitanje na svačijim usnama..
Kružili smo po prostoriji, dok je iznad nas žmirkala jedna fluroscentna žarulja, stvarajući i brišući sjene.
Stanite, nemojte potezati ništa, sve će nam se srušiti na glavu! - rekla je gospođa 'žuta'.. u nedostatku imena, oprostit ćete mi ovakav način identifikacije.
Gospođa je imala jarko žutu kosu, koju ni posuta prašina nije potpuno kamuflirala.
U pravu je! - oglasio se neki postariji gospodin, identifikacija 'suhi'.
kuc kuc kuc.. kuckao je 'glavati' blijed kao krpa po zidu oko sebe, ne obraćajući pažnju.
Stani čovječe, ne kucaj! - povikalo je nas nekoliko u glas.
Ajde bogati vi ćete mi govorit - odbrusi nam glavati.
Kad sam ja gradija kuće vi ste u pelene pišali - zakuca on jače da podvuče izjavu, kadli se na njega sruči oblak prašine i nešto opasno zaškripi.
Odskočio je poprilično brzo za njegove kile i kiselo se nasmijao.
He he he- suhi će - šta je? Usra se ti građevinac!
Ovo su biće tvoji gradili, pa se 'vako održalo? - zlobno će.
Koji moji, an? - ljuće će nego što je namjeravao glavati, da prikrije neugodu.
Koji? Da koji? A de ze, eto koji! Lipo ste školu izgradili, nema šta. Malo zatreslo i ode škola. Štedilo se na materijalu, a?
Ma komu š ti govorit, gubo esdepeova! Evo te živa i zdrava u školi i jopet ti nevalja!
E, nevalja, nevalja. Da ste napravili kako triba, svi bi ostali živi, bando lopovska! - suhi će raspaljeno.
Pa eto, što ti nisi gradija gubo!? Nega si vojarnu i bunkere gradija di je sad škola, pičkatimaterina komunjarska- zagrmi glavati.
Da je ostala vojarna, a ne crkva i škola, mi ne bi ni bili ovdi. To ka prvo. A ka drugo, da je to vojska gradila eeeeeeee, ne bi to porušila ni dva smaka svita.
Čuj smak svita - glavati će - a ko kaže da je smak svita, ha? Partija?!
Ne kaže partija, nego kažu knjige, da s šta čita u životu, zna bi. Maje su ovo davno predvidile.
Ma jeben ti ja tu Maju i nježine knjige- uvjereno će glavati. Samo Bog zna kad će smak svita.
Hvaljen budi - dopre iz kuta časnin glas.
Aj ti muči ludo zamotana - otrese se suhi - šta ti imaš hvalit. Da Bog postoji neb' ti školu na glavu srušija. Eto ti vjeronauk u školi! - zasmije se suhi.
Aj pusti ženu na miru, đava ti sriću odnija, možda si zbog nje živ, možda je nju Bog čuva pa je sačuva i tebe berlava!
Ja živ zbog nje?! Ja?! Prikrstiću se sad livon! - teatralno će suhi.
E dašta, prikrstićeš se kad znaš kako se krsti, đava te privrtljiva nosa - zaceri mu se glavati.
Ajde prestanite ljudi, dosta je toga - napokon se oglasi 'pilot' koji je stajao kraj žute.
Šta je sad korist prepucavat se oko pizdarija. Odrasli ste ljudi, niste dica. Triba promućkat glavom da vidimo šta je ovo bilo. Može li se ikako izać odavde.
Ostatak nas zamumlja potvrdno na ovaj glas razuma pokraj polomljenog školskog projektora.
Nevoljko, zamumljaše i glavati i suhi.
Sljedećih pola sata oprezno se razgledavalo okolo i u grupicama došaptavalo.
Jedino su suhi i glavati stajali izdvojeni i zlobno gledali oko sebe, po prvi put se slažući i s visoka gledajući na ostatak.
Naće oni đavla izlaz ka i oni - reče glavati suhom.
Naće vraga crnog, nu ih, žene, šminkeri i časna - zaceri se suhi - to cili život na tipke živi.
Da je tipka pa da se otvori izlaz, onda bi možda i izišli - nastavi suhi - to nit je kad radilo, nit na akcijama bilo.
A dašta, dobro kažeš, ni mašklinom zakopat, ni krave pomust - prihvati glavati, stojeći pored njega.
Nakon nekih 10-ak minuta 'karirana' nas pozove do porušenih ostataka, ispod kojih je izvirivao školski automat sa grickalicama, slatkišima i sokovima, nekim čudom skoro posve nedirnut.
