gripa
srijeda , 29.04.2009.-Bojim se ljudi. Cijelo jutro informativnim kanalima struje vijesti o nekoj novoj pošasti, čuo sam da je riječ o nekom novom virusu, najstrašnijem do sada. Kažu da se epidemija širi između kunića. Jedan rođak od mog prijatelja kunića Friska obolio je nakon što je nahranjen listovima kupusa. Navodno ga je hranila zaražena djevojčica, šmrcala je i kihala, brišući nos maramicom.
-Ti ljudi obolijevaju sve više od bolesti koje nam prenose. A oni imaju laboratorije, liječnike, farmaceute i baš ih briga. Izliječe se od većine virusa i bakterija. A mi? Mi nadrapamo. – bijesno sam lupio šapom od stol.
-Ja sam čuo da su među zaraženima i slonovi u Indiji, nekoliko zeba je platilo glavom, a tigrovi će u Africi izumrijeti. – vidno uznemiren i preplašen dodao je poglavar pasa.
-Srećom, još smo na takvoj evolucijskoj razini da se ljudi ne mogu pariti sa nama, životinjama, jer da i to mogu, prenijeli bi nam i AIDS, pa što bi onda.
Nasmijali smo se. Smijeh nam je bio mučan. Njuške smo namazali blatom što se skorilo čineći fizičku prepreku zraku i svemu što smo iz zraka udisali. Nadali smo se da je to kakva – takva zaštita.
Odlučili smo na posljednjem sastanku poglavara vrsta kako više nema grupiranja životinja u čopore, nema organiziranja zabava, skupova, odlazaka na javna mjesta bez prijeke potrebe, pa se svatko zatvorio u svoj mali, topli dom, sa svojom obitelji, nadajući se da će i ova ludost napokon proći. Sa što manje posljedica.
-Neki govore da su ljudi izmislili ovu bolest. Cilj je proširiti paniku, zavaditi životinje međusobno, raslojiti ih, odvojiti ih jedne od drugih. I onako smo im trn u oku već od kamenog doba.
-Jednom kad čovjek okusi životinjsku krv, pomami se posve, podivlja i tada mu ni nebo nije granica. Ljudska proždrljivost je nemjerljiva s ičim u životinjskom svijetu, nama poznatom. Moguće je. Ja to ne bih nikada javno rekao, ali sam posve naklonjen vjerovati u teorije urote. Ništa nije slučajno.
Zašutjeli smo jer je lastavica donijela u kljunu osušenu granu. To je znak da kriza još traje. Tek kad se pojavi s grančicom masline, moći ćemo izaći iz skrovišta. Mi povlašteni mogli smo se bolje sakriti, nego obične životinje, radilice. Osim toga imali smo zalihe hrane za jedan dulji period.
Iza lastavice doletio je golub pismonoša s novim vijestima.
Poglavar kokošiju zakukurikao je krikom ranjenog lava. Pomor kokošiju se nije mogao zaustaviti. Na ulicama su ležala mrtva tijela, gusto, kao onog ljeta kad je najezda skakavaca okončana njihovim crkavanjem pretvarajući sivi beton u zeleno – sivi prekrivač.
-Ovo ne sije proći nekažnjeno. Navikli smo se da nas kolju i koriste za juhe i glavna jela, ali ovo je previše. – zavapio je.
Tješili smo ga koliko smo mogli. Nije pomagalo.
Poglavar majmuna uzeo je u ruke stari zapis za koji nitko od životinja nije znao od kada i odakle potječe. U njemu je pisalo da će se životinje spasiti kada ljudi izumru, te da se taj dan bliži. Zemlja će ostati pusta i mračna, zatrovana, bolesna i umorna. Ljudi će skapati od gladi i žeđi, otrovane vode i zraka. Bauljat će poludjeli planetom dok i posljednji ne skonča u agoniji. Novčanice će lepršati zrakom. Novca će biti kao smeća, samo što se novcem više ništa neće moći kupiti.
Proročanstvo kaže da će preživjeti po nekoliko primjeraka od svake životinjske vrste, svake, osim ljudske.
-Prokleti bili. – rekao je i vratio zapis u duplju drveta.
komentiraj (21) * ispiši * #
moć
utorak , 28.04.2009."Susreli smo se opet. I ovog puta sam ja bila ona koja je u ruci držala žezlo.
Uvijek su mi se gadili samodopadni muškarci koji misle da su žene hodajuće stražnjice i grudi bez mozga. Ponekad čak uvaže i zrno soli u njihovim glavama, no rijetko. Zarekla sam se da ću ga jednog dana pobijediti vlastitim oružjem. Trebalo mi je samo nekoliko godina od onog ponižavajućeg razgovora u njegovom uredu na posljednjem katu nebodera s kojeg se pružao fantastičan pogled na gradske ulice u zimsko poslijepodne, mračno i teško od nadolazeće kiše i natopljenih oblaka što su jurili nebom kao da se utrkuju s vjetrom. Prislonio me na stakleni zid ureda i poljubio u vrat.
-Shvati me, sve ima svoju cijenu. Moraš platiti ako želiš da tvoj projekt financira moja tvrtka.
O, da, željela sam realizirati taj projekt, kampanju kojoj sam posvetila sve svoje vrijeme i na uštrb koje sam žrtvovala moguće večere uz svijeće, druženja u prirodi, šampanjac nakon napornog dana ili opuštajuću polusatnu kupku. Umjesto toga jela sam s nogu i tuširala se brzinom svjetlosti.
O, ne, nisam mogla zamisliti ruke tog ljigavca oko svog tijela.
Kao pravoj dami, ruka mi je poletjela prije negoli je mozak shvatio što tijelo čini i zalijepila se na njegov obraz. Pokupila sam svoje stvari, papire, nacrte projekta i tiho zatvorila vrata za sobom.
Zarekla sam se na osvetu. Sofisticiranu.
Natjerala sam ga da spava sa najružnijom ženom u mojoj tvrtci. Za projekt. Jer su se uloge promijenile. Ona je bila sretna.
Osim toga, na kraju balade odbila sam i projekt kao nedovoljno isplativ. Osveta je potpuna.
Ne znam koliko je žrtava imao za vrijeme dok je imao moć, no znam da je slabić što se prodao za mogućnost. Za novac.
Moć je igra.
Moćno je biti moćan."
komentiraj (9) * ispiši * #
Voda kao sudbina
nedjelja , 26.04.2009.Iza fasada nekih kuća, posve običnih na prvi pogled, bijeli prozori, ispeglane zavjese sa brokatnim nitima, zidovi ožbukani svježom bojom ili obloženi kamenom, znaju se kriti čudovišta. Krvopije što sišu krv i hrane se nemoćnim bićima što su im se prepustila, pa leže ili i sama gmižu, svakim danom se sve više od tih silnih ugriza i pretakanja krvi, pretvaraju u neku neprepoznatljivu životinjsku vrstu kojoj samo oči još sliče na ljudske.