Mora se reći da smo osjetili izvjesno olakšanje kad smo ga ugledali. Žeđ nas je već neko vrijeme pritiskala.
Glavati i suhi su se odmah progurali naprijed.
Treba to pravedno raspodijeliti - suhi će zapovjednički.
Slažem se - podrži ga glavati - to triba pribrojat, i zadužit nekog da čuva i dili.
A vas ćete dva pravednika među narodima, to napravit - ironično ću ja.
A da neš možda ti, mala, a? - suhi će. Šta ti znaš o pravednoj raspodjeli. Kad smo mi pravedno dilili ti se nisi ni rodila.
Ma šta ste vi pravedno dilili - umješa se glavati. Ne kažem da mala triba dilit, ali da će partizanč'na pravedno podilit, to moš prodavat jedino onom ko s vama 50 godina dilija nije
Ma šta ti hoćeš gubo ustaška. Odnilo ti didu dvorac ha, pa se nisi rodija sa zlatnim beštekom u guj'ci - zakrješti od smijeha suhi.
Ajde dosta ljudi - umješa se karirana - neka časna izbroji - pogleda u nas ostale pa kad je vidila da se slažemo, nastavi - i nek podjeli kad je vrime.
Ma šta časna! - vikne suhi - neće meni nikakvi popi dilit pa još i pravedno, moš mislit!
Nema šta časna dilit - umješa se sad i glavati - zna se šta žensko ima dilit kad je smak svita - namigne zgranutoj časnoj.
Evo nek partizanč'na pobroji, a ja ću podilit, jel pravedno - okrene se prema suhom koji mu zadovoljno klimne.
Za to vrijeme ostatak nas preživjelih se gledao, pilot u mene, ja u ozbiljnog, ozbiljni u žutu, žuta u kariranu, karirana u gospodina s odijelom... svi u svakoga... umorni, gladni...žedni...
Kao po nekoj komandi, kao po nekom prešutnom dogovoru, uzeli smo najbližu dasku, letvu, željezo, kamen i kad je časna zaklopila oči, umlatili smo suhog i glavatog....na smrt.
Naša mala skupina lako se dogovorila oko svega.
Hranu i piće smo pravedno podijelili.
Za 3 sata šaljemo dvoje ljudi na površinu.
U čast i slavu nezaboravnima
Gospodar muha - William Golding
“Maybe," he said hesitantly, "maybe there is a beast." [...] "What I mean is, maybe it's only us.”
Metro 2033. - Dmitry Glukhovsky
"You reap what you sow, Artyom. Force answers force, war breeds war, and death only brings death. To break this vicious circle one must do more than just act without any thought or doubt."
Još sam stajala nasrid sobe kad me ona ludača sa bisernom naušnicom trznila iz duboke ko..komnt... kontemplac'je!
Vrime mi je da se mrdnem.
Neće to što ja na njeg' mislim, ništa pomoć.
U zadnje vrime mi ga tuče sa svih strana.
Al štaš, uvik je on bija mačo tip, a i najdraža mu je priča bila "2 ovna na brvnu."
Samo šta, eto, nikad nije zna šta će kad sretne zajebanu ovcu.
S muškim je lako, pobodeš se pa ko pane ko ostane! Ali žensko...eee žensko.
Nikad nije skužija da su ovce opasnije.
Je, ajmo reć, ispočetka su Ankica i njezine veze iz one bivše nam države, dobro došle, ae.
Ona lipo radila u Jugobanki, on lipo šverca devizaman, i tako to..
Vezica za skladište vamo, potpora NOB-u tamo...ruka ruku mije, obraz .. aj božjeti, ko gleda obraz...
Sud je to na rastavi sve pripozna i dodilija joj pola imov'ne.
A nije mu bogme nimalo fani sve to šta se dogod'lo.
Ako zna on jašit, zna i Ankica! Pa mu je zajašila na 'otel Marjan!
A onda ona dogradonačeln'ca Anđelka...
Mislim, zamisli se ti nje?!
Lipo joj čovik da, da govori u kamere, da objašnjava snježne dane, vodi sjednice, priprema dokumentac'ju za projekte, za sve to prima plaću, a ona ne provodi njegovu polit'ku!
E sad će lipo ništa ne radit, mučat i primat plaću! Jebegase, i tako je on ne plaća!
Pa onda i Neva, i ona se nešto uskobeč'la, da ona zna ekonom'ju bolje od njega.
I njoj je lipo reka, pričaj šta oš, al moja će bit zadnja! Ako ti se ne sviđa, ajde! I o'šla..
Jedino smo mu Fani i ja preostale.
Jedine mi dvi još virujemo u njeg! Beeeee!
I eto.. zato se ja dvoumim oćul otić u Aspen sa blogerima, ili ću ostat ovdi.
Ako ga ja napustim i ne budem mu davat telepatske savjete, za šta moram bit u Splitu,
bojim se da će ga žene, rulet i bankari doć glave.
Jedino me muči što ne mogu osjetit di je on... sve šta vidim je rulet kako se vrti...
A šta ako ja ostanem u Splitu, a on je s Fani u Aspenu?!
Rulet ne moš pripoznat, svugdi je isti...
....osim u Rusiji....
U Thai crnoj magiji, postoji vjerovanje da sačuvani fetusi donose bogatstvo.
Ispunjavaju se voskom, a za one bogatije, pokrivaju zlatom.
Takvi talismani se čuvaju u uredima i domovima.
Photo: Reuters- Bangkok, 21. 03. 2012.
“The bodies are of children between two and seven months old. Some were found covered in gold leaf”
Novinar Associated Pressa došao je do vrlo potresnih informacija prema kojima je u Južnoj Koreji otkriveno više tisuća tableta koje su ispunjene usitnjenim tijelima mrtvih beba iz Kine.
U članku je tako objavljeno kako su tijela beba isjeckana na sitne komadiće i sušena u posebnim pećima kako bi se pretvorila u prah, koji se zatim stavljao u kapsule.
Te tablete bi se zatim prodavale za ''poboljšanje izdržljivosti'' te za jačanje imuniteta.
"Lampa jedva da je teška pola kilograma, ali što je duže gledate sve vam je teže. Zaista ima nešto čudno u njoj. Mi smo svi čuli priče o tome kako su nacisti pravili lampe i druge predmete od ljudske kože" - M. Jackobson
Prvi put se sjenilo za lampu napravljeno od ljudske kože spominje u izvešću novinarke Ane Stringer iz travnja 1945. godine, odmah nakon pada Adolfa Hitlera i oslobađanja zatvorenika iz zloglasnog logora Buchenwalda.
U svom izvješću Stringer navodi da su zatvorenici bili primorani na jednom stolu izložiti predmete koje su izrađivali u zatvoru. Tu se, između ostalog, nalazila pepeljara načinjena od ljudske zdjelice, komadi istetovirane ljudske kože i sjenilo za lampu načinjeno od ljudske kože.
PHOTO:Stock
Dr. John Hunter (1728-1793), poznati anatom, otac britanske kirurgije i osoba po kojoj je imenovan Museum of the Royal College of Surgeons of England u Londonu, zahtijevao je da njegovi tekstovi iz područja dermatologije budu uvezivani ljudskom kožom.
Korice knjiga su izrađivane od kože pogubljenih zatvorenika, najčešće ubojica.
1821. godine John Horwood obješen je zbog počinjenog ubojstva u Bristolu, a njegov kostur je postao vrijedan eksponat u Bristol Royal Infirmary. Korice knjige u kojoj su opisani detalji njegovog zločina, suđenja, pogubljenja i seciranja izrađene su upravo od njegove kože.
Ne pokušavajte ovo kod kuće*
Znala sam!
Od kad sam našla ovu sretnu trzalicu sve me ide!
Ma koju sretnu trzalicu?
Ovu..
(original isti samo bez lančića, ne radi mi foto)
Gdje si je našla?
U Krvavom kopitu.
Na svijetu postoji puno simbola sreće.
Potkova
Bubamara
Djetelina s 4 lista
Zečja šapa
Figurica slona..svinje..kornjače..
Krokodilski zub
Broj 7
Vidjeti dupina
Vidjeti dugu
Naći novčić
Postoji i puno osobnih simbola sreće.
Stvari pronađenih.. poput trzalice u Krvavom kopitu...
Školjke na sred livade..
Prstena u moru...
Igraće karte dopuhane u facu 
Sjajnog botuna u salati..
Odjevnih predmeta...
sretnih čarapa..
sretnog pojasa...
sretnih gaćica 
Donosili nam uistinu sreću ili ne, potiču pozitivnu vjeru u uspjeh.
Kako se približava Smak svijeta, nije zgorega imati uza se koji simbol sreće.
I Teobaldinim likovima bi bio dobrodošao 
No, nije sve tako sretno, imaju simboli sreće, moći i zdravlja i svoju crnu stranu, ali o crnjacima drugi put.
(K)ukulele su havajski žičani glazbeni instrument.