Jedna takva kuća, Remijeva kuća, uzdiže se negdje na sredini ulice, duge ulice što se na svom početku križa sa Zavojanovim prolazom, a na svom kraju sa "ptičijom ulicom". "Ptičija ulica" je šetalište uz rijeku, uređeno, popločano kamenim kockama između kojih se promaljaju vlati trave, njom u proljetne večeri komarci vrebaju nedužne šetače, majke s djecom, starce što se pomažu štakama, hodajući do posljednjeg atoma snage, jer bolje je umoriti se od hodanja, nego sjesti i prepustiti se nemoći tijela, jer kad čovjek to počne činiti, time je prešutno potpisao i svoj kraj. Sinoć sam u gostionici gdje su muškarci iz tog dijela gradića dolazili kartati, ostavljajući dobre napojnice mladim konobaricama kad im pivo udari u glavu, čuo da se Remi utopio. Zvali su ga tako jer je to bila jedina kartaška igra koju je znao, što su naravno njegovi kompanjoni smatrali sramotnim, navodno se Dalmatinci rode sa znanjem briškule i trešeta, a ovaj kao da je bio izrod. Visok, gledano s leđa je djelovao kao mrcina, a kada bi se okrenuo, ispod plave kose izvirila bi dva plava oka, sjajna, vesela i nježna, dajući mu nevin, dječački izgled. A izgled često vara. U mladosti je pokušao silovati svoju prvu susjedu, a nešto kasnije je odležao nekoliko godina zbog baratanja nožem. Vlastitu je majku tukao drvenim štapom za razvijanje tijesta. Nesretnica je bila iz Bosne, udala se za njegovog oca i pokopala ga prije nego se snašla u novoj okolini. Razvijala je najbolju pitu koju sam ikada jeo. Gledao sam je jednom kako to radi, od male kugle tijesta, po pobrašnjenom stoljnjaku, razvukla bi prozirnu plahtu prstima hodajući ukrug oko stola, te bi je napunila sjeckanim krumpirom i mesom pomiješanim s lukom. Mirisalo je da ti se želudac širio od same pomisli na tople zalogaje.
Rekli su mi da je tu večer stalno ponavljao da je prije desetak godina preplivao La Manche. Svi su mu se smijali.
-Pitajte gospodina Goglija, on zna. - rekao im je, a onda je privezao za zglobove ruku i nogu cigle što ih je našao negdje i rekao da se ide kupati, ako tko želi gledati, neka dođe. Preplivat će rijeku sa utezima kad mu ne vjeruju za kanal.
Društvo je odmahivalo rukama. Nitko nije poznavao navedenog gospodina, a i nikome se nije dalo gledati pijanu budalu i njegove egzibicije. Voda je još uvijek bila hladna i samo bi luđak zaplivao, još veći s utezima na udovima.
Sutra su mu našli tijelo. Ukočeno od hladnoće i smrti.
Palo mi je na pamet tko bi mogao biti sveznajući gospodin. Nije od krvi i nesa, ali svejedno zna. I doista, pronašao sam na googlu priču o Remijevom plivačkom uspjehu. Nekim je ljudima voda sudbina.
Kad su ga u drvenom sanduku polagali u zemlu, njegova majka je gledala nekud u nebo. Suhe, naborane ruke iz kojih je njen sin isisao posljednje kapi života, sklopila je na molitvu.Neka joj se Bog smiluje.
komentiraj (5) * ispiši * #
ne bis in idem
subota , 18.04.2009.Pozvali smo ga prije nekoliko dana u kuću našeg službenog čuvara pečata i odora društva, tog neobičnog čovjeka Vida Metrina od kojeg smo već godinama uporno dobivali pismene zahtjeve za primitak u članstvo, koji kao za inat svom imenu nije vidio bolje od krtice. Čekajući ga da se pojavi u zakazano vrijeme, odijevao sam crnu halju puštajući je da se u naborima slijev niz torzo i noge, uživajući u mekoći svilene, teške tkanine, ručno tkane i šivane u salonu u ulici Tivorana na broju 17, kod starog krojača gdje je još cviljelo metalno kolo pod pritiskom stopala i gdje su se narudžbe čekale mjesecima. Uvijek smo držali otvoren balkon, pa sam se nadvirio i ugledao ga, hodao je uznosito i polako, uvjeren da je zauzdao vrijeme, te da o kašnjenu nema ni govora, prilazio je u gamošnim cipelama boje pijeska i lanenom odijelu što je lepršalo na proljetnom povjetarcu poput prvih listova i plodonosnih cvjetova na granama starih višanja pokraj ceste. Bio je lijep čovjek, lagao bih kad ne bih spomenuo grčki profil i putena usta, stasitost tijela i britkost intelekta kakva se rijetko mogla susresti u ovom gradu. Zavidio sam mu i na jednom i na drugom, osobito na plavim očima, prodornog pogleda, te na samostalnoj liječničkoj ordinaciji što ju je naslijedio od oca u kojoj je sav namještaj bio od mahagonija, a pod od tikovine prevezene prekooceanskim brodovima još prije pedeset godina. To je i razlog zašto sam mu otežavao ulazak u društvo, opstruirao sam svaki njegov pokušaj da nam se približi, a kao tajnik društva i kao pravnik to sam mogao raditi bez da netko od članova išta posumnja. Pomagala mi je u tome i činjenica što je posljednjih pet godina Vid proveo u zatvoru. Osuđen je za ubojstvo svoje vlastite žene, one iste koja ga je navodno varala sa predsjednikom suda, nekim došljakom iz Like za kojim je izgubila glavu, bijesna na muževo ostajanje u noćnim smjenama i zaboravljanje važnih datuma poput godišnjica i rođendana.
Konačno sam morao popustiti kad je ovog proljeća izašao iz zatvora.
«Ide» - okrenuo sam se prema punoj blagovaonici muškaraca u crnim odorama, prekrivenih lica karnevalskim maskama ozbiljna izraza.
Naša filijala društva starog dva stoljeća, osnovana je prije sedamdesetak godina, stare knjige i zapisi čuvaju se u sefu banke, zajedno sa zlatom i ostalim dragocjenostima, te novcem što ga s vremena na vrijeme pretvorimo u neku vrijednu nekretninu. Malo je društvo ulagalo u dionice, osim u vlasništvo nad bankama, naš sustav je bio utemeljen na drugačijoj vrsti ekonomije, jer nismo imali stručnjaka mešetara koji bi bili vični takvim ulaganjima u inozemstvu. Držali smo se stoga provjerenih tehnika.
Tako smo, između ostalog, bili vlasnici nekoliko golf terena i hotela u Velikoj Britaniji, nekoliko vrhunskih vinarija i vinograda u Francuskoj, hotela na Azurnoj obali i egzotičnim otocima, te suvlasnici nekoliko banaka diljem Europe. Naša centrala u inozemstvu bila je jako zadovoljna s nama.
Sve je bilo spremno za njegov ulazak, prema Knjizi rasporeda i obreda, bili smo dužni nositi svečane odore i maske, da nam novi član ne bi vidio lica dok mu postavljamo inicijacijska pitanja, mada sam osobno mislio da je to glupa teatralnost. Osim toga, mi smo bili jedino tajno društvo u cijeloj državi sa određenom dozom prestiža i tradicije, doduše tajno, ali dovoljno javno da smo svakih desetak godina primali nove članove. O nama se pričalo, no nitko nije imao konkretnih dokaza kojima bi se potkrijepilo naše postojanje. A kada netko jednom uđe u naše redove, doista izgubi volju za pričanjem o društvu, koliko ga zaslijepe pogodnosti i utjecaj koji time stekne.
Najmoćniji članovi, njih sedam, sjedili su oko ovalnog stola, dok su ostalih sedamnaest bili raspoređeni po prostoriji.
Vid je ušao bez kucanja i sjeo na jedinu praznu stolicu, postavljenu na centralnom dijelu prostorije, puštajući nas da udahnemo miris njegovog svježe obrijanog lica i mirise proljeća s ulice.
-Odlučili smo te primiti ove godine, napokon to i možemo jer, bilo je nezgodno provesti obred bez tvog sudjelovanja, a znaš i sam da mi u zatvor nismo mogli doći. – otvorio sam Knjigu pitanja i zagonetki, pružajući mu crnu tintarnicu i papir na koji će zapisivati odgovore nakon što ih glasno izgovori, za arhiv, kao dokaz.
Na prvo pitanje što će kao svoj ulog unijeti u društvo, odgovorio je kratko «sedamnaest dijamanata u vrijednosti od nekoliko milijuna eura», a nitko od nas nije ni trepnuo. A i zašto bi, osnovni uvjet za primitak u članstvo je bogatstvo, zatim moć i utjecaj u određenim krugovima. Postojalo je u povijesti samo nekoliko iznimki od tog pravila, kada su se u društvo primali talentirani pojedinci od kojih se očekivalo da svojim talentom steknu svjetsku slavu i unovče ga, pa smo tako imali, danas pokojnog arhitekta sa sjevera države, opernog pjevača rođenog u Čileu, no otac mu je bio otočanin kao i moj, te slikara iz ravnice.
Na pitanje odriče li se polovine svega što stekne do kraja života u korist društva, a da za uzvrat može raspolagati kao punopravan član svime što društvo ima, odgovorio je sa «da».
-Što se točno dogodilo prije pet godina sa tvojom suprugom? – iznenadilo nas je pitanje jednog od sedam članova.
Vid se držao kao da je upravo to i očekivao, razjašnjenje tegobne situacije zbog koje je proglašen ubojicom.
-Moja žena je nestala. U kući je policija našla krvavu plahtu, nož i još neke sitnice, na temelju kojih su zaključili da je ubijena. Tijelo nikada nije pronađeno, pa su pretpostavili da sam ga negdje zakopao. Ukratko, imali su dosta čvrste indicije da je riječ o ubojstvu iz strasti, tragovi borbe, njene nevjere koje su bile javna tajna, svjedočenje susjeda o galami i svađi koji su čuli tu noć, sve je to ukazivalo da sam je lišio života. I tako sam osuđen. Mogao sam dobiti i više, no zahvaljujući nekim olakotnim okolnostima i vezama u pravnim kuloarima, izvukao sam se sa pet.
-Može se reći da si odradio svoj dug društvu. –klimnuo je glavom.
-Ja društvu nisam bio dužan ništa. Svoju ženu nisam ubio i ne znam gdje je nestala. Istina je da smo se svađali, da je mahala tim nožem želeći si prerezati žile, povrijedila je pri tom lice, porezavši se duboko iza uha, odatle krv.
Da nam je mogao vidjeti lica, vidio bi da mu nitko od nas nije povjerovao ni jednu riječ.
-Pročitaj Kodeks ponašanja društva. Očekujemo od tebe ponašanje sukladno njegovim odredbama. Pripremili smo ugovore za potpisivanje i prijenos tvoje imovine, pa možeš potpisati odmah. – pružio sam mu ostatak dokumenata.
Sve je bilo brzo gotovo.
-Sad se možeš vratiti u kolotečinu. – nazdravili smo portom i počeli se razilaziti u razmaku od desetak minuta. Vid je trebao otići posljednji, no nešto mi nije dalo da ga pustim samoga. Odlučio sam ga otpratiti dio puta.
-Znam da nisi sretan što sam danas bio s vama. – rekao mi je dok smo se približavali restoranu u kojem je ručao svaki dan. Očigledno nije imao namjeru promijeniti svoj svakodnevni ritual, pa sam mu se pridružio. Stol ga je već čekao.
Naručili smo crno vino i punjene gljive sa telećim medaljonima na žaru.
-Pomirio sam se s time. Bio sam svjestan da ćeš kad-tad postati član. To je prirodno. Malo je ljudi bogatih poput tebe i takav jedan nam treba. To je sve. Ne shvaćaj ništa osobno. Društvo nije zasnovano na prijateljstvu nego na interesima.
Za susjednim stolom, leđima okrenuta, sjedila je žena u večernjoj haljini, pomalo pijana, kao da je noćni provod nastavila do podneva, držeći se za ruke preko stola sa onim sucem za kojeg se svojedobno govorkalo kako uživa u čarima Vidove žene.
Podignuta kosa u punđu jasno je pogledu izlagala duboki ožiljak iza uha.
Sledio sam se iako je ova žena bila plava, a Vidova supruga je koliko se sjećam imala tamnu kosu.Lice joj nisam vidio.
Ono što je slijedilo bilo je ravno napetoj filmskoj sekvenci.
Vid se nonšalantno ustao, odložio ubrus, uzeo nož sa stola i prišao ženi.
-Vratila si se. – rekao je mirno, kao da se šali.
-Vide…- zamucala je očigledno šokirana što je naletjela upravo na njega. Ipak je ovo nekakav milijunski velegrad.
Ništa više nije uspjela izreći jer joj je prerezao vrat i vratio se za svoj stol.
Nastao je opći kaos, ljudi su vrištali, bježali, vikali da netko zove policiju. Policija je konačno i došla. Vid je objedovao potpuno miran. Meni su posve otkazali udovi i nisam se mogao pomaknuti sve i da sam to želio.
-Policija. Gospodine morat ćete poći s nama. – poznavao sam inspektora koji nam je prišao. Ustuknuo je kada je shvatio da i on poznaje nas. Bio je to onaj isti policajac koji je priveo Vida Metrina prije pet godina.
-Nema potrebe, nasmješio se, ali ako inzistirate...
Shvatio sam zašto je bio tako miran.
Policajac je samo odmahnuo glavom.
komentiraj (0) * ispiši * #
podvezica
nedjelja , 12.04.2009.Kuća na otoku izgrađena je u ono vrijeme kad je bilo tako jednostavno i ne osobito skupo, doći do komadića zemlje na obali, ovoj našoj lijepoj, jadranskoj, plavoj. Oličili smo je u bijelo, takva je tada bila moda, sve su kuće blještale na popodnevnom suncu, toliko da se u njih nije moglo izravno gledati. Moj djed je htio podrum. Bila je to čista ludost, po mišljenju moje majke. Kakav podrum, pa nećemo se valjda skrivati u njemu, znala je govoriti u bijesu. Ona je bila odlučna provesti svoju volju i izgraditi tavan.
Kad se suprotstave takva dva karaktera, oboje tvrdoglavi i inatljivi, može se dogoditi samo jedna stvar. A ta je da kuća dobije i podrum i tavan.
Zvao sam tu kuću, moja privatna nakaza. Bila je toliko ružna, da me je bilo stid predložiti svom prijatelju iz djetinjstva, boravak, tog ljeta nekoliko godina nakon što je sagrađena, u njoj. Ipak sam ga pozvao, jer je još strašnija bila usamljenost. Dva mjeseca školskih praznika, u toj kući i još sam, bez ikog poznatog. Brrr, stresao sam se od same pomisli na to.
Njemu je to sve bila avantura. Nikad do tada nije bio na moru.
-Maro, a je li more puno veće od onog potoka u selu tvog djeda? -pitao me je.