U nekim zaostalim dijelovima svijeta tako je nazvan i vladajući instrument.
O(karina) je ime za sviralo od pečene gline u obliku ptice.
U nekim zaostalim dijelovima svijeta služi i kao naziv za TV pretplatu.
Od kad je kukuriku-kukulele koalicija na vlasti, a ima tome već dugih godinu dana, svjedoci smo čuda neviđenih.
Skoro mi dođe da njihovu vladavinu nazovem "U registraturi", ne samo zbog BezKičmanovića, nego jer izgleda da su u svom mandatu odlučili sve registrirati. (osim rastućeg nezadovoljstva)
Tako načiniše Registar poreznih dužnika, načinit će Registar branitelja, ozbiljno su bili zagrizli za Registar nekretnina, dok im koalicijski partner nije pomrsio planove (iz sumnjivih razloga).
Izgleda da će uskoro i Registar neplaćenih prometnih prekršaja, pa oni koji nisu platili, neće moći registrirati automobil.
I sve to nekako prolazi, po sistemu "Zavadi pa vladaj" na koji i računaju, pa su se dosjetili najnovijeg instrumenta prikupljanja novaca.
I to ni više ni manje, uvjeravaju nas, za spas Javnog dobra, Hrvatske Televizije.
Koja, budimo realni, nit je javna nego stranačka (kako tko dođe), nit je dobra, nego je sranje.
I tako je netko tamo "šetao i šetao i domislio se!" Balt Baltazar Balt Baltazar...
Ajmo uvest O(karinu)!
I tako slijedom čiste logike: tko god živi u Hrvatskoj taj ima oči (nećemo sad cjepidlačit oko hendikepiranih), a ko ima oči taj gleda, a ko gleda taj sigurno HTV gleda!
Ali, avaj, nema više komunističke "slobode" gdje ti je država (čitaj inkasator) mogla doći i zapečatiti televizor, ka da mu ga je ćaća kupija.
Treba se dovijati drugačijim načinima da gubitašu napuniš kesu i zadržiš na plaći sve one koji "stvaraju" "prebogati" nam TV program Javne kuće.
A Bog dragi zna, da osim par političkih i kuturnih emisija ne stvaraju ništa, nego rade po tuđim licencama.
A o "bogatstvu" i filmovima i serijama starijim od korupcije, da ni ne govorim.
Ali netko u kukulele vladi je zaključio, da je stranačka televizija Javno dobro, iako im izraz Javna kuća, iz puno razloga, bolje pristaje.
Kao da ljudi nemaju satelite i kabelske provajdere, preko kojih mogu gledati što god hoće.
Ako im je volja mogu po cijeli dan gledati Nacional geographic, Discovery, History, Fox, HBO, pa i Novu TV, RTL, ili bilo koju drugu komercijalnu televiziju koja živi od svog programa.
Kvragu, mogu cijeli dan igrati Play Station ako mi je volja..iz dana u dan, mjesecima.
Iz tog mi razloga nije bila jasna ni odredba plaćanja po TV-u. Namjerno ga ne zovem "prijamnik" jer ne mora uopće služiti u tu svrhu!
A još mi je nejasnije i budalastije objašnjenje da će se pristojba plaćati individualno i to "iz same činjenice boravka u Hrvatskoj."
Da bar malo izgledaju kao socijalna vlada, ustvrdili su da nezposleni neće plaćati pristojbu, da će se plaćati po ostvarenom dohotku...
I to mi je malo nepošteno, kad se već busaju u prsa poštenjem, jer onaj tko puno radi, ima prihode, ali nema kad gledati TV...
Hoćemo li i za TV pretplatu morati vaditi izjave o zajedničkom kućanstvu, prosjeku plaća i sve to ovjeravati kod javnih bilježnika?
Neka pametnjakuša iz HNS-a, za vijesti je izjavila da ovo nije porez, nego nešto drugo, ali slično porezu, ali ne zna reći razliku... Možda je razlika u tome da su HNS-ovci većinom u građevini pa im nije u interesu da se prodaje već sagrađeno, nego gradi novo, a za druge poreze građanima im naprosto možemo poduvati u (o)karinu.
UPDATE:
'HNS nije predložio niti podržao bilo koji od spornih modela koji su navedeni kao mogućnost, a s kojima je medije upoznao glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture Milan F. Živković (SDP).
Međutim postavlja se pitanje kako to da je nakon Živkovićeva istupa iz Ministarstva kojim upravlja HNS otišlo priopćenje potpisano od glasnogovornice Nataše Petrinjak koje potvrđuje i nadopunjuje njegove riječi.