-Da moj djed sad čuje to što me pitaš, bacio bi te potpuno odjevenog u taj tvoj potok i još te držao dok ne poplaviš u licu. Ma, kakva su to glupa pitanja? Pa valjda znaš kako izgleda more. Veliko i plavo. Toliko veliko da mu se kraj ne vidi. Ma, je l ti uopće znaš plivati?
Nije znao. Ali je znao plakati zbog moje uvrede. Postiđen. E, baš si Maro, budala. Pa tako se ne razgovara s prijateljima.
-Onda ću te ja naučiti. Za samo dva dana, plivat ćeš kao ribica, kao da si rođen i odgojen u vodi. - ublažio sam stvar riječima i zagrlio ga.
Bio sam stariji od njega dva mjeseca, pa sam mislio da mi to daje jednu dozu zrelosti i nadmoći nad njim. Iznenađujuće je koliko dvanaestogodišnjaci znaju o međuljudskim odnosima i pravilima koja vladaju u svijetu odraslih.
Na otok smo stigli prvog ponedjeljka u srpnju. Sve je mirisalo na borove i sol pomiješanu s kremama za sunčanje. Trebalo nam je pola dana za iznošenje putnih torbi iz automobila i zaliha hrane kojih je bilo toliko da bi dotekle i za nekoliko godina, a ne za jedno ljeto.
Dok su moj otac i djed vukli stvari, majka je otvarala prozore i škure kako bi iz zidova istjerala miris ustajalosti, od kojeg mi je želudac radio kao na toboganu. Gore, dolje. Pa u krug.
Paučina se rastegnula od stropa do poda, a bijele plahte kojima su prošlog ljeta prekrili pokućstvo posivjele su od debelog sloja prašine.
Vrućina se lijepila za kožu. Smetala mi je sva ta odurna vlaga na meni. Smetala mi je ta plijesnivost kuće. Bio sam gladan. Glad je još više raspirivala zapaljena vatrica za nezaobilazna gradela i to od suhih grančica vinove loze.
-Maro, idite vas dvojica po svježi kruh i hladno pivo, dok se vatra razgori. - viknuo je moj otac sa stražnje strane kuće.
Prijatelj me je upitno pogledao. Znao sam da je oduševljen tom idejom.
-Dobro. Barem ću ti pokazati mjesto. - slegnuo sam ramenima.
-Sjećaš li se kad smo gledali onaj film u kojem na pustom otoku pronađu blago zakopano stoljećima ranije i obogate se, pa si kupe vile i automobile...
-Ovo ti nije pusti otok. Nema ovdje nikakvog blaga. Pa to je tako samo u filmovima. - pravio sam se pametan.
-A, što znaš? Tvoje je otac pričao da su i ovdje dolazili gusari s brodovima, nakon pljački na moru. - bio je uporan.
Moj je otac uživao pričati takve priče. Lagao bih kad bi rekao da mi pomisao na zakopano blago nije zagolicala maštu.
-Požurimo mi po kruh, inače ništa od večere. Sutra ćemo o tome. Vidiš, u ovoj uličici lijevo je hitna pomoć, a desno je trgovina. Na ovom malom trgu u sredini ti je crkva, a plaža je daleko desetak minuta hoda. No, ja ne idem tamo. Prevelika je gužva. I ima golih starih baba. E, to ti je prizor koji ne bi volio vidjeti dva puta. Ja se kupam u jednoj uvali do koje možemo doći gumenjakom. Možemo ponijeti štapove i pokušati uloviti nešto.
-A ima li morskih pasa? - palo mu je odjednom na pamet.
-E, baš si glup. - nasmijao sam se.
Utrkivali smo se do trgovine i natrag, bosih nogu po vrelom asfaltu.
-Ma, di ste vas dvojica mangupa, do sad? Ohladit će se meso. - čuo sam djedov glas kako grmi. Moja je majka bila toliko slična njemu. Toliko da sam se ponekad plašio te njihove sličnosti. Dovoljna je bila mala iskra, da se zapale vječne vatre kaosa. A isto tako, bila je dovoljna topla riječ da cijeli dan provedu, ruku pod ruku, u laganoj šetnji i samo njima razumljivim temama za razgovor. Imali su oni svoje tajne. Znao sam to. Samo njihove.
Večerali smo rukama, sa plastičnih tanjura. Vani, na travnjaku. Sunce je zalazilo iza brda. Užarena, savršeno okrugla, kugla.
-Ja još nisam vidio more. - zijevnuo je.
-Vidjet ćeš sutra. - zijevnuo sam i ja. Zijevanje je prijelazno. Pa je opet zijevnuo on, pa ja i tako nekoliko puta. Zaboljela me vilica. Prasnuli smo u smijeh, obojica.
U tom sam trenutku znao da će ovo ljeto biti nezaboravno.
***
Dani su prolazili sporo i ugodno. Naučio sam ga plivati. Doduše, još uvijek je gurao kolut napunjen zrakom ispred sebe dok je nesigurno rukama razmicao vodu. Ali, uživali smo. Koža nam je postala tamna i glatka. A tijela su se izdužila i dobila vretenast izgled s nešto istaknutijim mišićima, od plivanja.
Krišom smo, dok su svi spavali odlazili na tavan. U podrumu su bile samo boce s vinom, djedova kolekcija skupljana godinama, pa nas to nije privlačilo. Tavan je nasuprot tome, bio naše malo carstvo za vrijeme popodnevne sieste. Dok su svi spavali, mi smo se drvenim škripavim stepenicama iskradali iz zamračene sobe u još mračniju prostoriju.
Isprva smo samo sjedili u mraku i pričali. Znao sam da se muškarci ne bi trebali povjeravati jedan drugome, no između nas se stvarala jedna takva neobična povezanost, da su sve kočnice popuštale. Pred sam kraj ljeta, dok smo sjedili naslonjeni na vitrinu moje pokojne bake, rekao sam mu da sam zaljubljen u Emu, djevojčicu iz razreda. I da mi je dopustila da ju poljubim, jednog dana na klupi u parku. Onako filmski, u usta. Jezik joj je bio hrapav i vlažan. A meni su hlače postale tijesne. Nakon što sam joj zavukao ruku pod majicu i osjetio vrelinu kože i nabreklost bradavice na grudima, dobio sam takvu pljusku kakvu neću zaboraviti do kraja života.
-Dobro je da te nije tužila roditeljima. Ili još gore, ravnatelju škole.
- Mislim da se osjećala krivom jer je pristala na poljubac. I posramljenom. Znaš, napisao sam joj valjda deset pisama s isprikom. Nije odgovorila ni na jedno. Ne razgovara više sa mnom. I ne pozdravlja me. Okrene glavu svaki put kad me vidi. A i sve njene prijateljice se ponašaju isto. Što misliš, nije im valjda rekla? - pitao sam, a nekako sam duboko u sebi znao da nije. Možda im je ispričala nešto, ali cijelu istinu, sigurno ne.
-A ti? Imaš li ti neku zbog koje sanjariš?
Šutio je. I kroz mrak sam vidio kako mu se obrazi žare, a pogled obara.
-Hej, imam ovdje jedan časopis sa slikama, znaš već kakvim. To sam sakrio prošlog ljeta. Pogledaj... - izvukao sam ga iz svog skrovišta. Upalio sam ručnu lampu i rastvorio časopis. Naga plavuša nas je gledala obojicu.
-Što ti je to ispalo? - ustao se i iz skrovišta ispod stare vitrine izvukao drvenu kutiju. Nikad je do tada nisam vidio. Bila je zatvorena metalnim lokotom. Zavukao sam ruku dublje ispod vitrine i napipao u prašini ključ.
- Otvori, brzo. - bio je nestrpljiv. Nismo valjda takve sreće da ćemo sad naći nešto vrijedno, a za par dana idemo doma. Možda je neka karta. - ono mu gusarsko blago nije izlazilo iz glave. Nisam mu imao srca reći da bi se takve karte mogle naći jedino u starim otočkim kamenim kućama, a ne u ovakvoj tek sagrađenoj prije nekoliko godina.
Raširenih očiju zurio sam u kutiju. U njoj je na svežnju pisama stajala plava ženska podvezica. Onakva kakva se nosi ispod vjenčanice.
Uzeo sam je u ruku. Bila je meka i sva od čipke. Nikad ništa slično nisam vidio izbliza.
Pisma su ležala na dnu kutije, zavezana plavom svilenom vrpcom. Omotnice su još uvijek mirisale na ženski blagi parfem.
-Smijemo li mi uopće to čitati Maro? Tko zna zašto su sakrivena ovdje? Možda ne bi...
-To je sigurno djedovo. Moj otac nikad ne piše pisma, njegova valjda nisu. - razmišljao sam naglas.
Otvarao sam jedno po jedno. Sva su bila potpisana imenom Cecilija.
-Tko je sad ta Cecilija? Tako se nije zvala moja baka.
Čitao sam brzo i preplašeno. Slutio sam da se neka gorka tajna krije u njima. Zvonilo mi je to ime u ušima, zvonilo mi je kao nešto poznato i blisko. Sva su bila ljubavna, puna zanosa i slatkih riječi. Strasti i užitaka. Posljednje je počinjalo riječima "Dosta mi je čekanja. Ti se po svemu sudeći, nećeš razvesti nikada. Imaš divnu ženu i sina. Ja sam postala bolno svjesna da ti nikad nisam bila ništa više nego puka zabava. Lagao si od početka. Vjenčanicu sam vratila, a podvezicu ti šaljem. Moja pisma spali. I zaboravi me."
Sjetio sam se kome je pripadalo ime Cecilija i tko je pisao ta pisma. Žena koja me podučavala engleski jezik posljednje dvije godine. Svi su je zvali gospođica Marić. Ime gotovo nikad nije koristila. Predstavljala se prezimenom. Bilo mi je čudno kad je početkom lipnja rekla da više neće dolaziti i da nađemo drugu osobu za instrukcije. Sad mi je postalo jasno zbog čega je otišla. Zbog mog oca.
Posljednje pismo je i bilo datirano na lipanj.
-Bože, moj je otac obećavao toj ženi da će nas ostaviti i oženiti se njome. Pa, ona je već bila kupila vjenčanicu. - hladan znoj mi je curio niz čelo. Soba se zavrtjela oko mene i mislio sam da ću izgubiti svijest.
-Maro, smiri se. - začuo sam tihi glas svog prijatelja.
-Gad, kakav je to gad...- šmrcao sam i jecao. -Htio nas je ostaviti, a sad se cijelo ljeto pretvara da je sve savršeno i lijepo. Svaku večer šeta s majkom zagrljen. Kao da ničega iz ovih pisama nije ni bilo. Da ih je barem spalio.
Slabost mi je preplavila tijelo. Govorio sam da me nitko ne voli, pa ni moj otac, mrmljao i slinio, brisao suze rukavom i tko zna što sam sve radio u tim trenucima straha i razočarenja, kad sam osjetio da me prijatelj obujmio rukama u zagrljaj. Naslonio sam se na njegovo rame i još zdvojnije zaplakao.
- Ja te volim, Maro - šaptao je i sve nježnije me grlio. Glas mu se izmijenio. -Ja te nikad neću ostaviti - tepao mi je. Dotaknuo mi je usnama čelo, a zatim usne. Viknuo sam. Snažno ga odgurnuo od sebe i ustao se s poda.
-Jesi ti lud? - kriknuo sam.
Sakrio je lice u dlanove. Nije me mogao pogledati.
-Oprosti...oprosti mi...nisam mislio ništa loše...
Sjurio sam se niz stepenice i otrčao do gumenjaka. Ulice su još uvijek bile prazne, a sunce visoko.
Vidio sam ga kako trči za mnom. Dostigao me je i uhvatio me za ruku.
-Oprosti Maro. I ja sam zbunjen. Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ni ja ne znam što mi se to događa. Ni zašto. I bojim se...
U očima mu se miješao strah s djetinjom iskrenošću.
-Pusti me... -istrgnuo sam ruku i ušao u gumenjak. Veslao sam prema stijenama. Tek u suton sam se vratio do kuće. Pisma sam spalio i pepeo bacio sa stijena. Moja majka nikad ne smije saznati za njih. Podvezicu sam pustio da potone.
-Pa di si ti, balavac jedan, zabrinuli smo se za tebe. - uzviknuo je djed kad me ugledao. Sjedili su ispred kuće, na trijemu i pijuckali popodnevnu kavu.
-Sutra ujutro prvim trajektom krećemo doma, prijatelj ti je bolestan. Dobio je visoku temperaturu i leži u krevetu. Sav je u vrućici i bunca o nekom blagu i pismima, vjenčanju i podvezici. Dolazio je i liječnik, tu iz mjesta, pozvali smo ga kad smo vidjeli koliko mu je loše. A ti se smucaš okolo. - postavljala je stvari na svoje mjesto žena za koju sam mislio da je nedodirljiva.
- Idem i ja leći, umoran sam. - prošao sam pored njih i otišao u svoju sobu. U putnu torbu sam redom slagao stvari, ručnike, dojnje rublje, majice i kratke hlače i na kraju izronjene školjke. Legao sam na postelju. Ventilator na stropu nije se okretao. Večer je bila sparna. Spremala se kiša. Ljeto je bilo gotovo.
komentiraj (12) * ispiši * #
jedna stara priča
srijeda , 08.04.2009.
in memoriam
Ovu mi je priču ispričao čovjek kojeg sam poštovao, čovjek čiji je utjecaj na mene bio toliko jak da slobodno mogu reći kako sam zbog njega izrastao u ovakvu osobu. Ispričat ću je i vama, ako ni zbog čega, a ono da vam prikratim vrijeme.
Radio "Montanja" prenosio je uživo nekakav glazbeni festival. Glazbena podloga za jednu pjesmu podsjećala je na grčku narodnu glazbu, pa gospodin Feri, poznati ljubitelj španjolske glazbe koji je sjedio u ovećem društvu u pabu iza kazališta, promrmlja kako grčki melos ne vrijedi probušenog dolara, za razliku od španjolskog. Među sudionicima za stolom, razvila se žustra rasprava o glazbenim stilovima. U međuvremenu je stiglo i vino, te kasna večera. Društvo se nije razilazilo, premda je festival odavno završio, jer se uz vino ugodno ćaskalo. Pričale su se dosjetke, doživljaji iz mladosti, a konobarica je bila ljepša od ijedne djevojke koju smo do tada vidjeli u životu.
Feri je kao domaćin ove večeri, predložio da će nam ispričati jednu priču iz Španjolske.
"Priča je istinita, vjerujte, ja sam osobno bio dio te priče i jamčim da je svaka moja riječ vjerodostojna. "
Uzeo je čašu bijelog pinota i otpio gutljaj, te započeo s pričom.