Kada bih imala glavnog junaka, ne bi mu samnom bilo lako.
Mirnu kolotečinu jednog sasvim običnog života poremetili bi događaji koji bi se iznenada obrušili na njega.
Ne bi mu pali na glavu, nenadano.
Došli bi kao tati i potiho se ušuljali u njegovu harmoničnu iako dosadnu svakodnevicu.
Ne bi ni primjetio kada bi se tmasti oblaci nevolje počeli nadvijati nad njegov život.
Bilo bi mu čudno, možda isprva, ali ne bi znao da ga uvodim u događaje koji će stubokom promijeniti njegov uredan svijet.
Do časa kada bi mu postalo jasno da se događa nešto neobično, već bi bilo kasno.
Bio bi uvučen u vrtlog događaja kojima ne zna uzrok.
Polako bi počeo primjećivati korake iza sebe, kosa bi mu se ježila na potiljku, stvarajući onaj uporni osjećaj da ga netko gleda.
Počeo bi primjećivati da su šalice na cjedilu pogrešno okrenute, da su zavjese neznatno pomaknute, da su knjige na polici pogrešno postavljene.
Možda bi tu i tamo, s prozora, ulovio tamnu figuru kako se skriva u sjeni ulične lampe.
U nekoj situaciji gdje se tupi odjek njegovih usamljenih koraka mješa sa nečijim tuđima, možda bi uletio u mračnu vežu, naslonjen na vrata koja bi se lagano, škripeći otvorila.
Zrak bi bio težak i suh, a pod prekriven prašinom debelom kao prst.
Kada bi treća daska od istočnog prozora zaškripala, svaki nerv u njegovom tijelu bio bi naelektriziran.
Da mu olakšam, vjerojatno bi na njega skočila mačka, izgladnjela i preplašena.
Kako svaki junak ima i meku crtu, on bi mačku strpao ispod kaputa, gdje bi se sklupčala, a malo srce bi joj ubrzano tuklo, i odnio bi je kući.
Prljav, promrzao i iscrpljen, a nisu li junaci uvijek takvi, nasuo bi mački zdjelicu mlijeka, a on bi stao pod vruć tuš.
I dok bi ga vruće iglice vode vraćale u život, sinula bi mu neka ideja.
Skuhao bi lončić vruće kave, obukao meku i udobnu odjeću, pa mokre kose i sa debelim sendvičem sjeo pred računalo.
Naravno, mačka bi mu skočila u krilo, a on bi je nesvjesno pogladio, dok bi mu se oči sve više širile nad onim što čita.
Tu bih morala misliti na čitatelje i dati neke natuknice da i oni budu u tijeku.
Previše bih cijenila svoga glavnog junaka, da čitateljima ranije dam spoznaje kojih moj junak nema.
Kada bih tako i čitateljima i glavnom junaku dala neke tragove, osjetili bi potrebu da otkriju istinu.
Dok bi čitatelj iz svoje udobne fotelje čitao kako moj junak oblači vjetrovku i crne meke cipele, znao bi kako se sprema izaći u vjetrovitu i mračnu noć.
U toj mračnoj noći, skutren bi čučao iza porušenog zida, promočen i drhtav, očiju uprtih u teška drvena vrata kuće preko puta.
Kvaka na vratima bila bi od teške mjedi, a pokraj vrata bi bio načrčkan nekakav zlokoban znak.
Baš kada bi na vrata izašla tajnovita spodoba, (osoba je tako nemisteriozna riječ), u dugom tamnom kaputu, mjesec, taj stalni pratilac junaka, bi zašao za tamne oblake.
Sad već naš junak, bio bi prisiljen pratiti ga, iako bi mu se krv u kostima ledila od same pomisli.
Držao bi se sjena i izbjegavao lokvice svjetla koje bi stare ulične lampe bacale po putu.
Misteriozna spodoba ispred njega u jednom bi trenu zašla za ugao, a on bi požurio da je sustigne.
Na uglu bi zastao i gledao u praznu ulicu ispred sebe, gdje bi samo vjetar zavijao kroz krošnje.
Ispunjen pomješanim osjećajima razočaranja i olakšanja, okrenuo bi se da se vrati kući i našao se licem u lice sa svojim najvećim strahom.
"Ti" ..... protisnuo bi bez daha.....
Ne, kažem vam, mom glavnom junaku nikako ne bi bilo lako samnom.
Do kraja knjige pitao bi se kako mogu tvrditi da ga volim....
Možda bi me i mrzio..
Nije lako biti pisac...
Kako li je tek biti Tvorac.....