"Prvi put sam putovao u Španjolsku preko jedne malo poznate turističke agencije. Dojmovi su bili prekrasni, puno turista, gužva, sparina i ljudi koji stalno negdje žure. Posljednji dan pred moj povratak kući, slučajno susretnem Marca, mog daljnjeg rođaka, koji je radio u diplomatskom predstavništvu u Madridu već dugi niz godina. Bio je imućan čovjek, ugledan i spreman za zabavu. Kad mi je predložio da ostanem još nekoliko dana, kao njegov gost, prihvatio sam jer sam barem vremena imao na pretek.
"Pokazao mi je pravu Španjolsku, onakvu kakvu turisti nikada ne dožive. Osobito ako su studenti i za putovanja imaju ograničena sredstva zarađena honorarno."
"Nakon desetak dana našeg druženja, izlazaka i obilaženja kultnih mjesta Madrida, moj rođak je morao otputovati u drugi grad na dan-dva, a meni je ostavio na čuvanje stan, automobil, dovoljno novaca za sve što mlad čovjek može poželjeti i savjet da ne zalazim na sumnjiva mjesta.
"Već prvu večer, osjetio sam se usamljenim pa sam krenuo u obilazak i istraživanje noćnog života. Uskoro sam u jednoj pokrajnjoj mračnoj uličici pronašao zgodan restoran koji je posluživao španjolska tradicionalna jela. Zapravo, moram priznati, nisam ga pronašao, nego sam nabasao na njega dok sam pokušavao pronaći izlaz iz labirinta mračnih uličica u koje sam zalutao. Odlučio sam ući i nešto pojesti."
"Čim sam sjeo, prišao mi je konobar i pred mene stavio ukoričeni jelovnik. Kako tada nisam znao španjolski prstom sam pokazao što želim naručiti. Jelo je uskoro stiglo i bilo je izvrsno, premda moram priznati da nisam imao pojma što jedem.U restoranu je svirala odlična glazba, pa sam ostao dosta dugo, izgubivši osjećaj za vrijeme. Kad je glazba prestala, trgnuo sam se iz opijenosti i dok su glazbenici skupljeli instrumente i odlazili ja shvatim kako sam ostao posljednji gost, pa rukom pozovem konobara i zatražim račun. Platim i račun gurnem u džep, za uspomenu na tu divnu večer.No, ispod računa, na staklenom tanjuru, primijetim mali žuti papir sa plavim rubom na kojem je bila napisana samo jedna jedina riječ, na španjolskom.
Pozovem konobara i nakon što ustanovim da govori engleski, upitam ga što je to i što piše. On pogleda papir, pa mene, i začuđen ode e rekavši ni riječ. Vidio sam ga kako ulazi na jedna vrata, u dnu restorana, koja do tada nisam opazio. Pošto se nije vraćao više od desetak minuta, odlučio sam pozvati drugog konobara. On na isti način uzme papir, pogleda ga, pa pogleda mene čudno i ode na ona ista vrata kao i prvi konobar. Ni on se nije vratio. Sad već po malo ljut, zovnem šefa sale koji je sve to promatrao sa strane i nervozno lomio prste nadajući se da ću otići.
Nakon što pogleda papir, nestade iza istih onih vrata.
"Razmišljao sam što učiniti. I odlučio vidjeti što je iza tih vrata i zašto se ne vraćaju. Otvorim ih i noge mi počnu nekontrolirano klecati. Iza tih vrata bila je jedna mala, sasvim mala prostorija bez namještaja, bez prozora i potpuno prazna."
"Pomislih, Bože gdje su nestali ti ljudi? Uhvati me panika i ja počnem pretraživati sve prostorije restorana, kuhinju, ostavu, skladište, toalete i ...ne nađem ni žive duše.
Istrčim na ulicu i sudarim se s policajcem. Pokažem mu papir, a on me vidjevši ga povuče snažno za rukav i ugura u policijski automobil. Odvezli smo se do policijske postaje, a tamo su me okružili nepoznati službenici, nešto su nerazumljivo pričali i vikali, stavarajući nepodnošljivu graju i napetost. Bio sam zbunjen, sve dok nisu doveli nekog prevoditelja koji mi bez puno okolišanja reče kako odmah moram napustiti Španjolsku. Odmah, bez odgađanja."
"Dopustili su mi nazvati rođaka, koji je došao po mene u ranu zoru. Kad je on vidio papir i onu riječ napisanu na njemu, strpao me u taksi i odvezao u zračnu luku. Uporno sam ga pitao što piše, gdje su nestali oni ljudi, što se to događa. On je stisnutih usana gledao u pod i samo ponavljao, ti moraš odmah otići iz zemlje i ne pitaj ništa."
"Opirao sam se ovakvom izgonu, nisam želio sjesti u zrakoplov jer se još uza svu moju muku bojim letenja, no nikoga nije bilo briga za moje strahove. Policajci i rođak su bili neumoljivi."
"Nakon povratka doma, stalno sam bio nervozan, nikako nisam mogao zaboraviti na ono što mi se dogodilo. Nisam mogao ni jesti, ni spavati. Moja obitelj je bila jako zabrinuta za mene, osobito kad je moj rođak iz Madrida nazvao i rekao im da neko vrijeme pripaze na mene.
Nakon mjesec dana, odlučio sam izaći iz kuće i poduzeti nešto. Lutao sam po gradu sa onim žutim papirom u džepu. Često sam ga vadio i promatrao tu nesretnu španjolsku riječ.
U najbližoj knjižari kupio sam španjolski riječnik i bezuspješno pokušavao odgonetnuti što znači riječ zbog koje bijah protjeran iz inozemstva, riječ koja je sve ovo prouzročila.Drhtavim rukama sam listao i listao, a riječi nema pa nema. "
"Palo mi je na pamet pronaći nekoga tko govori španjolski, kako bi mi otkrio značenje, no nisam poznavao nikoga, pa dadoh oglas u novine. Tražim prevoditelja, dobro plaćam, molim javiti se na navedeni broj telefona što skorije. Tri sam dana skakao na svako zvono telefona, sve dok s druge strane nisam čuo umilan ženski glas koji me pita jesam li ja dao oglas. Rekla je da je ovlašteni tumač za španjolski i da tekst ponesem sa sobom."
"Sutradan u osam sati ujutro, pozvonio sam na vrata stana u potkrovlju. Otvorila mi je zgodna žena tridesetih godina. Nisam okolišao pa sam joj odmah pružio papir."
Pogledala je i značajno rekla "Gospodine, vi želite da vam ja ovo prevedem, no to nije tako jednostavno. Vi morate, prije toga, neko vrijeme učiti španjolski, a tek onda se možemo dogovoriti za prijevod."
"Nisam imao kamo. Pristao sam. Tri mjeseca sam svaki dan zvonio na ista vrata, učio španjolski, nosio kući gomile knjiga, članaka i rječnika i opet učio, učio, učio...Kad sam ju konačno upitao jesam li spreman da mi otkrije značenje riječi, rekla je da mi poduku daruje besplatno, no da mi ona ipak ne može pomoći, neka potražim nekog drugog."
"Otišao sam od nje razočaran. I ponovno dao oglas u novine. Ovaj put mi se javila Španjolka koja je u našu zemlju došla zbog ljubavi prema jednom studentu i ovdje ostala. U nju sam polagao velike nade jer joj je španjolski bio maternji jezik. Osim toga, kupio sam pištolj. I ona mi je rekla da mi ne može odmah pomoći, ali da mi može nastaviti davati sate poduke. Nakon dva mjeseca sastajanja, nisam se makao ni za korak dalje u saznanju što bi ona zagonetna riječ imala značiti. Sve me to razdiralo, pa se nisam odvajao od pištolja. Nakon što mi je rekla da mi ni ona ne može pomoći, kroz glavu su mi prolazile razne crne misli kako okončati ovu nesnosnu situaciju. Pomišljao sam čak i na samoubojstvo. Činilo mi se da neću moći živjeti sa činjenicom da je troje ljudi nestalo iz onog restorana, da su me deportirali bez objašnjenja i da je riječ napisana na komadu žutog papira s tim nekako povezana.
Kad je shvatila koliko mi prijevod te riječi znači, dala mi je broj telefona i adresu svog starog profesora koji je došao u grad na godišnji odmor, a inače živi i predaje u Londonu. Dobri su prijatelji, neka kažem da me je ona preporučila i uvjerena je da će mi on pomoći. "
"Potražio sam profesora i objasnio mu o čemu se radi. Nasmijao se dobroćudno."
"Nije to ništa strašno, gospodine, riješit ćemo misterij. Dolazit ćete kod mene malo na razgovor pa ćemo vidjeti."-dodao je.
"I tako sam dolazio. Nalazili smo se na raznim mjestima, u kazalištu, u parku, u restoranima, razgovarali smo na španjolskom jer sam ga već bio jako dobro savladao. Dva dana prije nego se profesor trebao vratiti u London, zamolio sam ga da se nađemo u parku kraj jezerca, te da prošetamo. Odmah je pristao. Čekao sam ga na jednoj skrovitoj klupi u parku. Čim je profesor došao, izvadio sam pištolj i rekao mu da više ne mogu izdražati neizvjesnost, da ću ubiti prvo njega pa sebe ako mi odmah ne prevede onu kobnu riječ. Toliko sam bio lud od cijele situacije, da sam činio takve radikalne stvari, ne bi li cijela ova stvar napokon završila.
"Mladiću, maknite pištolj, nije potrebno prijetiti mi." Glas mu je bio blag i susretljiv. "Dajte mi papir i prevest ću vam riječ. Svakako sam to danas mislio učiniti i tako se oprostiti od vas. Jer kako znate sutra putujem, moji me studenti čekaju."
"Odahnuo sam i spremio pištolj u. Zapravo i nisam nikoga mislio ubiti. Ne zapravo. Napokon će sve biti gotovo, pomislio sam i zavukao ruku u džep u kojem sam neprestano nosio onaj papir. Sledio sam se. Papira nije bilo. Mahnito sam stao pretraživati po svojoj odjeći, no ništa nisam našao. Zavrtilo mi se u glavi. Izgubio sam svijest i srušio se na tlo."
"Probudio sam se u bolnici s laganim potresom mozga"
Gospodin Feri je završio svoju priču, ustajući se teatralno. Rekao je kako je kasno i da je vrijeme za odlazak kući. Svi smo se ustajali polako, smijući se, veseli, raspoloženi što od vina što od ugodnog društva. Samo je ona lijepa konobarica koja je u međuvremenu, privučena zanimljivom pričom, sjela blizu nas, ostala sjediti napetog lica i suznih očiju. Gledala je Ferija razočarano.
"Reci mi što je pisalo"- uzbuđeno je pitala.
Svi smo se nasmijali.
Ustala je ljutito, prolila vino i razbila čašu, te pošla žurnim korakom prema vratima. Prije nego ih je bjesno zalupila još se jednom okrenula i rekla "zar zaista ne znaš što je pisalo?"
Aries
P.S. Ne znam je li ova priča istinita ili izmišljena, samo vam je prenosim onako kako je meni ispričana.
komentiraj (19) * ispiši * #
komentiraj (9) * ispiši * #
Ema
petak , 03.04.2009.Kad sam ušao u kupe, sjedila je na mjestu do prozora i promatrala proljetnu kišu kako sitno pada. Pored sebe je držala torbicu vezenu smaragdno zelenim koncem.
-Slobodno je? - pogledala je kroz mene i klimnula glavom na moje pitanje.
Uvijek sam običavao putovati bez puno prtljage, misleći da tako zadržavam slobodu kretanja, ne ograničavajući vrijeme koje ću provesti u mjestu u kojem se zateknem. Katkad bi putovao bez cilja, ušao bih u vlak i prepustio se da me tračnice odvedu u neočekivanom smjeru.
Izgledala je udano i zauzeto, poslovno i nekako daleko. Besprijekornu frizuru naglasila je zadimljenim pogledom i crno namazanim trepavicama te decentnim ružem.
Neprestano je razgovarala na mobitel, obrazlažući sugovorniku nešto iz domene svog posla, ali iz priče nikako nisam mogao sa sigurnošću odrediti čime bi se mogla baviti.
Kondukter je naišao, osmotrio nas, zatražio karte i nestao u smjeru u kojem sam zamišljao da se nalazi vagon za ručavanje.
-Gladna sam - govorila je nekome, pretpostavio sam da je riječ o muškarcu jer je rukom namještala jedan pramen kose kao da je sugovornik može vidjeti. Gladna sam jer sam posljednji put jela prije više od dva dana, samo pijem taj bljutavi čaj i povremeno uzmem nemasni kreker. Ne, više nemam mučnine i ne trčim u zahod. Sirove školjke u onakvom restoranu nisu bile dobra ideja, govorila sam ti, no ti kao i obično, ne slušaš tuđe sugestije, kao ni želje. O potrebama neću ni govoriti.
Šutjela je jedno vrijeme i slušala. Do mene je dopirao dubok glas, izmijenjen razdaljinom i nerazgovijetnošću onoga što je govorio, no, svejedno, shvatio sam da muškarac priča osornim, povišenim tonom na koji je ona ostajala posve ravnodušna.
-Sljedeće ročište je u četvrtak. Voljela bih da tamo ne zateknem samo tvog odvjetnika. Znaš, malo se oduljilo sve to, bilo bi dobro da se konačno dogovorimo.
Uzdahnula je i prekinula vezu. Nekako je naglo izula cipele i podigla noge na sjedalo nasuprot, protestirajući na taj način protiv nečega što joj je stezalo grlo.
Šutjeli smo tako jedno vrijeme. Bio sam uvjeren kako je poželjala da je zagrlim, tako me je gledala ispod trepavica, skrivećki. Istovremeno je u tom pogledu bilo i ranjivosti i prkosa, poziva i odbojnosti.
-Probali ste carpaccio od goveđeg filete mignona? Sirove stvari znaju biti profinjene. Drugi put radije birajte sirovo meso, osobito ovako duboko na kontinentu, školjke je bolje ostaviti za ona ljetna vremena uz more. - pokušao sam započeti razgovor, ne nadajući se previše uzvratnoj reakciji. Podsjećala me je na Emu, način na koji je držala glavu blago nakrivljenu u jednu stranu bio je tako specifičan da sam bio uvjeren kako je karakterističan samo za ženu u koju sam zaljubljen godinama, sve do trenutka dok nisam ušao u ovaj kupe.
-Nemojte molim vas spominjati hranu. - namrštila se.
Znao sam kako se prilazi ženama, što vole, koliko dugo mora trajati uvertira u upoznavanju da bi se prešlo na bilo kakav fizički dodir, no nisam ispoštovao ni jedno pravilo dobrog odgoja kada sam joj rukama obujmio stopala u crnim najlonkama za koje sam samo nagađao da su samostojeće, jer ovakve žene vole čipkane završetke na svojim bedrima. Začudo, nije se pobunila.
Prije nekoliko godina završio sam kratki tečaj akupresure, nadajući se da će mi Ema dopustiti da isprobam svoje stečeno znanje na njoj, no nikada nismo došli do te točke bliskosti nakon koje bih se usudio dotaknuti je na način na koji sam sad dirao ovu posve nepoznatu ženu, želeći joj ugoditi, izazvati neke ugodne vibracije u tijelu, opustiti je. Bilo mi je neobično važno prodrijeti kroz oklop iza kojeg se skutrila, zgrčila i drži oružje na "gotovs".
-Volio bih da mi ispričaš svoju priču.
-Kakvu priču? - iznenađenje na njenom licu nije bilo hinjeno. Pitanje ju je iznenadilo više nego dodir mojih ruku.
-Svatko ima nekakvu priču, više ili manje zanimljivu. Recimo priču u djevojčici koja je prerano odrasla. Neki psiholozi za sve krive djetinjstvo, traume i takve stvari. Bilo kakvu priču.
-Nikad nisam pričala o sebi potpunom strancu.
Prešutio sam pomisao na stranca koji joj dodiruje vretenaste mišiće između gležnjeva i koljena.
-Sumnjam da će ti se priča svidjeti. - slegnula je ramenima.
Pomislio sam kako uskoro moram zapisati sve priče koje sam čuo putujući vlakom i sve načine na koje sam te priče uspio izvući iz ljudi. Doduše, nekima nije trebalo puno, jedva su čekali da pred nekoga istresu golemo kamenje koje su nosili poput tereta na prsima.
-Kad mi je bilo pet godina majka mi je isplela vestu od kašmira, crvenu sa sivim obrubima oko rukava, vrata i struka. Šepurila sam se u njoj paunovskim hodom sve dok nisam opazila parkiran susjedov kamion ispod kojeg sam se poželjela zavući da osmotrim što mu se nalazi u podnožju. Nakon eksperimentalnog podvlačenja otkrila sam da mu je podnožje dovoljno visoko za prelazak s jedne strane na drugu a da ne moram klečati ni puziti, tek sageti se i prehodati. Na ružan način sam naučila da motorno ulje ostavlja masne tragove koje je teško posve uništiti. Mrlje su uporne. Katkad je jedini način baciti na smetljište ono što se više ne da popraviti.
Sagnuo sam glavu i poljubio je točno u udubinu između prstiju.
-Znaš li da konzervativni krugovi u Uzbekistanu smatraju ovo što ti činim promiskuitetnim? - mrmljao sam ljubeći je milimetar po milimetar, nježno joj usnama dodirujući kožu, ovlaš prelazeći preko ulegnuća i ispupčenja.
Nasmješila se odsutno.
Zadignuo sam joj suknju do koljena otkrivajući potkoljenice, ljubeći je i dalje. Ne mislim da je čednost vrlina, niti pripisujem ovoj ženi ikakve razuzdane konotacije, no bilo mi je drago što nije ustuknula ni pred poljupcima.
-Organizirali su utrke s dječjim kolicima, objesni dječaci za vrijeme ljetnih ferija. Nije ih bilo briga što se malena tijelašca truskaju preko kamenja i što vrište prestravljena brzinom kretanja koja uopće nije bila ugodna. Bilo je ili to ili igranje špekulama. A špekule dosade, osobito nakon što se igra ponavlja danima. Zvali su to ultimativnom igrom, a pobjednik je imao pravo na ubiranje neke vrste danka, u novcu i slatkišima, nešto kao desetina u povjesnim knjigama. Samo što bi pobjedniku pripadalo pola od svega što su gubitnici imali. Najvećim trofejima smatrani su crtani stripovi. Ispala sam u prašinu pokraj puta, a da moj džokej to nije ni primijetio grabeći bosim, prljavim tabanima do cilja. Beznačajan niz pobjeda i ožiljak na skrivenom mjestu zbog kojeg pamtim ovakve događaje, mada se zapravo ne sjećam osobno, nego tek po pričama nekih tetaka i baba koje su voljele bezbroj puta ponavljati jedno te isto uz kavu ispod hlada od lozovine.
Ugledao sam rub ožiljka što je jedva vidljivo provirivao iz dekoltea košulje, prema vratu. Prešao sam prvo prstima po njemu, ne želeći otkriti gdje završava, a zatim suhim usnama.
Ne znam kome je više trebalo ovo zbližavanje, meni, čovjeku što očajnički u nepoznatim ženama traži nju, ili njoj koja u ljubav više ni ne vjeruje, pa pušta da užitak nadoknadi prazninu.
Mirisala je poput Eme, tečno i mliječno, vodopadno, kao kapi čiste vode što pršte i sudaraju se čineći mlaz ispod kojeg bi čovjek najradije sjeo i zatvorenih očiju zamišljao zelenilo neke džunglaste okoline.
-Našminkati veliku lutku, u tom mi se trenutku činilo zanimljivo. Imala je sve karakteristike žene, raskošnu vezenu haljinu, divno porculansko lice, cipele na visoku petu i bila je golema, veća od mene, poput žive djevojčice. Dobila sam je iz inozemstva, kao rođendanski dan. Usne sam joj namazala crvenim ružem, obraze rumenilom, oči sjenilom i maskarom, uživala sam u tome, voljela sam crtati, mada mi je tako malenoj i nespretnoj, često olovka prelazila preko rubova, a pokreti su nalikovali više na šarotine nego na prave crteže. I šminka je, masna i ljepljiva neprecizno nanijeta na lice lutke, izobličila njene vesele djevojačke obraze u monstruoznu kreaturu od koje su me najednom prošli srsi. Djelovala je jezivo, oživljeno. Vrištala sam do iznemoglosti po stanu, sve dok moj otac nije odnio u smeće. Sa balkona sam vidjela nekog retardiranog dječaka kako je vuče za kosu iz smeća i odvlači negdje.
Znaš, na samom ulazu u Branimirovu ulicu, kad tek tramvaj skrene iz pravca autobusnog kolodvora, negde u prizemlju, ili na prvom katu ima neki stan u onoj sivoj, ružnoj zgradi na čijim prozorima stoje porculanske lutke, naredane sve jedna do druge, okrenute prolaznicima i nijemo zure u prazno.
Htio sam joj reći da znam.
Htio sam joj reći da mi se na jedan čudan način pričinilo da sam ostvario jednu od svojih najdubljih fantazija, ljubeći je i zamišljajući na trenutak ženu zbog koje s vremena na vrijeme poželim otputovati da smirim bol neimanja.
-Želi mi uzeti sina. Kaže da ga ništa materijalno ne zanima. - nije mogla sakriti osjećaj nemoći.
Na sljedećoj stanici izlazim. Shvatio sam to u trenutku kad sam ugledao naš odraz u staklu prozora. Vani je mrak gutao brežuljke brzinom gladnog vuka.
-Mora da je jako voliš. - bilo je to i pitanje i konstatacija u jednom.
Poželio sam prestati putovati na ovaj način. Izgubi smisao bježati i istovremeno željeti ne pobjeći, ako traje predugo.
-Ona se ne razvodi. - znao sam da me nije to pitala, i znao sam da sam u toj jednoj rečenici sažeo svu bit onoga što sam zvao Ema.
komentiraj (11) * ispiši * #
